Sa svim trenutnim užasima u naslovima, svijet je malo obratio pažnju na desetu godišnjicu masakra 1995 u julu 8,000. u Srebrenici u istočnoj Bosni nakon što su ga zauzele srpske pobunjeničke snage. Žene, djeca i starci iz grada stavljeni su u autobuse pod pretnjom oružjem i protjerani na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade. Ali odrasle muškarce su odvojile i zadržale srpske snage na “ispitivanje”.
Njihovo mjesto boravka postalo je predmet međunarodne istrage koja sada donosi sumorne plodove – hiljade leševa ekshumiranih iz masovnih grobnica, koje su držane u bosanskim mrtvačnicama, gdje međunarodni timovi provode sumorni posao identifikacije DNK, uparujući genetski materijal iz kostiju sa dostavljenim uzorcima od strane rođaka nestalih. Tako je sada identificirano oko 2,000 mrtvih, izvještava Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP). Masakr se s pravom naziva najgorim u Evropi od Drugog svetskog rata.
Rukovodstvo Republike bosanskih Srba (koja sada ima de facto nezavisnost prema mirovnom sporazumu koji su posredovale SAD ubrzo nakon
masakr) je također službeno istražio, priznao i izvinio se za zločin. Ukupno 19 osoba optuženo je od strane Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju (MKSJ) za masakr u Srebrenici, a 16 se trenutno nalazi u Hagu. Trojica vojnika bosanskih Srba izjasnila su se krivima za mnoge optužbe protiv njih.
Ali navodno “progresivni” Z Magazin i njegova online ekstenzija ZNet obilježavaju godišnjicu Srebrenice objavljivanjem podužeg članka Edwarda S.
Herman (jedan od zvaničnih miljenika američke ljevice i nekoć koautor Noama Čomskog) koji tvrdi da se masakr nikada nije dogodio – ili da je bio preuveličan, ili da su ga žrtve zaslužile. Poput većine propagande apologeta genocida, ovaj članak nikada ne iznosi svoje argumente eksplicitnim: samo ostavlja neupućenog čitaoca s nejasnim, ali jakim utiskom da je svako ko vjeruje da je došlo do masakra u Srebrenici prevarant imperijalističke propagande.
Komad pod naslovom “Politika masakra u Srebrenici” svoju prvu polovinu provodi tvrdeći da se afera mora staviti u “kontekst” “pogodnosti” masakra bosanskim Muslimanima, koji su tražili zapadnu vojnu intervenciju protiv Srba. snage. Herman bilježi niz “zgodnih” zločina koji se pripisuju Srbima, kao što su smrtonosni raketni napadi na sarajevsku pijacu, sugerirajući da su ih “planirali i izveli bosanski Muslimani”. Ironično, sumnje (ne činjenice) koje Herman citira u prilog ovoj spekulaciji potiču u potpunosti iz američkih vojnih i vladinih izvora. Herman ne ukazuje na očiglednu “pogodnost” takvih optužbi Pentagonu koji nije bio voljan da se založi dok je srpska pobunjenička vojska pokušavala da u svom rođenju zadavi prvu evropsku naciju predvođenu muslimanima.
Jedna fusnota za tvrdnju da je bosanska vlada bombardovala svoj narod u Sarajevu je internet link za izvještaj Republičkog komiteta za politiku američkog Senata iz 1997. godine – toliko je dirljivo vidjeti kako ljevičari čine zajednički cilj sa svojim domaćim neprijateljima. Ova stranica, barem, citira neke uglavnom evropske medijske račune u kojima se tvrdi da su tajne studije UN-a utvrdile da su granate koje su pogodile sarajevsko tržište potekle iz linija bosanske vlade. No, same studije se ne navode, a u svakom slučaju ovi napadi čine samo šačicu od 10,000 Sarajlija ubijenih tokom troipogodišnje opsade grada od strane Srba. Nadalje, čak i da su ovi napadi lažirani, ništa ne govori o tome da li je lažiran daleko masovniji masakr u Srebrenici – a to se nisu usudili tvrditi čak ni republikanci. Ipak, to je implicitno (ne eksplicitno, što bi zahtijevalo više hrabrosti) ono što Herman tvrdi. Ova linija rasuđivanja (ako joj možemo tako laskati) je slična tvrdnji da se My Lai nije dogodio zato što je bio „zgodan“ za NLF.
Najbizarnije, ovo pseudo-razmišljanje ne uzima u obzir da je u post-srebreničkom mirovnom sporazumu koji je posredovala Clintonova Bijela kuća, bosanska vlada bila prisiljena ustupiti efektivnu kontrolu nad većinom svoje nacionalne teritorije srpskim i hrvatskim pobunjeničkim zonama, koje tada stekao pokriće legitimiteta. Tačnije tumačenje situacije bi sugeriralo da su zločini bili daleko „zgodniji“ za Srbe, pomažući da se bosanska vlada natjera da prihvati ove oštre uslove. Čini se da se kriminal isplati.
Kada se Herman konačno okrene stvarnoj mehanici masakra, rezultati su još gori. Čini se da je Hermanov glavni argument da “sigurne zone” pod zaštitom UN-a, kao što je Srebrenica, nisu razoružane, pa su (opet, implicitno) Srbi bili opravdani što su ih pregazili i poklali 8,000 uglavnom civilnih ratnih zarobljenika. (Ne izražava ogorčenje što holandske mirovne snage UN-a nisu pružile otpor dok su Srbi zauzeli grad.) Tvrdi da se Srebrenica koristila kao polazište za racije na srpska sela u kojima je u tri godine ubijeno do hiljadu civila prije masakra – tvrdnja navedena u izvještaju jugoslovenskog ambasadora u UN-u, bez imalo nagoveštaja da bi ovo moglo biti sumnjiv kamen temeljac za istinitost. Ovo je posebno ironično s obzirom da se sve izjave bosanskohercegovačkog rukovodstva sumarno odbacuju kao laž. Herman nas obradjuje užasnim pričama o zločinima koje je počinio Nasir Orić, muslimanski komandant u Srebrenici. Ovo su fusnote u vjerodostojnijim izvorima, ali Herman izgleda prilično nesvjestan izuzetno očiglednog „konteksta“ (da upotrebim njegovu omiljenu riječ) – srpske pobunjeničke vojske su do tog trenutka preplavile oko 70% Bosne, protjeravši muslimansko stanovništvo, napustivši Srebrenicu i nekoliko drugih gradova pod opsadom džepova.
Ovo Orića ne oslobađa od udice, ali ukazuje na Hermanove užasne dvostruke standarde.
Hermanov sekundarni argument (eksplicitniji ako ne i iskreniji) je da su tijela za koja se tvrdi da su tijela srebreničkih žrtava otkopana iz nekoliko masovnih grobnica širom istočne Bosne, a ne iz “ogromnih grobnica” u Srebrenici. Pogled na web stranicu ICMP-a mogao bi reći Hermanu da je to zbog toga što su srpski komandanti naredili da se tijela ekshumiraju i ponovo zakopaju na raštrkanim mjestima kako bi se sakrili dokazi zločina. Ovaj nalaz je potkrijepljen vlastitom istragom o masakru od strane Republike Srpske – koji se, kako se čini, zapravo dogodio na nekoliko različitih lokacija, pri čemu je ponovno sahranjivanje u sekundarne grobnice namjerno dodavalo zabunu. Herman, koji je sada nepopustljiviji po tom pitanju od rukovodstva bosanskih Srba, odbacuje nalaze ponovnog sahranjivanja kao "posebno neuvjerljive".
Dalje, Herman se okreće starom triku apologeta genocida o lažiranju brojeva. On vodi čitaoca kroz aritmetičke salto kako bi "dokazalo"
da bi, da je pogubljeno 8,000, stanovništvo Srebrenice moralo premašiti stvarnih 37,000. Ipak, ICMP ima bazu podataka od 7,800 ljudi koji se vode kao nestali iz Srebrenice. Jesu li ova imena jednostavno izmišljena? (Ljubitelji takve pseudodemografske sofistike će se jako zabaviti na revizionističkim web stranicama holokausta.)
Zatim se okreće drugom standardu skupa apologeta genocida: tvrdeći da većina mrtvih nije pogubljena već ubijena u borbi. Ovo je u suprotnosti sa svjedočenjem optuženog pred MKSJ. Momir Nikolić, bivši načelnik obavještajne službe Bratunačke brigade, jedne od srpskih jedinica u Srebrenici, izjasnio se krivim za svoju ulogu u masakru, izjavivši otvoreno da će “sposobni muslimanski muškarci iz gomile muslimanskih civila biti odvojeni...i ubijen ubrzo nakon toga. Rečeno mi je da je moja odgovornost da pomognem u koordinaciji i organizaciji ove operacije.”
Nikolićevo svjedočenje dovedeno je u pitanje priznanjem da se krivokletovao nakon nagodbe, masa koja poriče masakr brzo ističe – iako je još uvijek misteriozno zašto bi to učinio, a on sam sebi nije proturječio onim osnovnim naredbama bili, samo njegova sopstvena uloga u njihovom sprovođenju. Ali postoje brojni drugi primjeri neokaljani takvim kontradikcijama. Nikolićev saoptuženi Dragan Obrenović navodi da je dobijao naređenja da se streljaju zarobljenici, a u svom zvaničnom priznanju detaljno opisuje pokolj. On u jednom trenutku napominje da je jedan komandant „bio ljut jer posljednja grupa zarobljenika nije odvedena na branu na pogubljenje, već su pogubljeni baš tu u školi i da su njegovi ljudi (pozadinska služba 6. bataljona) morali da čiste nered u školi, uključujući odnošenje tijela do brane.” Pješak Armije bosanskih Srba Dražen Erdemović (koji je prvi dobrovoljno priznao svoju krivicu stranim novinarima i zamolio se za njihovu pomoć u bijegu iz Bosne) u suzama je ispričao sudu o svom učešću u ubistvu. “Morao sam to učiniti. Da sam odbio, poginuo bih zajedno sa žrtvama.”
Ovi izvještaji su također potkrijepljeni forenzičkim dokazima: istražitelji Tribunala su ekshumirali stotine poveza za oči i ligatura zajedno s tijelima, au mnogim slučajevima ruke su još uvijek bile vezane iza leđa. Forenzičari su također pronašli dokaze ponovnog sahranjivanja, kao što su dijelovi istog tijela u odvojenim grobnicama. Ovo možda nije konačan dokaz da je svih 8,000 hladnokrvno ubijeno – ali to svakako sugeriše na to, a pokazuje i Hermanovu lošu namjeru da to čak i ne pominje.
Taj Herman u velikoj mjeri dobija svoje informacije (i njegovu analizu
isključivo) od srpskih ekstremista vidljivo je iz njegove terminologije. On rutinski koristi akronim BMA, za “Armija bosanskih Muslimana”, da se odnosi na vojsku bosanske vlade. Zvanični naziv bio je Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), i (za razliku od samoproglašene “Armije bosanskih Srba” bosanske “Republike Srpske”) bio je eksplicitno multietnički, a ne “muslimanski”. BMA je propagandni termin, a pisanje velikim slovom kao da je vlastita imenica krajnje je pogrešno.
Konačno, Herman u velikoj mjeri govori o onome što on naziva bosanskog predsjednika Alije “bliskim savezništvom Izetbegovića sa Osamom bin Ladenom”, kako je bosanska vlada obezbijedila “Al Kaidi uporište na Balkanu”. Nije li ovo smiješno. Isti ZNet koji nas traži da vjerujemo (u članku Roberta Scheera od 13. januara – čije je ime ZNet pogrešno napisano) da “Al Qaeda [je] samo Bush Boogeyman” štampa besramno jezivu propagandu o islamskoj prijetnji u Bosni. Pretpostavljam da je Al-Kaida samo "bugiman" kada udari avione u njujorške nebodere ili digne u zrak vozove u Londonu i Madridu, ali odjednom postane stvarna kada pozajmi nekoliko mudžahedina da zaštite legitimnu vladu multietničke Bosne od bezakona fašistička pobuna. Herman ne govori ni riječi o tome kako je Izetbegovića natjerala na ovaj savez (ako je on zapravo postojao) izdajom Zapada legalne vlasti Bosne u ruke srpskih pobunjenika koji su, uz superiornu vatrenu moć zahvaljujući svojim pokroviteljima u Beogradu, brzo poduzeo većinu teritorije Bosne.
Herman odbacuje ovu verziju događaja kao puki „narativ“ – riječ koja je bila predmet takve zloupotrebe od strane „postmodernista“ da bi je sada trebalo izbaciti iz engleskog jezika. Herman, kome ne smeta upotreba imidža islamskog terorista da bi se opravdala ova nezakonita uzurpacija vlasti, naziva „masakr u Srebrenici“ (navodnicima
naravno) “najveći trijumf propagande” za “kolonijalne okupacije u Bosni i na Kosovu” od strane NATO-a. Pitamo se da li je Herman i sam svjestan kognitivne disonance.
Ovo je samo posljednji u nizu takvih članaka Z koje su vodili Herman i drugi u deceniji od vrhunca bosanske horor emisije, a svi minimiziraju srpske ratne zločine i u suštini tvrde (kao što je Reagan rekao o diktaturi Gvatemale) da Srbi su dobili „bum rep“. Čini se da Z i dalje misli da ima moralne osnove da se suprotstavi genocidu u Gvatemali, Kolumbiji i tako dalje, koji podržavaju SAD. I demoralizirajuće je i zastrašujuće da je to nivo na koji je tobožnja “lijeva” štampa potonula u ovom zaglupljenom dobu.
-
Bill Weinberg je urednik online magazina World War 4 Report
(http://ww4report.com) i autor knjige Omaž Čiapasu: Nove borbe domorodaca u Meksiku (Verso, 2000). Trenutno radi na knjizi o Planu Kolumbija i autohtonim pokretima otpora u Andima.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati