Izvor: The Independent
U 2001 u Talibani digli u vazduh džinovske 1,500 godina stare budističke statue u Bamijanu, centralno Avganistan da pokažu svoj prkos svijetu i svoj prezir prema svim vjerskim uvjerenjima osim njihove vlastite fanatične verzije sunitskog islama.
Drugi motiv je bio demonstriranje moći Talibana nad šiitskom manjinom u Afganistanu, većinom pripadnicima etničke grupe Hazara od 4 miliona, u čijem su srcu statue stajale prije njihovog uništenja.
Prošle sedmice talibani su digli u zrak još jednu statuu u Bamijanu, ovoga puta ubijenog vođe Hazara kojeg su ubili 1995. godine, neposredno prije nego što su prvi put zauzeli Kabul. Zvao se Abdul Ali Mazari i umro je kada su on i njegovi viši saradnici bili pozvani na mirovni sastanak sa vođom talibana. Po njihovom dolasku, Mazari je otet, mučen, pogubljen, a njegovo tijelo izbačeno iz helikoptera.
Njegove unakažene posmrtne ostatke kasnije su predali njegovim hazarskim šiitskim sljedbenicima koji su ih nosili četrdeset dana kroz snijegom prekrivene planine na hazarskoj teritoriji na sahranu kojoj je prisustvovalo stotine hiljada ljudi. Osvečen svojim životom i načinom svoje smrti u očima Hazara, kasnije je proglašen zvaničnim mučenikom za nacionalno jedinstvo Afganistana od strane predsjednika Ashrafa Ghanija koji je pobjegao iz zemlje prošle sedmice.
Brzo uništavanje statue Mazarija u Bamijanu prošle srijede je zlokobni vodič za buduće ponašanje talibana nakon što povjeruju da njihovo sadašnje pokazivanje umjerenosti više nije potrebno da bi impresionirali vanjski svijet. U maju ove godine, visceralna mržnja prema šiitima kao jereticima od strane bilo talibana, bilo lokalnog ogranka Isis, bila je užasno prikazana kada je 85 šiitskih Hazara učenica ubijeno bombom dok su napuštale svoju školu u Kabulu.
Sljedećih nekoliko mjeseci pokazat će, kada Afganistan više ne bude na vrhu dnevnog reda vijesti, dokle će novi talibanski vladari Kabula obnoviti progon etničkih i vjerskih manjina izvan paštunske zajednice kojoj pripadaju gotovo svi talibani.
Ipak, iako su Paštuni najveća zajednica, oni još uvijek čine samo 42 posto od 38 miliona stanovnika Afganistana. Odlučujuća karakteristika političkog pejzaža zemlje je da su sve zajednice manjinske, stvarajući različite centre moći, među kojima će odnosi odlučivati o budućnosti zemlje.
Militarizirana stranka poput talibana zasnovana na zajednici Paštuna na jugu zemlje može neko vrijeme preuzeti vlast putem fizičke sile, ali je malo vjerovatno da će je zadržati trajno ili mirno osim ako se neka vlast ne prepusti Uzbecima, Tadžicima i Hazara – kao i za gradove poput Kabula, Herata i Mazar-i-Sharifa.
Mazari, ubijeni šiitski vođa Hazara, je bio taj koji se zalagao za federalni Avganistan sa različitim regionima zemlje koji bi uživali široku autonomiju. Njegova tadašnja sudbina i neposredno dizanje u vazduh njegove statue četvrt veka kasnije ukazuje na to da talibani sada nisu više zainteresovani za njegovo rešenje trajnog građanskog rata u Avganistanu nego kada su ga ubili.
„Mislim da talibani ne mogu ujediniti zemlju“, rekao mi je ove sedmice jedan prijatelj iz Avganistana. „Avganistanci se okupljaju samo da bi se borili protiv očiglednih neprijatelja poput Rusa ili Amerikanaca. Posljednji put [prije svrgavanja Talibana od strane invazije koju su podržale SAD 2001.], talibani su zahtijevali da svi govore paštu jezik.”
Moj prijatelj iz Afganistana se pitao da li će dolazeći talibanski lideri imati sofisticiranost da vladaju zemljom raznolikom kao što je Afganistan sa svojim mozaikom kultura, jezika, zajedničkih identiteta i političkih interesa. Ona se prisjetila talibanskih vođa prije 2001. godine koji nisu znali čitati ni pisati i u početku je zaposlila nekoga da im napiše potpis na službenim dokumentima. “Kasnije su svoje potpise upisali na prsten koji bi pritisnuli na podlogu za mastilo, a zatim na dokument”, rekla je ona.
Za sada je u interesu Talibana da ostave utisak da su ublažili svoje stare fanatične i ubilačke načine. Njihova pobjeda je stigla brže i sveobuhvatnija je nego što su očekivali, jer je američko povlačenje uvjerilo Afganistance da je poraz vlade neizbježan – i to uvjerenje postalo je samoispunjavajuće.
Rano mijenjanje strane na stranu vjerovatnog pobjednika uvijek je bila karakteristika rata u Afganistanu, kao što je to bilo u srednjovjekovnoj Engleskoj tokom Ratova ruža. Zaista, Shakespeareove historijske predstave o tom periodu pružaju dobar vodič za izdaje i vjernost današnje afganistanske politike koja se brzo mijenja.
Talibanska dominacija je krhkija nego što bi se moglo činiti na duge staze, ali za sada imaju zamah pobjede iza sebe. Afganistanci i susjedi Afganistana će htjeti vidjeti šta rade sa svojom novopronađenom moći.
Neki članovi palog režima već govore o oružanom otporu, kao što je prvi potpredsjednik Amrullah Saleh. Drugi je Ahmad Massoud, sin vođe antitalibanske Sjeverne alijanse Ahmada Shah Massouda, kojeg su ubili bombaši samoubice Al Kaide 2001. godine.
Kao i sa svojim ocem, Ahmad kaže da će se boriti iz velike prirodne tvrđave u dolini Panjshir sjeverno od Kabula, koju Talibani još nisu zauzeli. Dno doline je nekada bilo posuto ostacima izgorjelih sovjetskih tenkova iz bitaka 1980-ih. Ali presedan može biti pogrešan jer su talibani jači nego ikad i opozicija im tek treba da se okupi.
Čak i kada se to dogodi, zahtijevat će strane podršku u obliku novca i oružja – a vjerovatno ih nijedna strana država neće obezbijediti dok oni još procjenjuju prirodu novog režima u Kabulu.
SAD i njihovi zapadni saveznici kažu da će za njih ključni test biti koliko daleko talibani izbjegavaju ugostiti terorističke grupe poput al kaida, kao što su radili prije 9. septembra. Bit će u interesu Talibana da to ne učine jer žele međunarodno priznanje kao legitimna vlada Afganistana. Za razliku od prije 11 godina, njima ne treba ništa od Al-Qaide kao što su novac i fanatični regruti spremni umrijeti na bojnom polju.
Izvještavanje stranih medija fokusiralo se na prijetnju avganistanskim prevodiocima koji su bili u stranim snagama i svođenje žena na inferiorni status u afganistanskom društvu.
Ipak, odlučujući faktor u odlučivanju o tome da li će se 40-godišnji afganistanski građanski rat nastaviti ili završiti, odlučivat će stepen do kojeg će talibani nastojati da monopoliziraju vlast ili da je podijele sa drugim afganistanskim zajednicama.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati