To uključuje poteškoće koje ljudi općenito imaju da shvate da im se mogu dogoditi mega-katastrofe, kakve ranije nisu imali iskustva. Nedavni primjer za to je katastrofalno kašnjenje u Europi i SAD-u 2020. u razumijevanju ozbiljnosti epidemije koronavirusa i da ona neće biti ograničena na istočnu Aziju.
Najstrašnije posljedice klimatske krize su još uvijek u budućnosti, čak i ako možda postoje znaci katastrofa koje će doći u šumskim požarima u Australiji i Kaliforniji i sve većoj dezertifikaciji zemalja na Bliskom istoku i sjevernoj Africi od Iraka do Čada. Ljudi mogu govoriti o žrtvovanju za svoje unuke i za buduće generacije, ali rijetko očekuju da će to učiniti u praksi. „Učinite to za potomstvo,“ poziva stara šala koja se često pripisuje Groucho Marxu, ali u stvari mnogo starija. „Ali šta je svako potomstvo učinilo za mene?“ stiže odgovor.
Ljudi mogu biti zabrinuti zbog klimatske krize, ali to ne znači da oni voljno pristaju na veće poreze na gorivo. Politički lideri i u demokratskim i u autoritarnim državama shvaćaju da ljudi ne vole vlade bilo koje rase koje predvode smanjenje njihovog životnog standarda, osim ako ih ne uplaši velika prijetnja poput rata ili pandemije, a možda čak ni tada.
Na nivou vlade, još jedan snažan impuls je jednostavno da se političke, birokratske i vojne sile osjećaju ugodno u hladnoratovskom svijetu konfrontacije velikih sila. Upravo im je ova konfrontacija dala ogroman uticaj i ogromne budžete tokom prvobitnog Hladnog rata protiv komunizma i Sovjetskog Saveza, i nema razloga da to ne učini ponovo. „Ovo pomaže da se objasni entuzijazam s kojim su zapadne sigurnosne elite prihvatile ideju o novom hladnom ratu protiv Rusije i Kine – analogija koja je u velikoj mjeri lažna i potpuno nepotrebna“, piše Lieven.
Isticati ovo nije odbrana autoritarnih nacionalističkih režima u Moskvi i Pekingu, ili, preciznije, Putinove represije nad njegovim kritičarama i zakazanih izbora ili Xi Jinpingovog progona Ujgura i zatvaranja protivnika u Hong Kongu.
U realpolitičkom smislu, Rusija i Kina su manji igrači nego što ih predstavljaju sami ili njihovi neprijatelji. Rusija je možda i dalje nuklearna supersila, ali u Evropi je teritorijalno slabija nego u bilo koje doba od 17. stoljeća. Kina možda ima drugu najveću svjetsku ekonomiju, ali pretvarati se da sada ima najveću svjetsku mornaricu prebrojavajući svaki patrolni čamac u priobalnim vodama je obmanjujuća prijetnja-inflacija.
Američku fiksaciju na Kinu kao rivala dijele Donald Trump i Joe Biden, ali ona ima i dodatni doprinos. Neprijateljstvo prema Kini je dvostranačko pitanje u Kongresu, o jedinom ozbiljnom oko kojeg se slažu republikanci i demokrate. Ovo se uvelike razlikuje od kampanje vakcinacije i drugih anti-Covid mjera koje su proizvele samo ogorčenu podjelu. Na tako razdvojenoj političkoj sceni, nije iznenađujuće da Bajden koji se bori protiv Kine jača Kinu kao neprijatelja na kapiji i poziva Amerikance da se okupe oko zastave uz izvjesna očekivanja da će to i učiniti.
Vjerovanje i nevjerovanje u klimatsku krizu jedna je od najotrovnijih linija podjele u američkoj politici. Uvjerenje da se to ne događa ili je jako preuveličano postalo je dio republikanskog identiteta. Stotinjak svjetskih lidera okupljenih u Glazgovu u novembru znat će to i da bi klimava demokratska kontrola Kongresa mogla uskoro prestati, blokirajući sve daljnje mjere kontrole klime, pa zašto bi onda radili ono što Amerika ne može ili neće učiniti? Oni takođe znaju da bi Tramp, ili republikanac koji deli njegovo mišljenje, mogao da se vrati u Belu kuću 2024.
Međunarodni jamboree poput Cop26 bit će pun retoričkih poziva na globalnu akciju i solidarnost. Kao i tokom pandemije, stvarnu akciju, ako do nje uopšte i dođe, biće od strane nacionalnih država koje deluju u sopstvenim interesima. Uprkos svim apokaliptičnim predviđanjima klimatske katastrofe, trenutak kada ove zemlje zaista poveruju da se suočavaju sa egzistencijalnom pretnjom tek treba da dođe.