Zašto je Izrael ubio mnoge nenaoružane demonstrante u Gazi i ranio preko 2,000 u petak, 30. marta i narednih dana, kada očito nisu predstavljali prijetnju izraelskim vojnicima?
Stotine izraelskih vojnika, od kojih su mnogi snajperisti, raspoređeno je u smrtonosnu tampon zonu koju je izraelska vojska stvorila između opkoljene Gaze i Izraela, dok su desetine hiljada palestinskih porodica održale masovne skupove na granici.
„Jučer smo videli 30,000 ljudi“, tvitovala je izraelska vojska 31. marta. „Stigli smo spremni i sa preciznim pojačanjima. Ništa nije sprovedeno nekontrolisano; sve je bilo tačno i odmereno, a znamo gde je svaki metak pao.
Tvit, koji je bio zarobljeni od strane izraelske grupe za ljudska prava, B'Tselem, ubrzo je izbrisan. Izraelska vojska je sigurno shvatila da je ubijanje djece i hvalisanje time na društvenim mrežama previše okrutno, čak i za njih.
Palestinska narodna mobilizacija duboko zabrinjava Izrael, dijelom zato što je to PR noćna mora. Ubijanjem i ranjavanjem ovog broja Palestinaca, Izrael se nadao da će se mase povući, da će se protesti stišati i, na kraju, završiti. Naravno, to nije bio slučaj.
Ali izraelski strah ima više. Moć palestinskog naroda, kada je ujedinjen izvan frakcijskih lojalnosti, je ogromna. To u potpunosti remeti izraelsku političku i vojnu taktiku i stavlja Tel Aviv u potpunosti u defanzivu.
Izrael je ubio te Palestince upravo da bi izbjegao ovaj košmarni scenario. Budući da hladnokrvno ubistvo nevinih ljudi nije prošlo nezapaženo, važno je da dublje prodremo u društveni i politički kontekst koji je desetine hiljada Palestinaca naveo da kampuju i okupljaju se na granici.
Gaza se guši. Izraelske decenijsku blokadu, u kombinaciji sa arapskim zanemarivanjem i dugotrajnom svađom između palestinskih frakcija, svi su poslužili da Palestince otjeraju u ivica gladovanja i politički očaj. Nešto mora dati.
Prošlosedmični čin masovne mobilizacije nije bio samo podvlačenje Pravo na povratak za palestinske izbjeglice (kao zajamčen u međunarodnom pravu), niti o komemoraciji Dan zemlje, događaj koji je ujedinio sve Palestince od krvavih protesta 1976. Protest se odnosio na vraćanje dnevnog reda, prevazilaženje političkih sukoba i vraćanje glasa ljudima.
Postoje mnoge istorijske sličnosti između ovog čina mobilizacije i konteksta koji je prethodio Prva intifada (ili 'ustanak') 1987. U to vrijeme, arapske vlade u regionu palestinske su stvari spustile u status 'tuđeg problema'. Do kraja 1982. godine, nakon što je već bila prognana u Liban, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) je zajedno sa hiljadama palestinskih boraca potisnuta još dalje u Tunis, Alžir, Jemen i razne druge zemlje. Ova geografska izolacija ostavila je tradicionalno vodstvo Palestine irelevantnim za ono što se dešavalo na terenu.
U tom trenutku potpunog beznađa nešto je puklo. U decembru 1987., ljudi (uglavnom djeca i tinejdžeri) izašli su na ulice, uglavnom nenasilnom mobilizacijom koja je trajala više od šest godina, a kulminirala je potpisivanjem sporazuma. Oslo Accord u 1993.
Danas je palestinsko rukovodstvo u sličnom stanju sve veće irelevantnosti. Izolovani, opet, geografijom (Fatah drži Zapadnu obalu, Hamas Gaza), ali i ideološkom podjelom.
Palestinska uprava (PA) u Ramallahu je brzo gubi svoj kredibilitet među Palestincima, zahvaljujući dugogodišnjim optužbama za korupciju, uz pozive na Lider PA Mahmoud Abbas podnosi ostavku (njegov mandat ima tehnički istekao 2009. godine). Prošlog decembra, američki predsjednik Donald Trump pojačao je izolaciju PA, priznavanje Jerusalima kao glavnog grada Izraela, u inat međunarodno pravo i konsenzus UN-a. Mnogi vide ovaj čin kao preteču osmišljenu da dodatno marginalizuje PA.
Hamas – prvobitno osnovni pokret nastao iz izbjegličkih kampova u Gazi tokom Prve intifade – sada je na sličan način oslabljen političkom izolacijom.
Nedavno se činilo da postoji tračak nade. Nakon nekoliko neuspjelih inicijativa za pomirenje sa Fatahom, a dio potpisan između obje rivalske strane u Kairu prošlog oktobra.
Avaj, kao i prethodni pokušaji, počelo je posustati skoro odmah. Prva prepreka nastala je 13. marta, kada je konvoj premijera PA Ramija Hamdalaha bio cilj očiglednog pokušaja atentata. Hamdallah je bio na putu za Gazu preko izraelskog graničnog prijelaza. PA brzo kriv Hamas za napad koji je ovaj oštro negirao. Palestinska politika se vratila na početak.
Ali onda se dogodila prošla sedmica. Dok su hiljade Palestinaca mirno ulazile u smrtonosnu 'tampon zonu' duž granice Gaze u oči izraelskih snajperista, njihova namjera je bila jasna: da ih svijet vidi kao obične građane, da se pokažu kao obična ljudska bića, ljudi koji, do sada su bili nevidljivi iza političara.
Gazani su podizali šatore, družili se i mahali palestinskim zastavama – ne transparentima različitih frakcija. Okupljale su se porodice, igrala su djeca, zabavljali su se čak i cirkuski klovnovi. Bio je to rijedak trenutak jedinstva.
Odgovor izraelske vojske, koristeći najnoviju tehnologiju u eksplodiranju metaka, bio je predvidljiv. Ubijanjem 15 nenaoružanih demonstranata i ranjavanjem 773 osobe samo prvog dana, cilj je bio disciplinovati Palestince.
Osude ovog masakra stigle su od uglednih ličnosti širom svijeta, npr Papa Francis i nadzor ljudskih prava. Ovaj tračak pažnje je možda Palestincima pružio priliku da uzdignu nepravda opsade na globalnoj političkoj agendi, ali je, nažalost, od male utjehe porodicama poginulih.
Svjestan međunarodne pažnje, Fatah je odmah preuzeo zasluge za ovaj spontani čin narodnog otpora. Zamjenik predsjedavajućeg, Mahmoud Al-Aloul, rekao da su se demonstranti mobilizirali da podrže PA “suočeni s pritiscima i zavjerama smišljenim protiv našeg cilja”, nesumnjivo misleći na Trumpovu strategiju izolacije prema PA kojim dominira Fatah.
Ali to nije realnost. Ovdje se radi o ljudima koji dolaze do izražaja izvan granica frakcijskih interesa; novu strategiju. Ovaj put, svijet mora slušati.
Ramzy Baroud je novinar, autor i urednik Palestine Chronicle. Njegova najnovija knjiga je 'Posljednja Zemlja: Palestinska priča' (Pluto Press, London, 2018). Baroud ima doktorat. na palestinskim studijama na Univerzitetu Exeter i nerezidentni je stipendist u Orfalea centru za globalne i međunarodne studije, Kalifornijski univerzitet Santa Barbara. Njegova web stranica je www.ramzybaroud.net.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati