Zapadni diskurs o okolnostima iza stvaranja Sjevernoatlantskog saveza (NATO), prije 75 godina, teško da je uvjerljiv.
Ipak, taj suviše pojednostavljeni diskurs mora se ispitati kako bi se sadašnji pad organizacije cijenio izvan samoposlužnih politika članica NATO-a.
Zapisi istorije Strana američkog State Departmenta govori o izumu NATO-a na jeziku pogodnom za udžbenik istorije u srednjoj školi SAD.
“Nakon razaranja Drugog svjetskog rata, evropski narodi su se borili da obnove svoje ekonomije i osiguraju svoju sigurnost”, piše, što je primoralo SAD da preduzmu akciju: “(integraciju) Evrope kao vitalne za sprječavanje komunističke ekspanzije širom kontinent.”
Ovo je tipična logika rane NATO-ove doktrine. To se može zaključiti iz većine izjava zapadnih zemalja koje su uspostavile i nastavljaju da dominiraju organizacijom.
Jezik oscilira između prijateljskog diskursa – na primjer, Harryja Trumana upućivanje NATO-u kao 'susjedskom djelu' – i prijetećim, također i Trumanovom oštrom riječi protiv “onih koji bi mogli potaknuti zločinačku ideju pribjegavanja ratu”.
Realnost, međutim, ostaje znatno drugačija.
Zaista, SAD su se pojavile mnogo jače, vojno i ekonomski nakon Drugog svjetskog rata. To se odrazilo u Marshallovom planu, 'planu ekonomskog oporavka', koji je bio strateški, a ne dobrotvorni čin. To je pokrenulo ekonomski oporavak odabranih zemalja koje će postati globalni saveznici SAD-a u narednim decenijama.
Prilikom njenog osnivanja, tadašnji kanadski državni sekretar Lester Pearson nazvao je NATO 'zajednicu' dijelom 'svjetske zajednice', povezujući snagu prve sa “očuvanjem mira” za drugu.
Koliko god takav jezik izgledao bezazleno, on je uveo očinski odnos između NATO-a kojim dominiraju SAD i ostatka svijeta. Tako je omogućio moćnim članovima organizacije da definišu, u ime ostatka svijeta – a često i izvan kišobrana Ujedinjenih naroda – pojmove kao što su 'mir', 'sigurnost', 'prijetnja' i, na kraju, , 'terorizam'.
Primjer je da prvi veliki sukob koji je pokrenuo NATO nije bio usmjeren na vanjske prijetnje Evropi ili američkim teritorijama, već se dogodio hiljadama milja dalje, na Korejskom poluostrvu.
Zapadni politički diskurs želi da građanski rat na poluostrvu, pre intervencije NATO-a, posmatra kao primjer “komunističke agresije”. Ova 'agresija' je navodno primorala ruke NATO-a da reaguju. Nepotrebno je reći da je Korejski rat (1950-53) bio destruktivan.
Proteklih 75 godina od tada dokazalo je slabašnost tog argumenta. Sovjetski Savez je odavno raspušten, a Sjeverna Koreja se očajnički bori da izađe iz svoje izolacije. Ipak, nestabilno stanje bez rata – bez mira ostaje na snazi. To se u svakom trenutku može pretvoriti u otvoreni rat.
Međutim, ono što je rat postigao je nešto sasvim drugo. Stalno stanje nemira daje opravdanje za stalno vojno prisustvo SAD u regionu.
Slični ishodi su pratili većinu drugih intervencija NATO-a: Irak (1991. i 2003.), Jugoslaviju (1999.), Avganistan (2001.), Libiju (2011.) i tako dalje.
Ipak, sposobnost pokretanja ili zaoštravanja sukoba, te nesposobnost, ili možda nespremnost da se trajno okončaju ratovi, nije prava kriza u NATO-u, 75 godina nakon njegovog osnivanja.
U članku povodom obilježavanja godišnjice, britanski ministar odbrane Grant Shapps napisao u Daily Telegraphu da NATO mora prihvatiti da se sada nalazi u “predratnom svijetu”.
On se obrušio na one članice NATO-a koje “još ne uspijevaju” da ispune minimalno potrebnu potrošnju za odbranu, koja iznosi dva posto ukupnog nacionalnog BDP-a. “Ne možemo sebi priuštiti da igramo ruski rulet sa našom budućnošću”, napisao je.
Shappsovu zabrinutost često izražavaju drugi najviši lideri i zvaničnici NATO-a, koji ili upozoravaju na neposredan rat sa Rusijom ili kritiziraju jedni druge zbog opadanja uticaja nekada moćne organizacije.
Veliki dio te krivice stavljen je na bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je u potpunosti ugrožen da napusti NATO tokom svog jedinog mandata.
Trump je omalovažavanje komentari i prijetnje, međutim, teško da su bili pokretač krize. Bili su to simptomi rastućih problema, koji se nastavljaju godinama nakon Trampovog dramatičnog izlaska iz Bijele kuće.
NATO kriza se može sažeti ovako:
Prvo, geopolitičke formacije koje su postojale nakon raspada Sovjetskog Saveza i njegovog Varšavskog pakta više ne postoje.
Drugo, glavni aspekt nove globalne konkurencije ne može se svesti na vojne termine. Naprotiv, ekonomski je.
Treće, Evropa sada u velikoj meri zavisi od izvora energije, trgovine, pa čak i tehnološke integracije sa zemljama koje SAD vide kao neprijatelje: Kinom, Rusijom i drugima.
Stoga, ako Evropa dozvoli sebi da se pretplati na polarizirani jezik SAD-a o tome šta čini neprijatelje i saveznike, platit će visoku cijenu, posebno jer se ekonomije EU već bore pod teretom nastavljenih ratova i stalnih prekida u opskrbi energijom.
Četvrto, rješavanje svih ovih izazova i više od toga kroz bacanje bombi više nije opcija. 'Neprijatelj' je previše jak, a promjenjiva priroda ratovanja čini tradicionalni rat uglavnom nedjelotvornim.
Iako se svijet uvelike promijenio, NATO ostaje privržen političkoj doktrini iz prošlog vremena. Čak i ako je prag od dva posto ispunjen, problem neće nestati.
Vrijeme je da NATO preispita svoje 75-godišnje nasljeđe i bude dovoljno hrabar da u potpunosti promijeni smjer – umjesto da se odluči za stanje nemira, zapravo tražeći pravi mir.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati