„Kad nije bilo nafte, nije bilo ni rata“, kaže Dario Tulivila, tradicionalni vođa Indijanaca Guahibo iz krvavo sukobljenog kolumbijskog departmana Arauca. “Kad je došla nafta, došao je i rat. Prije toga smo ovdje imali digitalan život. Naše vijeće kabildoa ne dozvoljava im da uzimaju krv sa zemlje na našim teritorijama. Bogatstvo ide u druge zemlje, a rat donosi samo nama Kolumbijcima.”
Tulivila je predsjednik Asocijacije Kabildosa i tradicionalnih autohtonih vlasti Departmana Arauca (ASCATIDAR), koja je službeno pokrenuta u junu 2003. kako bi promovirala lokalnu autonomiju indijanskih naroda Guahibo i Uwa u odjelu. Ova autonomija je navodno zaštićena odredbama kolumbijskog ustava iz 1991. – ali, ironično, otkako je taj ustav usvojen, prijetnje autohtonoj samoupravi u Arauci su rasle zastrašujućom brzinom.
Razgovaramo u uredima ASCATIDAR-a u Saraveni, nekada mirnom seoskom gradu u kojem sada vojnici s šlemovima koji vuku M-16 kontroliraju ulice u zastrašujućem broju, rutinski zaustavljajući pješake radi pretresa, beskonačno kružeći blokovima u konvojima motocikala – ili, rjeđe , koji tutnjaju u kolonama ogromnih tenkova sa topovima. U okolnim selima, ljevičarski gerilci labavih saveznika Kolumbijskih revolucionarnih oružanih snaga (FARC) i Nacionalne oslobodilačke armije (ELN) djeluju slobodnije nego bilo gdje drugdje u Kolumbiji, a napadi čak i unutar urbanog centra Saravene su česti.
Saravena se nalazi na severozapadnom uglu Arauke, južno od Rio Arauke, pritoke Orinoka koja čini granicu sa Venecuelom. Grad se nalazi istočno od mjesta gdje se šumovite planine orijentalne Kordiljere spuštaju do širokih savana sliva Orinoka, koje su kolumbijske vladajuće elite nekada smatrale rješenjem za krizu bezemljaša u Kordiljeri. Saravena je nastala u proteklih 40 godina, kada je region bio otvoren za seljačku kolonizaciju uz službeno ohrabrenje kolumbijske vlade. Uwa, koji nastanjuju planinske oblačne šume, i Guahibo, autohtoni narod ravnica Orinoka, naučili su živjeti sa svojim susjedima naseljenicima iz kampesina, čak i ako su na smanjenom zemljištu. Ali tokom tih istih godina, ova zemlja na koju se nekada gledalo kao na potrošnu granicu postala je glavni prioritet za nacionalnu vladu – budući da je bila na meti i naoružanih gerilskih grupa i multinacionalnih naftnih kompanija.
„Jedinstvo, teritorija, autonomija i kultura – ako ovo nemamo, nemamo ništa“, ističe Tulivila prioritete autohtonih naroda sporne zone. „Našu tradiciju održavamo više od 500 godina. Mi nismo sa gerilcima, ni vojskom, ni paravojskom. Mi smo vlastite vlasti.”
Međutim, pretvaranje tog autoriteta u stvarnost nikada nije bio veći izazov, jer vojska, nacionalna policija i zvanično ilegalne paravojne grupe s kojima, čini se, blisko sarađuju, sada optužuju skoro svaku organizaciju civilnog društva da je gerilski front.
Vojsko-paravojna nekažnjivost na urođeničkoj zemlji
U poslednjem od nekoliko hvatanja vođa zajednice u Saraveni, 21. avgusta, vojnici i agenti Odeljenja za administrativnu bezbednost izveli su niz racija na kuće i radna mesta u gradu, uhapsivši 26 pod uobičajenom optužbom za „ pobuna” – konkretno, sarađujući sa gerilcima ELN-a, kako se naširoko izvještava u kolumbijskoj štampi. Ismael Uncacia, tradicionalni vođa Uwa iz resguarda (rezervata) Sinciga (zapravo u planinama, u obližnjem departmanu Norte de Santander), bio je među onima koji su očigledno bili na meti hapšenja. Vojnici i agenti su se pojavili u kancelariji ASCATIDAR-a tražeći da znaju gdje se nalazi. Uncacia, bivši predsjednik prethodne organizacije ASCATIDAR-a, Regionalnog domorodačkog vijeća Arauca, tog dana nije bio u uredu i još je na slobodi.
Ali veći teror dolazi od potpuno neodgovornih snaga paravojnih grupa, koje djeluju u mračnoj mreži grupa s imenima poput Vencedores de Arauca, i čini se da se preklapaju sa službenim sigurnosnim snagama u Arauci s većom oštrinom nego drugdje u Kolumbiji.
U Guahibo resguardo u Parrerosu, oko sat vremena jugoistočno od Saravene u opštini Tame, u napadu paras 2-3. aprila poginulo je troje – uključujući i trudnicu. Nekoliko drugih je silovano. Većina zajednice – nekih 400 – pobjegla je, kao i još 300 lokalnih mestizo campesina iz obližnjeg sela Betoyes. Izbjeglice su uglavnom krenule u Saravenu, gdje su bile smještene u gradskoj katoličkoj crkvi. Vratili su se u svoja sela tek sredinom avgusta, uz vojnu pratnju i bezbednosne garancije o kojima su pregovarali crkveni lideri.
Napad odgovara para modelu. Naoružani napadači su stigli u zoru 2. aprila, pokupili stanovnike pod puškom, počinili zločine i opljačkali seosku školsku zgradu, ostavljajući paravojne grafite iscrtane po celoj tabli. Dodatak haosu, gerilci su napali kasnije tog dana, očigledno svjesni da su parasi zauzeli selo. Gerilsko prisustvo je zauzvrat dovelo vojsku. Vojni avioni su bombardovali resguardo, uništavajući šumu i useve juke i platana. Sledećeg dana paras je odveo još jednog čoveka iz obližnjeg Betojesa. Njegovo unakaženo tijelo pronađeno je 8. aprila u Puerto Rondonu, jednoj općini na istoku.
Bilo je mnogo znakova upozorenja da se ovakvi zločini spremaju. Dana 30. marta, nekoliko dana prije napada, naoružani ljudi su uhapsili i pobili lokalne stanovnike mestiza u Betoyesu, optužujući ih da su gerilski saradnici. Svjedoci čak nisu bili sigurni da li su ti naoružani ljudi bili vojska ili paravojska.
Trudnica koja je ubijena, Omaira Fernandez, također je imala razloga vjerovati da je bila meta. Njen suprug, Nilson Delgado Lopez, ubijen je u sličnom napadu u Betoyesu 31. decembra 2002. godine.
Preživjeli od aprilskih zločina izvijestili su ASCATIDAR i Regionalni komitet za ljudska prava Joel Sierra sa sjedištem u Saraveni da su u napadu prepoznali vojnike iz Araucinog 18. bataljona koji su nosili trake na rukama. Pukovnik 18. bataljona Montoya Sanchez kasnije je rekao za Arauca's Radio Caracol da su izbjeglice pobjegle po naređenju ELN-a i da su tvrdnje o paravojnom napadu bile “manipulacija nevladine organizacije Joel Sierra”.
Nafta i geografija terora
Do prije nekoliko mjeseci, Saravena i veći dio ostatka Arauce bili su “Zona rehabilitacije i konsolidacije” ili ZRC, koju je proglasio predsjednik Alvaro Uribe, dajući vojsci izvanredne ovlasti. ZRC je dozvolio zatvaranja i pretrese bez sudskog naloga, a od stranaca je zahtijevao da dobiju posebnu dozvolu vojske da posjete zonu. Zone su bile predmet mnogih kontroverzi u Kolumbiji i tehnički više ne postoje. Ali Huan Carlos Torregroza iz komiteta Joel Sierra (koji je nazvan po mladom lokalnom vođi Nacionalnog udruženja korisnika zemljišta Campesino kojeg je ubila vojska 1989.) kaže: „Ništa se ovdje zapravo nije promijenilo. Zone su ukinute samo na papiru.”
ZRC-ovi su osnovani nakon Uribeove neposredne postizborne uredbe 18-37 od 11. augusta 2002. kojom je proglašeno stanje „unutrašnjeg meteža“ u Kolumbiji. Dekret je odobrio kolumbijski kongres, dozvoljavajući Uribeovu deklaraciju ZRC-a od 9. septembra – za koju su potrebni samo potpisi članova njegovog kabineta. Dana 27. novembra, nakon tražene sudske revizije vanrednih mjera, Ustavni sud, najviši u Kolumbiji, poništio je najteže odredbe ZRC-a – iako su određene odredbe ostale na snazi, kao što su vojna ograničenja prodaje benzina. Organizacije za ljudska prava širom Kolumbije podnele su podneske protiv tih zona.
ZRC-ovi su geografski pratili naftovod Cano-Limon koji povezuje naftna polja Cano-Limon kompanije Occidental Petroleum u centralnoj Arauci sa karipskom lukom Covenas u departmanu Sucre. U Arauci, ZRC je pokrivao opštine Arauca i Arauquita (koje se prostire polje Cano-Limon) i Saravena (koju naftovod prelazi). Drugi ZRC je proglašen u grupi opština koje se nalaze na granicama departmana Sucre i Bolivar kroz koje se također prolazi naftovod. Naftovod je omiljena meta gerilaca, koji su ga više puta dizali u vazduh, prosipajući naftu u polja i šume. 1. septembra, kada sam bio u Saraveni, gerilci su digli u vazduh toranj dalekovoda neposredno ispred kompleksa Cano-Limon, ostavljajući kompleks kao i gradove Arauca (glavni grad departmana) i Arauquita – 125,000 stanovnika – bez struje.
Prošle godine, kontingent američkih specijalnih snaga stigao je u Araucu kako bi obučio jedinice 18. bataljona u "kontraterorizmu" za zaštitu lokalne naftne infrastrukture. Mehanizirana grupa Rebeiz Pizarro, sa sjedištem u Saraveni (i nazvana po bivšem ministru odbrane), također se obučava od strane gringosa.
U aprilu je ZRC-ovima dozvoljeno da potpuno zalaze. Ali de facto opsadno stanje u Arauci bilo je na snazi prije Uribeove zvanične deklaracije, i opstaje od njegove smrti. Godine 2001., popularni guverner Arauce Hector Federico Gallardo, izabran na listi lokalnog lokalnog komunalnog i komunitarnog pokreta, uklonjen je s dužnosti od strane nacionalnog državnog vijeća nakon samo šest mjeseci na vlasti – zbog tehničkih razloga na kojima je nakratko služio kao privremeni guverner šest mjeseci ranije (ustavno kršenje). Privremeni guverneri i gradonačelnici često se nađu na vlasti u Arauci, jer su izabrani zvaničnici primorani da pobjegnu u Bogotu ili negdje drugdje pod prijetnjom bilo paravojnih formacija ili gerilaca (ili oboje). Gallarda je zamijenio privremeni guverner imenovan od strane predsjednika – nedavno penzionisani pukovnik vojske. Bivšeg pukovnika slijedio je niz privremenih guvernera koje je više imenovao predsjednik. Čak su i izabrani zvaničnici ljevičarske Patriotske unije (UP) bili primorani da podnesu ostavke pod prijetnjama smrću iz FARC-a – kao što je to bio i gradonačelnik Arauquite UP Orlando Ardila u novembru 2002. Privremeni gradonačelnik kojeg je privremeni guverner imenovao da vlada u svom mjesto je opet bio penzionisani pukovnik vojske.
Ovaj period privremene vladavine doživio je val krvavog krvoprolića u Arauci. Masakr petorice stanovnika 20. novembra 1998. od strane paravojnih u selu La Cabuya, u opštini Tame, bio je manje značajan po nivou nasilja nego po činjenici da su ga zapravo pratila hapšenja. Nekoliko pripadnika vojske sada je u zatvoru u vezi s napadom na La Cabuya, uključujući majore i poručnike. Prošle godine u opštini Tame ubijeno je više od 500 ljudi. Jose Rusbel Lara, član odbora Joel Sierra i autor izvještaja o ljudskim pravima o Arauci iz 2002. koji je objavio pravni kolektiv Humanidad Vigente sa sjedištem u Bogoti, ubijen je iz vatrenog oružja u gradu Tame usred bijela dana 8. novembra. Nedavno je podnio peticiju Međuamerička komisija za ljudska prava da izvrši pritisak na kolumbijsku vladu da zaštiti vođe Joel Sierra. U njegovom slučaju nije bilo hapšenja.
28. juna 2002. godine, novinara i režisera Efraina Varela sa radija Meridiano 70 u gradu Arauca ubili su nepoznati naoružani ljudi na putu između Arauce i Cano-Limona. Bivši gradonačelnik Saravene i bivši predsjednik mirovne komisije odjela Arauca, on je glasno kritikovao i paravojne i gerilce. Brojni drugi novinari u Arauci – posebno na radio stanici koju vodi zajednica – bili su ugroženi od strane paravojnih formacija.
U novembru 2002. nepoznati naoružani napadači ubili su privremenog gradonačelnika Saravene Crispula Cacaresa. Izabrani gradonačelnik, Jose Trinidad Sierra, bio je u Bogoti, nakon što je napustio Araucu nakon prijetnji FARC-a.
U 15 dana februara 2003. godine, dvadesetoro je ubijeno na raznim mjestima oko Saravene. Jedan policajac se nalazi u zatvoru u Bogoti u vezi sa ubistvima, a optužena su i četiri civila.
Od kontrole zajednice do korporativno-vojne okupacije
Pad legitimne vlasti u Arauci odražava generalni napad na lokalne institucije civilnog društva. Među 26 uhapšenih u avgustovskoj akciji su predstavnici sindikata CUT; članovi lokalnih sindikata građevinskih, obrazovnih i komunalnih radnika; radnik iz kolumbijskog instituta za agrarnu reformu; medicinske sestre iz bolnice Saravena; reporter radija DIH koji vodi zajednica; promoteri projekta za razvoj lokalnog univerziteta za Saravenu; direktor Saraveninog društvenog centra Casa de Cultura; tri radnika iz ureda gradonačelnika; i taksista. Jose Murrillo, predsjednik Regionalnog komiteta za ljudska prava Joel Sierra, pritvoren je u lokalnom bariju, gdje se sastajao s porodicom drugog čovjeka koji je upravo bio priveden. Još jedan zvaničnik Joel Sierre, Ismael Pabon, i još tri zvaničnika CUT-a su i dalje na slobodi, navodno pod naredbom za hapšenje. Uhapšeni sada čekaju suđenje u zatvoru u Bogoti.
Prethodni zahvat bio je još oštriji. Prošlog 12. novembra, u jeku Saraveninog godišnjeg sajma, pripadnici 18. bataljona i nacionalne policije u zoru su pokupili nekoliko stotina ljudi iz njihovih domova i radnih mjesta. Zadržani su nekoliko sati na lokalnom sportskom stadionu i ispitivani. Uhapšena su 43 društvena lidera među zatočenicima, uključujući tri žene. Oni se i dalje drže u Bogoti pod optužbom za „pobunu“ – navodno, opet, za saradnju sa ELN-om. Među zatvorenicima je i lokalni seljački vođa Juan Evangelista Rocha iz Nacionalnog udruženja korisnika zemljišta Campesino. Vojska je akciju nazvala "Operacija Heroica".
Takođe uhapšeni u oba pomeranja – pet u novembru i četiri u avgustu – bili su članovi Communitarian Aqueduct and Sewer Corporation of Saravena, ili ECASS. „Priča o ECASS-u je veoma lepa“, kaže Huan Guerra, ECAAS šef interne kontrole, koji je otvoreno ponosan na organizaciju. ECASS, koji sada opskrbljuje vodom cijeli urbani centar Saravene, započeo je kao projekat lokalne samopomoći 1970-ih, kada su se stanovnici okupili kako bi izgradili akvadukt koji bi vodio vodu u mladi grad iz Rio Satace, nekoliko kilometara južno. .
Arakua je u to vreme zamišljena kao „zona kampesina“, sa ograničenjem od 50 hektara porodičnih poseda pod naslovom kolumbijske agrarne reformske birokratije dok su kampesinosi naseljavali region sa orijentalne Kordiljere. Ekonomija regije temeljila se na lokalnoj potrošnji pirinča, juke, govedine, platana i kukuruza. Doseljenici su uglavnom bili prepušteni sami sebi. „Nije bilo prisustva države“, kaže Guerra. “Lokalno stanovništvo je sopstvenim sredstvima izgradilo kanalizaciju. Sve se promijenilo s naftnim bumom 1980-ih, kada je izgrađen naftovod Cano-Limon.”
ECASS ostaje vjeran svojim korijenima, održavajući temeljnu demokratsku strukturu. Lokalna Junta de Accion Communal u svakom od 37 Saraveninih barija ima dva delegata u Skupštini delegata, koja zauzvrat bira sedam predstavnika u ECASS Junta Directiva, koja također uključuje članove iz CUT-a, Nacionalne asocijacije korisnika zemljišta Campesino i privredna komora. Dio profita ide na pomoć zajednici, a ostatak se ponovo ulaže. Tri slična takva komunalna vodovodna preduzeća postoje iu ruralnim područjima opštine.
U julu, radnik ECASS-a Uriel Ortiz Coronado ubijen je u Saraveni dok je jeo u lokalnom komedoru (porodični štand s hranom). Ubijena su i tri druga koja su bila sa njim. Svjedoci su rekli da su ih dva muškarca u civilu upucala iz pištolja – samo nekoliko trenutaka nakon što ih je našla Nacionalna policija. U ovom slučaju nije bilo hapšenja.
Ostalim članovima i zaposlenima ECASS-a prijetili su telefonom. Vojska je zatvarala zaposlene na blokadama puteva i optužila ih da su davali ECASS novac gerilcima. Navodi se da Fiscalia, kriminalistička istražna jedinica nacionalne vlade, istražuje predsjednika ECASS-a Luciana Pinta zbog sumnje u povezanost s gerilcima.
Radnik ECASS-a Rito Hernandez Porras kaže da su ga sredinom avgusta muškarci u civilu zaustavljali na ulicama, prijetili mu smrću i pokazali mu spisak radnika ECASS-a i drugih koji su na meti smrti kao gerilski saradnici. Drugi put ga je privela policija, prijetivši da će ga dovesti para da ga ubije.
Guerra poriče da ECASS ima bilo kakve veze sa gerilcima, ali priznaje da opremu ECASS ponekad preuzima FARC. On kaže da su dva ECASS vozila ukrali FARC-ovi gerilci uz pretnju oružjem na terenu u protekle dvije godine.
„Ovo je prljav rat“, kaže on. “Država nije u stanju da porazi gerilu, pa oni napadaju narod.”
U noći 31. avgusta, uprkos (ili možda zbog) masovnog prisustva vojske na ulicama Saravene, na zidovima širom grada osvanuli su paravojni grafiti. Najčitaniji ACC-AUC JE STIGAO – očigledna referenca na paragrupu Campesino samoodbrana iz Casanarea (odjel neposredno južno od Arauce) i ozloglašene Ujedinjene kolumbijske samoodbrambene snage, djed paravojnog pokreta. Još jedan grafit je glasio SMRT ŽABAMA, MILICIJAMA I SARADNICIMA – krastače su očigledno parasleng za gerilske doušnike. Među zgradama koje su uočljivo označene grafitima bile su kancelarije Joel Sierra, zgrada ECASS i (nervirajuće, ali vjerovatno slučajno) hotel u kojem sam odsjeo sa svojim fotografom. Grafit na zgradi ECASS-a je glasio: KONAČNA REČENA: SMRT SARADNICIMA ECASS-a.
Fast Bucks protiv "Milenijumskog zakona"
Pored zapadnih naftnih polja u Cano-Limonu (u kojima je kolumbijska državna kompanija Ecopetrol 50% partner), španska kompanija Respol također ima istražni blok u obližnjem Capachosu. “Oxy” je također imao istražne blokove na tradicionalnim zemljama Uwa na zapadu u Cordillera Oriental departmana Norte de Santander, i suočio se s blokadama puteva i drugim organiziranim otporom lokalnih zajednica Uwa koje su pokušavale zaustaviti širenje naftne industrije iz ravnica u planine. Occidental je nedavno napustio testni blok, pozivajući se na neobećavajuća otkrića. Uwa i njihove međunarodne pristalice u grupama kao što je Amazon Watch tvrde da je pritisak javnosti potaknuo kompaniju da se povuče.
Predsjednik ASCATIDAR-a Dario Tulivila napominje da razvoj nafte nastavlja uzimati danak na autohtone zemlje i živote u Arauci, čak i dok se rat nastavlja. „Cano-Limon je bio naša teritorija“, kaže on. “Imali smo tu veliku ribu – sada nema ribe. Nafta je uništila svu floru i faunu. Sve rijeke su kontaminirane. Šume u kojima smo sakupljali naše ljekovito bilje su nestale. Sve rijeke su kontaminirane. Ako se posječem i krv mi poteče, umrijet ću. Isto je i sa zemljom.”
Čak i na ravnicama Arauca, gdje je nafta već veliki posao, autohtoni narodi se bore da zaustave širenje infrastrukture – posebno novog autoputa koji povezuje grad Arauca i polja Cano-Limon sa glavnim putem Saravena-Bogota. Za povezivanje sa venecuelanskim autoputevima do Karakasa, projekat je nazvan „Ruta de los Libertadores“ jer prati marš Simona Bolivara 1819. od Venecuele do Kolumbije. Ruta će proći kroz Guahibo resguardo Betoyesa. „Bićemo se do cilja da zaustavimo autoput,“ kaže Tulivila.
Za razliku od nove asfaltirane Rute, na kojoj je tek počela gradnja, put kojim idemo južno od Saravene do nedavno izgrađenog društvenog centra Uwa na resguardou Playas del Bojaba je kamenit i loše održavan. Prolazimo pored campesina koji se herojski bore na biciklima preko stijena i kolotraga. Pejzaž se polako mijenja od pašnjaka i usjeva u šumu dok se približavamo planinama obavijenim maglom.
Vođa Uwa i potpredsjednik ASCATIDAR-a Jose Perico Salon kaže nam da su imanja kampesina pored kojih se nalazimo, puna stoke na ispaši i stabala banana, bila omiljena lovišta Uwa. Prije samo nešto više od jedne generacije, Uwa se odvažio na ove zemlje sa svojih planinskih resguardosa kako bi lovio jelene i druge "carne de monte" zamkama, lukovima i strijelama. On kaže da je ovu zemlju na Uwa naslovio Simon Bolivar kada je prošao u oslobodilačkom pohodu 1819. godine, a taj naslov je ponovo potvrdila kolumbijska vlada Zakonom 89 iz 1890. Most preko Rio Satoce nas takođe preuzima preko podzemni cjevovod Cano-Limon.
Perico Salon se također žali na upade vojske i paravojnih jedinica na lokalne autohtone zemlje. “Oni ne mogu ući u naš resguardo bez dozvole zajednice. Ali oni ustraju da uđu. Prijete nam, optužuju nas da sarađujemo sa gerilcima, prijete da će nas ubiti. Ne damo da gerila uđe da uvene, Ali i oni dolaze, i prijete nam ponekad, optužuju nas da razgovaramo sa vojnicima. Ovo je problem u cijelom odjelu Arauca.”
„Uvijek kažemo navodne paramilijske grupe“, dodaje Victor Chivaraquia, starješina Uwa i član ASCATIDAR-a. “Oni zapravo ne postoje. Oni su tvorevina vojske.”
U školi u društvenom centru Uwa, djeca se okupljaju oko nas, nasmijana i željna improviziranog časa engleskog. Krov zgrade je od slame u tradicionalnom stilu čoze, ali su zidovi betonski i čvrsti. Centar je nedavno izgrađen uz pomoć vlade departmana Arauca. Škola ima pet nastavnika, od kojih su dva Uwa. Obrazovanje je dvojezično, na Uwa i španskom.
Tulivila ovo vidi kao model za Araucinih 28 resguardos. „Želimo nastavnike u našim zajednicama“, kaže on. “Profesionalno obučeni, ali od naših ljudi – ne stranaca.” On vidi da ASCATIDAR-ov rad priprema autohtone zajednice Arauce za 21. vek, a da pritom zadrži vekovne kulturne tradicije netaknute. ASCATIDAR se uglavnom sastoji od „kabildosa“ iz Araukinih resguardosa – lidera koji su tradicionalno zaduženi da predstavljaju zajednice u spoljnom svetu. "Kapitani" i "caciques", lideri odgovorni za održavanje unutrašnjeg mira u zajednicama, retko napuštaju resguardos, kaže on.
Victor Chivaraquia insistira da ako moj fotograf i ja posjetimo Uwa centar, njegove riječi stignu do naših čitatelja. Tjera me da vodim bilješke dok govori i čitam ono što sam mu napisao na odobrenje.
"Znate li šta znači milenijumski zakon?" Victor pita. “To znači da nema ni početka, ni kraja. Dala nam ga je Sira. Koja je riječ za Boga na vašem jeziku? Mi Uwa kažemo Sira.”
“Ideologija bogatih uništava svijet”, diktira Viktor. “Ko je ovlastio multinacionalne kompanije da budu vlasnici crnog zlata na domorodačkoj zemlji? Da li im je Sira, Dios, dao to pravo? Ako multinacionalne kompanije kao što su Oxy, Ecopetrol i Shell nastave da iskorištavaju crno zlato, zemlja neće moći proizvoditi za nas. Ideologija Uwe je da je svako drvo naš brat. Voda je naš brat. Stene su naša braća. Ovo je naš milenijumski zakon. Jer to je lanac života, a mi ne možemo živjeti bez svakog dijela lanca. Policija i vojska kažu da starosjedioci, zaštitnici planine, štite gerilce. Ali mi samo izvršavamo odgovornost koju nam je Sira dala. Vlade nam ne mogu dati drugi svijet za život.”
(4. septembar 2003.)
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati