Dok su američki glavni mediji naveliko izvještavali o nedavnoj optužnici američkog Ministarstva pravde protiv 50 pobunjeničkih vođa koji pripadaju ljevičarskim Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC), najava State Departmenta sljedećeg dana dobila je iznenađujuće malo izvješća. Pomoćnica državnog sekretara Anne Patterson rekla je 24. marta za kolumbijski Radio Caracol da, iako Sjedinjene Države neće pokrenuti nikakvu jednostranu vojnu akciju za hvatanje vođa FARC-a, intervenirati će ako ih pozove kolumbijska vlada. S obzirom na to da intervencija američke vlade u Kolumbiji već uključuje sve osim raspoređivanja američkih borbenih trupa, jasno je da su Pattersonovi komentari imali za cilj da ilustriraju spremnost Bushove administracije da rasporedi američke trupe u Kolumbiju za borbu protiv FARC gerilci.
Optužnica protiv čelnika FARC-a dalje ilustruje strategiju Bushove administracije da prikaže FARC kao najvećeg počinitelja nasilja i trgovine drogom u Kolumbiji. Realnost se, međutim, veoma razlikuje od fiktivnog prikaza Bijele kuće Busha. Američka optužnica nije pružila nikakve dokaze koji bi podržali tvrdnju da su čelnici FARC-a zaradili 25 milijardi dolara od trgovine drogom i da su odgovorni za 60 posto kokaina koji se isporučuje u Sjedinjene Države.
U međuvremenu, većina kolumbijskih stručnjaka slaže se da su desničarske paravojne jedinice u zemlji daleko dublje uključene u trgovinu drogom od pobunjenika, što je činjenica potkrijepljena brojnim hapsima droge u kojima se zaplijenjeni kokain vodi do paravojnih grupa. U stvari, bivši saradnici Pabla Escobara, ozloglašenog vođe sada nepostojećeg kartela MedellÃn, osnovali su neke od najistaknutijih kolumbijskih paravojnih grupa.
U isto vrijeme kada Bushova administracija stavlja FARC u fokus svoje propagande rata protiv droge, postaje sve očiglednije da paravojna demobilizacija koju podržavaju SAD nije ništa drugo do šarada. Prošle sedmice, demobilizirani vođa paravojnih formacija Ivan Roberto Duque javno je na Caracol radiju potvrdio ono što su Amnesty International, Ujedinjene nacije i mnogi analitičari tvrdili više od godinu dana: da demobilizirane paravojne formacije ponovo uzimaju oružje. Prema Duqueu, bivši borci milicije nude svoje usluge trgovcima drogom ili grupama 'privatnog pravosuđa', poznatim i kao paravojske. Kao rezultat toga, broj ubistava od strane paravojnih u 2005. više je nego udvostručen u odnosu na prethodnu godinu.
Nakon više od pet godina i 4 milijarde dolara finansiranja, Plan Colombia nije uspio značajno smanjiti cijenu, čistoću i dostupnost kokaina u američkim gradovima. U međuvremenu, trogodišnja vojna ofanziva kolumbijskog predsjednika Alvara Uribea uz podršku SAD nije uspjela ozbiljno umanjiti vojni kapacitet FARC-a. S obzirom na to da je Washington već učinio Kolumbiju trećim najvećim primaocem američke vojne pomoći na svijetu – pružajući obavještajne podatke, oružje i obuku – jedina preostala eskalacija dostupna Bushovoj administraciji je raspoređivanje američkih borbenih trupa u južnoameričku naciju pod krinkom rata protiv droge.
Takva američka vojna intervencija vjerovatno neće uključivati masovno raspoređivanje trupa u Kolumbiji, što je strategija koja u ovom trenutku nije moguća s obzirom na opredijeljenost Pentagona u Iraku. Umjesto toga, to bi najvjerovatnije uključivalo raspoređivanje jedinica specijalnih snaga američke vojske da pronađu vođe FARC-a u zabačenim regijama džungle Kolumbije. Drugim riječima, američka vojska bi ponovila strategiju koju trenutno koristi da pronađe vođe Al-Kaide u udaljenom i planinskom afganistansko-pakistanskom graničnom području.
Ironično, Plan Kolumbija je zapravo pokazao da njegov glavni cilj - FARC - nije u velikoj mjeri ovisan o trgovini drogom. Prema analitičarima Jamesu Brittainu i Jamesu Sacoumanu, Plan Colombia je izazvao dramatičan pad uzgoja koke u južnim regijama u kojima dominira FARC, ističući ga u druge dijelove zemlje. U isto vrijeme, Uribeova sigurnosna politika rezultirala je ogromnim padom kidnapovanja u posljednje tri godine. Ako je FARC u velikoj mjeri ovisio o ova dva izvora prihoda za financiranje svoje pobune, tada je vojni kapacitet pobunjeničke grupe trebao biti ozbiljno smanjen u posljednjih pet godina. Ali kako su Brittain i Sacouman primijetili, napadi FARC-a na kolumbijsku vojsku, infrastrukturu zemlje i operacije stranih korporacija dramatično su se povećali u posljednje dvije godine.
Direktna američka vojna intervencija u Kolumbiji očigledno bi imala malo veze sa borbom protiv droge. Na kraju krajeva, da je to pravi cilj, onda bi Bushova administracija ciljala na paravojne vođe zemlje kojima je, prema sporazumu o demobilizaciji, bilo dozvoljeno da zadrže svoje organizacije za trgovinu drogom, izbjegavajući izručenje Sjedinjenim Državama - umjesto da služe samo 22 mjeseca zatvora na luksuznim rančevima u Kolumbiji.
Pravi ciljevi američke vojne eskalacije su ukorijenjeni u ideologiji i ekonomiji. Bushova administracija namjerava eliminirati ljevičarsku pobunu koja se pokazuje kao stalna prijetnja američkim ekonomskim interesima i najbližem savezniku Washingtona u regiji. Kolumbija je postala sve važniji izvor nafte i uglja, od kojih se većina nalazi u ruralnim regijama gdje su operacije multinacionalnih kompanija i dalje podložne napadima pobunjenika. Nadalje, nije slučajno što je Bushova administracija objavila svoju želju za eskalacijom američke vojne intervencije u Kolumbiji manje od mjesec dana nakon što su dvije zemlje potpisale bilateralni sporazum o slobodnoj trgovini. Ekonomske politike su uspostavljene, ali mnoge od njih moraju biti vojno implementirane u Kolumbiji zbog upornosti FARC-a.
Malo je vjerovatno da će biti bilo kakvog raspoređivanja američkih borbenih trupa u Kolumbiji prije predsjedničkih izbora u May. Anti-američko raspoloženje već raste među Kolumbijcima nakon potpisivanja nepopularnog sporazuma o slobodnoj trgovini u februaru. Shodno tome, bilo kakvo raspoređivanje američkih trupa da vode rat u Kolumbiji prije maja vjerovatno bi naštetilo Uribeovim izgledima za reizbor. Ako se to zaista dogodi, raspoređivanje američkih borbenih trupa u Kolumbiju će vjerovatno početi ubrzo nakon što Uribe položi zakletvu za svoj drugi mandat. Takva američka vojna eskalacija pomogla bi kolumbijskom predsjedniku da intenzivira takozvanu demokratsku sigurnosnu strategiju koju je pokrenuo prije skoro četiri godine.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati