Dok 'Arapsko proljeće' nastavlja izazivati diktatore, rušiti stare strukture i razmišljati o putokazima za bolju budućnost, SAD ostaju privržene svojoj promašenoj politici, zabludama i sebičnim interesima.
Arapi se možda ne slažu oko mnogih stvari, ali malo njih se ne slaže oko činjenice da sada nema povratka. Doba diktatora, Mubaraka i Bin Alisa blijedi. Nova zora sa potpuno novim izazovima je pred nama. Debate u regionu sada se tiču demokratije, civilnog društva i građanstva. Jedini arapski intelektualci koji još uvijek govore o terorizmu i nuklearnom oružju su oni koje su naručili istraživački centri sa sjedištem u Washingtonu ili nekolicina koji očajnički žele da se pojave na Fox News-u.
Pojednostavljeno, arapski prioriteti više nisu američki prioriteti, kao što su možda bili kada je Hosni Mubarak još bio predsjednik Egipta. Predvodeći grupu 'arapskih umjerenih', Mubarakova glavna odgovornost bila je prikazivanje američke vanjske politike kao da je ona u središtu nacionalnog interesa Egipta. U međuvremenu, u Siriji, Bashar al-Assad je bio uhvaćen u sferi kontradikcije. Iako je očajnički želeo da dobije visoke ocene za svoj nastup u takozvanom ratu protiv terorizma, ipak se prodao kao čuvar arapskog otpora.
Kada su SAD zauzele Afganistan krajem 2001. godine, izraz 'Rat protiv terorizma' postao je osnovni element u arapskoj kulturi. Obični Arapi bili su prisiljeni da zauzmu stavove o pitanjima koja su im bila malo važna, ali koja su služila kao okosnica američke vojne i političke strategije u regiji. Arapski muškarac i žena – obojica kojima su uskraćena prava, dostojanstvo, pa čak i privid nade – bili su samo subjekti istraživanja javnog mnijenja o Osami bin Ladenu, al-Qaedi i drugim pitanjima koja se jedva bilježe na njihovom svakodnevnom radaru patnje i poniženja.
Arapski diktator je iskoristio američku opsesiju svojom sigurnošću. Ali Abdulah Saleh iz Jemena morao je da bira između neprijateljskog preuzimanja vlasti od strane SAD – da 'porazi Al-Kaidu' – ili da sam izvede prljavi rat. Odlučio se za ovo drugo, da bi ubrzo otkrio prednosti takve uloge. Kada je narod Jemena izašao na ulice tražeći slobodu i demokratiju, Saleh je poslao lojalnu vojsku i jedinice republičke garde da ubiju borce Al Kaide (čiji je broj iznenada eksplodirao), kao i da ubije nenaoružane demonstrante demokratije. Direktan, ali lukav čin bio je ekvivalent neizgovorenoj pogodbi sa Sjedinjenim Državama: borit ću se protiv vaših loših momaka, sve dok mi je dozvoljeno da uništim svoje.
Libijac Muammar al-Qaddafi također je iskoristio američke prioritete. Stalni naglasak njegovog režima na prisutnosti boraca Al-Kaide u rangu opozicije dobio je priličnu potvrdu u zapadnim medijima. Gadafi je išao na kraj u svojim očajničkim pokušajima da zadivi zapad, čak sugerirajući da se njegov rat protiv pobunjenika ne razlikuje od izraelskog rata protiv palestinskih 'ekstremista'.
Čudna stvar je da jezik kojim govore SAD i koji govore arapski diktatori uveliko odsutan iz leksikona potlačenih, običnih Arapa koji teže svojim dugo uskraćenim osnovnim pravima.
Arape ne objedinjuju narativi Al-Kaide ili SAD. Ujedinjuju ih drugi faktori koji često izmiču zapadnim komentatorima i zvaničnicima. Osim zajedničke istorije, religije, jezika i kolektivnog osjećaja pripadnosti, zajednička su im i iskustva ugnjetavanja, otuđenja, nepravde i nejednakosti. Treći izvještaj UN-a o arapskom razvoju, objavljen 2005., pretpostavlja da u modernoj arapskoj državi “izvršni aparat liči na crnu rupu koja pretvara svoje okolno društveno okruženje u okruženje u kojem se ništa ne kreće i iz kojeg ništa ne bježi”. Stvari nisu išle mnogo bolje za arapske države 2009. godine, kada je u petom tomu u nizu stajalo: „Iako se od države očekuje da garantuje ljudsku sigurnost, ona je u nekoliko arapskih zemalja bila izvor prijetnje koja potkopava obje međunarodne povelje i nacionalne ustavne odredbe.”
Priča časopisa TIME objavljena u maju bila je naslovljena 'Kako je arapsko proljeće učinilo Bin Ladena naknadnom mišlju'. Činilo se da slavi kolektivnu, sekularnu prirodu arapskih revolucija kada je čitatelje podsjetio da: „Na egipatskom trgu Tahrir nije bilo transparenta koji pozdravljaju Osamu bin Ladena; nema fotografija njegovog zamjenika Aymana al-Zawahirija na antivladinim protestima u Tunisu, Libiji ili čak Jemenu.” Istinit prikaz, reprodukovan u stotinama izvještaja u zapadnim medijima, još uvijek je u najboljem slučaju lažan. Činjenica je da model Al-Kaide nikada nije zaokupio maštu glavnog arapskog društva. Arapske revolucije nisu dovele u pitanje percepciju arapskog društva o Al-Kaidi, jer ova potonja jedva da je zauzela čak i mali prostor kolektivne arapske mašte. Međutim, ove revolucije tek treba da izazovu zvaničnu američku percepciju Arapa.
Istraživanje „Arapski stavovi, 2011.“ objavilo je prošlog jula Zogby International. U njemu su izneseni neiznenađujući stavovi šest arapskih nacija, uključujući i činjenicu da je popularnost Baraka Obame među Arapima pala na novih 10 posto. Kada je Obama održao svoj čuveni govor na Univerzitetu u Kairu 2009. godine, mnogi Arapi su vidjeli da se američko-arapski prioriteti u nekim trenucima konačno sastaju. Ali činjenica da američka politika nije krenula ni za jotu u bilo kom povoljnom smjeru navela je Arape da shvate da je američka politika nepokolebljiva. SAD su nastavile sa svojim ratovima, podrškom Izraelu i svojim starim savezom sa najkorumpiranijim arapskim elitama. Arapi su otkrili (ili ponovo otkrili) da ne samo da nije bilo tačaka susreta između njihovih težnji i američke politike, već su njih dvoje zapravo bili na kursu sukoba.
Normalno je da SAD sprovode svoju politiku u regionu bogatom naftom kao što je Bliski istok na osnovu niza jasnih interesa i ciljeva. Ali ono što se zapravo dešava je potpuna otmica arapskih težnji i nacionalnih interesa većine arapskih zemalja kako bi se uklopili u prioritete SAD. Uz pomoć arapskih diktatora, nejasna, pogrešna politika SAD-a nanijela je neizmjernu štetu arapskim nacijama. Sada milioni običnih Arapa, čiji su prioriteti i očekivanja tako potpuno odbačeni, pokazuju da više nisu voljni prihvatiti tu realnost.
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je međunarodno sindikovani kolumnista i urednik PalestineChronicle.com. Njegova posljednja knjiga je My Father Was a Freedom Fighter: Gaza's Untold Story (Pluto Press, London), dostupna na Amazon.com.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati