Tom Vouloumanos intervjuisao Michael Albert.
Albert: Tom kao dugogodišnji član i aktivista NDP-a, član Sirizine međunarodne kampanje solidarnosti i govornik o pitanjima vezanim za demokratizaciju ekonomije, možete li nam prvo reći kakvi su vaši odnosi sa Grčkom?
Vouloumanos: Ja sam druga generacija Grko-Kanađanin; moji roditelji su bili imigranti u Kanadu iz Grčke i stigli su pedesetih godina. Odrastao sam u multikulturalnom i dvojezičnom (francuski i engleski) gradu Montrealu u etničkom kraju gdje su dva preovlađujuća manjinska jezika bili grčki i jidiš. Moj kvart se nalazio u pretežno frankofonom dijelu grada, uglavnom anglofonog.
Djeca poput mene govorila su grčki kod kuće i sa starijom porodicom, engleski između sebe i engleski i francuski u širem društvu. Koliko god ovo izgledalo komplikovano, za Montrealere je to sasvim normalno. Višestruki samoidentitet i višejezičnost su i dalje uobičajeni u Montrealu i kao većina Montrealaca iz imigrantskih porodica, živim u potpuno trojezičnom okruženju, osjećajući se kao Kanađanin, Grk i Kvebek bez ikakvih kontradiktornosti.
U okviru ovog okvira, odrastao sam u vrlo grčkom kontekstu, uključujući nuklearni i širi prošireni porodični život, život susjedske zajednice, društvene aktivnosti, pa čak i osnovnu školu koju sam pohađao vodila je grčka zajednica. Porodični odmori su bili u Grčkoj i nastavljam da ih posjećujem vrlo redovno. Imam rodbinu i prijatelje u Grčkoj, tako da je moj kontakt sa Grčkom bio normalna svakodnevica čitavog mog života.
Da li je u tim vezama postojala politička dimenzija?
Moja politika se formirala u ranoj mladosti. Imao sam sreću da su me delimično odgajali baka i deda. Moj djed je bio uvršten tokom brutalnih grčko-turskih ratova 1919-1922. Moji djed i baka su iskusili Grčku pod diktaturom Metaksasa. Moji djed i baka i roditelji su iskusili Drugi svjetski rat, Grčki građanski rat 1946-1949 i njegove posljedice, prije nego što su emigrirali. To su bile teme razgovora kod kuće.
Kada bih mogao precizno odrediti porijeklo svoje političke loze, ukazao bih na formiranje Fronta nacionalnog oslobođenja (EAM) na početku nacističke i fašističke okupacije Grčke na inicijativu Grčke Komunističke partije (KKE) i drugih snaga lijevog krila . Grčki otpor i Grčki građanski rat bili su događaji koji su uglavnom dominirali političkim, istorijskim diskusijama za stolom.
Zaista, moj djed po majci je bio član EAM-a; učestvovao je u otporu i kasnijem građanskom ratu između snaga EAM-a i saveza obnovljenog konzervativnog establišmenta i nacističkih kolaboracionista nakon njemačkog povlačenja. Njegova ćerka (starija sestra moje majke i moja tetka) je takođe bila gerilac u EAM-u tokom građanskog rata. Moj djed je uhapšen pred kraj građanskog rata i osuđen na smrt jer je bio komunista. Smrtna kazna je zamijenjena doživotnom robijom uz momentalno puštanje na slobodu ako se odrekao svoje politike i zakleo se na vjernost tadašnjem kralju Grčke. Odbio je i proveo naredne decenije u zatvoru do pomilovanja od strane liberalne vlade Centra Union 1966. Njegovo oslobađanje nije dugo trajalo jer je vojna hunta došla na vlast 1967. Njegovo drugo zatvaranje bilo je mnogo brutalnije. Bio je žestoko mučen, a zatim pušten nekoliko mjeseci prije smrti. Politika Grčke direktno je uticala na moju porodicu i rođake i ja sam bio izložen ovim pričama kao dete.
I da li je to dovelo do političkog angažmana?
Da, rano sam bio privučen lijevom stranom i politički sam se uključio kao tinejdžer. Prirodno sam gravitirao Novoj demokratskoj partiji Kanade (socijaldemokratska partija) i pridružio se njenom omladinskom krilu i od tada sam ostao aktivan član i aktivista. Bio sam i kandidat NDP-a na dva izbora, pa čak i predstavnik TV panela na drugim izborima. U vrlo mladoj dobi, identificirao sam se kao ne-doktrinarni socijalista. Uvijek mi je bilo očigledno da je ono što je široko poznato kao libertarijanski socijalizam zapravo ono što je autentični socijalizam, za mene se riječ „društveno“ odnosi na „društvo“ a ne na „državu“. Ipak, iako sam oduvijek vjerovao da bi naši dugoročni ciljevi trebali biti radikalne transformativne promjene, također sam se divio istinskoj reformističkoj socijaldemokratiji za rješavanje trenutnih hitnih potreba. Nisam vidio nikakvu kontradikciju između sadašnjih kompromisa za poboljšanje stvari bez gubljenja iz vida naših dugoročnih ciljeva. Najvažnije političko pitanje za mene je bila izgradnja kritične mase alternativa u sadašnjem sistemu, što može dovesti u pitanje postojeće strukture ekonomske moći. Zapravo, ovo je pitanje kojim smo se Pierre Ducasse i ja bavili u našoj knjizi: Pour une éonomie démocratique (Za demokratsku ekonomiju). Naravno, kao i mnogi ljudi za koje pretpostavljam, ne bih mogao da govorim o svojoj politici a da ne spomenem ogroman uticaj koji su pisanje i govori Noama Čomskog imali na mene.
A kakav je vaš trenutni odnos sa Syrizom i njenim porijeklom?
Pa, većina moje porodice je podržavala PASOK (Grčka socijaldemokratska partija) barem u ranim godinama, ali skoro svi su imali neke odnose sa KKE, tako da je ovo bio politički univerzum u kojem su ljudi oko mene lebdjeli. Postao sam pristalica KKE-a. Stranka Synaspismos (Koalicija), tada manja lijeva stranka nastala odvajanjem od KKE i spajanjem s eurokomunistima i drugim socijalističkim otcijepljenim grupama koje su kasnije evoluirale u Syrizu, ali sam se direktno uključio u Syrizu oko 2013. godine.
Postao sam volonter u Sirizinoj kampanji međunarodne solidarnosti. Ovo je neformalna grupa pristalica širom svijeta, uglavnom iz zajednica grčke dijaspore. U stvari, ja sam dio manje grupe aktivista koja se direktno bavi Syrizinim odjelom za vanjsku politiku i odbranu.
S obzirom na vašu politiku i vaše veze i veze, šta ste shvatili kao svoj zadatak u ovom periodu?
Pa, primarni zadatak je raditi sa Syrizinim odjelom za vanjsku politiku kako bi se njihova gledišta upoznala zajednicama dijaspore i širem društvu na dotičnoj teritoriji svakog volontera, kako bi se Syriza informirala o izvješćima vijesti na našim teritorijama i podijelila ideje i strategije u pogledu izgradnje više solidarnosti za Sirizu.
Jedan od ciljeva je izgradnja solidarnosti između zajednica grčke dijaspore u Kanadi i Sirizi. Daljnji zadatak je izgradnja solidarnosti između političkih i društvenih aktivista u Sjevernoj Americi sa Syrizom i s grčkim lijevim društvenim pokretima.
Konačno, dodatni cilj, a to je tražio Sto Kokkino (radio u vlasništvu Syrize), je pomoći u stvaranju veza između Sto Kokkina i drugih alternativnih medija u cilju izgradnje globalne nezavisne, lijeve i alternativne medijske saradnje. Zaista, tako sam došao u kontakt sa vama.
Jeste li postigli uspjeh u ovim aktivnostima? Šta su bile prepreke?
Pa što se tiče solidarnosti između alternativnih medija i Sto Kokkino(link), jedino interesovanje koje sam stekao nakon kontakta sa nekoliko nezavisnih medijskih projekata (još imam mnogo za kontaktirati) je bilo od strane Z Communications i TeleSur English (link intervju o sto kokkinu iz Z). Čini se da drugi nezavisni mediji ne vide prednosti veće globalne saradnje.
Sto Kokkino ima jasnu viziju kuda želi ići. Njegov cilj je satelitski televizijski program zasnovan na kooperativnoj mreži nezavisnih, lijevih, alternativnih, medijskih projekata zajednice bliskih društvenim pokretima njihovih zemalja i teritorija koji će osporiti stisak privatnih medijskih imperija na širenje informacija. Mislim da bi tako jasan cilj odmah uzbudio aktiviste alternativnih medija i pridobio podršku ili barem neki interes da urade intervju, podijele priču ili bilo šta drugo. Sve što sam dobio bila je mrtva tišina sa izuzetkom Z i TeleSur engleskog.
Objasnili ste zašto je to možda zadnji put da sam vas intervjuisao za Sto Kokkino (http://www.stokokkino.gr/details_en.php?id=1000000000003597/SYRIZA-Greece–the-American-radical-left). Što se tiče izgradnje veza sa društvenim pokretima, u mom gradu postoje aktivisti koji trenutno rade dio tog posla; Mislim da je izazov koordinirati naše napore kako bismo imali veći uticaj. Mi smo zaista u embrionalnoj fazi izgradnje pokreta solidarnosti za Sirizu.
Vidite li da Syriza i njene međunarodne veze imaju efekte izvan Grčke, i dalje od poništavanja štednje?
Mislim da Siriza i događaji u Grčkoj mogu biti sredstvo za izgradnju veće saradnje i vizije usmjerene ka budućnosti za društvene pokrete i lijeve političke aktiviste širom svijeta.
Siriza sebe ne vidi kao socijaldemokratsku stranku, u smislu da ne želi jednostavno upravljati humanijom verzijom kapitalizma. To je jasno navedeno u manifestu: „Socijalizam za nas nije uljepšavanje kapitalizma ili navodno 'populističko' upravljanje njime". Syrizin manifest je jasan da je njegov cilj da transcendira kapitalizam i zamijeni ga onim što naziva socijalizmom: „Kapitalizam čini (...) sistem (...) protiv kojeg smo se borili protiv same srži“. “Za nas socijalizam nije utopijska vizija zasnovana na apstraktnim idealima ili jednostavno na moralnim vrijednostima, već je društveno i politički izvediv strateški cilj.” Njegov manifest definiše socijalizam kao organizaciju društva zasnovanu na društvenom – a ne državnom vlasništvu i društvenom upravljanju proizvodnim snagama: „Za nas je socijalizam oblik organizacije društva zasnovan na društvenom, a ne državnom vlasništvu i upravljanju proizvodnim sredstvima. ”
Manifest dalje pojašnjava da sami radnici treba da budu sami radnici neposredno i preko svojih izabranih organa koji treba da planiraju, usmjeravaju i prate proizvodnju u cilju zadovoljenja društvenih potreba. “[Socijalizam] zahtijeva demokratiju u svim strukturama javnog života kako bi radnici mogli planirati, upravljati, kontrolirati i štititi kroz proizvodnju svojih izabranih organa i usmjeravati je ka zadovoljavanju društvenih potreba.” Njegov manifest također nagoveštava nehijerarhijske, horizontalne radne odnose: „Za nas socijalizam na kraju ima za cilj ukinuti veliku diskriminaciju između ručnog i intelektualnog rada (...) Cilj mu je u konačnici eliminirati eksploatacijske odnose, ukidanje društvenih klasa (...) prije nego širenje nejednakosti i konsolidacija tehničke dominacije nekolicine nad mnogima.”
Socijalizam se dalje definiše kao zasnovan na reprezentativnoj (sa opozivim delegatima), direktnoj i participativnoj demokratiji. Stoga bi društvene potrebe društva morale biti izražene kroz strukture zasnovane na tri navedena oblika demokratije. „Socijalizam je za nas neodvojiv od aktivnog učešća svih u ekonomskim, društvenim i političkim poslovima... Socijalizam je neraskidivo vezan za demokratiju. Demokratija, ne samo u formalnom smislu, već suštinska, indirektna demokratija zasnovana na predstavljanju i direktnoj demokratiji uz aktivno učešće svih. (...) izabrani (...) ne bi trebali ostati neprovjereni do sljedećih izbora.”
Syriza ne predlaže jedan model socijalizma, socijalizam za koji vjeruje da se može ostvariti samo empirijskim eksperimentiranjem i borbom. “...socijalizam nije replikacija modela” “Put socijalizma nije ni lak ni ravan. Svaki put određen narodnim potrebama, narodnim zahtjevima, narodnom moći, narodnom organizacijom i dostupnošću naroda, obilježen postignućima i neuspjesima, karakteriziran sukobom bio mali ili veliki (...) Svoj put ne podliježe odredbama ili otvorenim montažnim receptima, jer niko ne može unapred odrediti naše trenutne uslove društvenog kretanja. (…) Pokušat ćemo iskoristiti mnoge aspekte grčkog i međunarodnog iskustva u vezi s takvim pitanjima, kao i akumulirano znanje o njima, uključujući teorijske studije o radničkim, feminističkim, ekološkim i drugim pokretima, klasnoj strukturi društva, strukture države i odnosa moći, tržišnih odnosa, finansijskog planiranja i društvene kontrole, pitanja demokratije i samoupravljanja i svih teoretskih ponuda koje mogu pomoći da se nastavi sa potpunim saznanjem o svakom značajnom doprinosu koji je izašao na vidjelo od Marksa, ali čak i prije, do danas.”
U suštini, iz Manifesta (i iz različitih izjava njegovih kadrova) može se zaključiti da Syriza vjeruje u vodeću ulogu društvenih pokreta u transcendiranju kapitalizma, uz podršku zakonodavnih i finansijskih sredstava države. Stoga su partija i država tu da grade prostore za preuzimanje vlasti: „Znamo da vlada ljevice ne može donijeti velike promjene bez sinergije naroda (...) bez podrške i autonomnog djelovanja radnika klase, potlačene društvene grupe i narod uopšte... parlamentarni rad je samo deo borbe SIRIZE. U sprezi sa svojom parlamentarnom akcijom, SIRIZA nastoji da svim svojim snagama doprinese uspostavljanju i razvoju snažnog masovnog, narodnog ujedinjujućeg pokreta... Važna dimenzija ovog pokreta mora biti veliki samoupravni pokret, u kojem će svi mogu procvjetati odgovarajući oblici direktne demokratije: od onoga što svi zajedno radimo za svoje susjedstvo, za naše selo, teritorijalnu podjelu, za grad i regiju, do toga kako živimo…”
Bez eksplicitnosti, čini se da Syriza zagovara društvo zasnovano na federalnim demokratskim radničkim i vijećima, skupštinama i organima za upravljanje proizvodnjom, potrošnjom i raspodjelom.
U svom manifestu Syriza šuti o tržištu (osim gore navedenog citata), ali svakako se čini da ne podržava centralno planiranje. Socijalizam se bavi širokim potezima, ali se može samo zaključiti da ti široki potezi ukazuju samo na participativne strukture za organizaciju proizvodnje, potrošnje i raspodjele. Svakako je potrebna veća jasnoća. Neke nejasnoće mogu imati veze sa činjenicom da je Siriza konstruisana od koalicije različitih stranaka i da je Siriza stranka sa više tendecija. Bila je to koalicija koja je 2013. postala jedinstvena stranka, njen manifest je bio kompromis sastavljen na osnivačkom kongresu. Neki od generičkih jezika mogu biti snaga jer pokazuje otvorenost da se sagledaju različite opcije o tome kako postići ciljeve koje traži. S druge strane, takve općenitosti mogu biti i Ahilova peta Manifesta, jer ne izražavajući jasnija mehanička sredstva i strukture, ciljevi mogu biti prepušteni jednostavno željama da se njima rješava u nekom neodređenom trenutku u budućnosti bez jasnog izgradnju embrionalnih institucija za budućnost nakon kapitalizma. Tako partija može na kraju postati ono što nikada nije nameravala da bude: humaniji menadžer sadašnjeg sistema, a ne sredstvo istinske društvene transformacije.
Nema sumnje da se štednja mora poništiti, ali stranka i njeni saveznici moraju ukazati na smjer, čak i generički smjer kako bi održali podršku za bitke koje su pred nama, kao što je suočavanje s moćnom grčkom oligarhijom i zasijavanje sjemena za nova politika i ekonomija koja odražava njen manifest. Vjerujem da upravo u razvoju ove dugoročne alternativne vizije, zajedno sa svojim iskustvom, kontaktima s radikalnim procesima u Latinskoj Americi i vjerovanjem u protagonističku ulogu društvenih pokreta, Syriza može mobilizirati globalniji pokret koji može imati utjecaj daleko izvan granice ili Grčka ili Evropa. Optimista sam da će Syriza odgovoriti na ovaj izazov.
Šta mislite, koje prepreke postoje da solidarnost ljevičara bude ozbiljna i održiva?
Jedna od glavnih prepreka je upravljanje očekivanjima. Mnogo je očekivanja i nada u vezi sa Syrizom. Grčka je mala država unutar EU, eurozone i NATO-a. Vodeća vlada Sirize nema prirodnih saveznika na vlasti u Evropi. Ipak, u Latinskoj Americi se mogu naći vlade koje su naklonjene levici. Čini se da sve druge vlade EU, bilo desnog ili lijevog centra, podržavaju, s različitim stepenom entuzijazma, opći neoliberalni smjer evropskog projekta. Sirizi su očajnički potrebni drugi pokreti istomišljenika kako bi dobro prošli na predstojećim izborima kako bi mogli izgraditi zajednički front protiv evropskog državno-korporativno-finansijskog establišmenta ili oligarhije, ukratko. Stoga je jedna od prepreka da ljevičari shvate da je Siriza u tesnoj situaciji, sama na evropskoj sceni i da joj je očajnički potrebna podrška društvenih pokreta širom svijeta kako bi se suprotstavila silama koje na nju dolaze iz svim pravcima. Naravno da će biti zastoja. To će napraviti kompromis. Ali aktivisti moraju da shvate da moramo nastaviti da idemo napred. Jedna od grešaka koju ponekad pravimo je da mislimo da je sve gotovo nakon pobede na izborima; u stvari, sve što je dobijeno bila je bitka u dugom ratu koji je pred nama.
Pritisak na Sirizu da se povuče sa svojih pozicija bit će ogroman. Čim ljevičari vide bilo kakav znak da se malo povuku, po cijeloj mreži će se naći tekstovi koji kritiziraju ovaj ili onaj kompromis i to će oslabiti solidarnost. Međunarodna solidarnost dio je Syrizine strategije. Razmišljanje o društvenim pokretima je u njegovom DNK. Izrastao je iz Evropskog socijalnog pokreta, reformističkih rascjepa iz KKE-a i drugih manjih radikalnih, lijevih libertarijanskih grupa koje su jedva registrovale bilo kakvu izbornu podršku, ali su imale mnogo iskustva u organizovanju ulica. Zapravo, puni naziv najveće komponente Sirize prije nego što je postala ujedinjena stranka bio je: Koalicija ljevice, Pokreti i Ekologija. Razumije važnost trgova i ulica u gradovima širom svijeta i da su ti pokreti podrška koja mu je potrebna da pokaže svojim evropskim 'partnerima' da su ljudi uz nas, da moramo promijeniti smjer, da trenutna dužnička kriza je društveno neodrživa. Bez organizovanih društvenih pokreta koji pokažu svoju snagu, ostali šefovi država eurozone za stolom neće vidjeti pravu moć naroda i da je Siriza daleko od izolacije.
Najtragičnija žrtva neoliberalizma bila je demokratija. Neposredni cilj Syrize je obnoviti demokratiju i proširiti je, vratiti ljudima moć koju su izgubili i žrtvovali toliko da bi postigli. Čuveni grčki kompozitor Mikis Teodorakis jednom je u jednom intervjuu rekao da je zemlja Grčka napojena krvlju njenih mladih mučenika za slobodu, demokratiju i pravdu. Poslednjih godina krize, zgrada grčkog parlamenta bila je okružena barikadama i interventnom policijom, a hiljade demonstranata ispred barikada napadnuto su suzavcem, gumenim mecima i vodenim mlazom. Kako je ironično da se zgrada narodnih predstavnika štiti od naroda! Jedan od prvih poteza Sirize bio je uklanjanje barikada i rješavanje interventne policije. I danas ima demonstranata ispred zgrade parlamenta, ali ovi demonstranti podržavaju vladu ili barem zahtijevaju da se vlada ne povlači sa svoje pozicije tokom pregovora sa ostalim članicama EU. Ovaj pokazivanje solidarnosti je ono što motiviše Syrizu. To je stranka koja je u potpunosti usklađena sa ulicom, a ne profesionalni političari koji su tu da upravljaju ruljom kako bi pravi vladari mogli donositi odluke umjesto njih. Ovo je jedan od razloga zašto vidite Ciprasa bez kravate, ili Varufakisa sa rasvučenom košuljom i ide na sastanke u farmerkama. Da, ovo je simbolično, pa čak i površno, ali šalje poruku: da mi izabrani nismo dio profesionalne kaste (da pozajmim iz Podemosa) menadžera koji odgovaraju oligarhiji. Mi smo obični ljudi poput vas, koji pokušavamo dati sve od sebe da vam vratimo moć: ljudi. Nedavna anketa Marcshowsa da 8/10 stanovništva podržava vladinu taktiku, ove vrste brojeva su zapanjujuće, tako da Syriza ima zamaha da napravi stvarne strukturne promjene.
Prepreka će biti da ljevičari pokažu veću solidarnost i izvrše veći pritisak na Sirizu da krene lijevo kada se povuče. Na primjer, ako odustane ili odugovlači s obećanjem da će vratiti ERT (javnu radiodifuznu stanicu koja je privatizirana) natrag u javnost, da, trebalo bi postojati članci koji bi to kritizirali, ali onda bi trebali biti protesti podrške Sirizi koji zahtijevaju da ERT treba renacionalizirati, te da ovoga puta treba postojati radničko samoupravljanje i veće učešće građana u njegovom programiranju. Takve inicijative bi potaknule Grke da se vrate na ulice i kažu: Ne! Ne pravite kompromise po ovome! Ljudi vas gledaju i podržavaju vas, idite naprijed, ne povlačite se, ignorirajte ono o čemu vam zemlje EU govore privatizacije, zbog nas ste izabrani, želimo nazad ERT, kao i banke, elektroprivredu, plaže, želimo radničko samoupravljanje i veću kontrolu građana itd.
Mislim da je najveći izazov da ljudi to zaista shvate bez stalne podrške iz razloga zašto su Grci glasali za Sirizu i za društvene pokrete koji su kiseonik Sirize – kako ih je opisao Kosta Isychos (zamjenski ministar odbrane u vladi Sirize) intervju na TeleSur-u na engleskom – Syriza neće imati vojsku iza sebe da krene naprijed protiv vrlo antagonističkih sila.
Podrška tehnički nije za zabavu. Partija je samo instrument naroda, koji se koristi za određeni cilj. Podrška nije za političke ličnosti, koliko god ovi ljudi ljubazni. Ne, podrška je narodnoj borbi Grčke, kako bi ona uspjela demokratizirati svoje političke, društvene i ekonomske institucije i pružiti drugima mogućnost da učine isto.
Šta mislite da je idealan stav za periodičnu grupu ili grupu pokreta, u odnosu na odnose sa Grčkom i Sirizom?
Mislim da je potrebna međunarodna mreža solidarnosti (ISN) ne samo za Sirizu, već i za grčku društvenu borbu. Ne smijemo zaboraviti važnu ulogu društvenih pokreta, kao što su škole solidarnosti, solidarne zdravstvene klinike, nezavisni mediji, zadruge, eksperimenti radničkog samoupravljanja, solidarni ekonomski projekti itd. ISN bi trebao imati strategije za grčku, lokalnu i međunarodnu scenu.
Dopusti mi da objasnim.
Za grčku pozornicu, ISN bi trebao imati najmanje tri različita fokusa ili veze, jedan s vladom/partijskim vodstvom, jedan sa članstvom u partiji i njenim različitim tendencijama, i jedan sa širim grčkim društvenim pokretima. Postoji borba na različitim nivoima i sva tri nivoa su važna i toga moramo biti svjesni i u skladu s tim izraditi strategiju.
Sada u vladi postoji rukovodstvo koje pokušava dati Grčkoj malo prostora za disanje bilo kojom vrstom otplate duga kako bi sredstva bila dostupna za ublažavanje humanitarne krize i kako bi Syriza mogla nastaviti s reformskim programom. ISN bi trebao pomoći ovoj vladi u objavljivanju svoje priče, u objašnjavanju svoje pozicije, u presijecanju lažnog predstavljanja događaja od strane mejnstrim medija i u organizaciji događaja solidarnosti iz razloga koji su gore objašnjeni.
U tandemu, običan članstvo je životna krv Sirize, oni moraju nastaviti da budu budni, uključeni i da izbjegnu da stranka postane pretjerano centralizirana i samo mašina za izbornu kampanju. Trebaju produbiti demokratiju unutar Sirize, produbiti učešće. Ovo će pomoći da se izbjegne da Syriza bude korumpirana od strane institucija koje sada koristi i da postane stranka odozgo prema dolje i da se pretvori u problem za koji je izabrana da riješi. Kao takvi, moramo izgraditi veze sa redovnim članstvom i podržati njihove borbe unutar Syrize na različite načine, bilo našim idejama, ili predstavljanjem njihovih problema u alternativnim lijevim medijima, itd. Dobro mjesto za početak bilo bi sa tendencija lijeve platforme unutar Syrize. Ovo je više ljevičarska frakcija i želi političku strukturu sa više participacije; ima podršku 30-40% Centralnog komiteta Partije.
Što se tiče onoga što sam nazvao grčkom pozornicom, ISN bi trebao biti povezan s različitim društvenim pokretima u Grčkoj i podržavati njihovu borbu u otvaranju većeg prostora narodnog učešća i direktne narodne kontrole. Društveni pokreti će biti pravi motor promjena u Grčkoj. Da bi došlo do dugoročne društvene transformacije, potrebno je strateško partnerstvo između zakonodavne agende i društvenih pokreta. Država može stvoriti zakonodavni okvir i obezbijediti finansijsku podršku za obnovljene fabrike kao što je Vio.Me. blizu Soluna da legalno postoji i ima pristup kreditima na primer, ali to su radnici Vio.Me. koji treba da dođu do plana i prošire svoj projekat, moraju biti protagonisti promjene. Kao takav, ISN bi trebao podijeliti ove priče sa vanjskim svijetom i također pomoći u pružanju vanjske pomoći ili barem ideja iz drugih iskustava grčkim projektima. Štaviše, ISN može biti sučelje za društvene pokrete u Americi, na primjer, za povezivanje sa društvenim pokretima u Grčkoj i učenje jedni od drugih ili izgradnju veće solidarnosti. Zar ne bi bilo sjajno da se aktivisti u venecuelanskim komunama ili argentinskim rekuperiranim fabrikama, ili ljudi koji rade u kooperativnoj mreži Evergreen u Clevelandu, ili zagovornici Parecona povežu i podijele znanja i iskustva s alternativnim ekonomskim aktivistima u Grčkoj i poslanicima, zvaničnicima ili zvaničnicima Sirize redovnih članova?
ISN bi trebao tražiti ove vrste veza između ljudstva.
Sada da pređem na ono što sam mislio o ISN strategiji za lokalnu pozornicu. ISN bi imao volontere u različitim gradovima širom svijeta. Već postoje prijatelji grupa Syriza u New Yorku, Francuskoj, Australiji, au Montrealu se organiziraju sastanci solidarnosti. Ovi aktivisti mogu da rade i na lokalnom nivou. Na primjer, ISN u Kanadi može pomoći u izgradnji boljih veza između Syrize i NDP-a, ili aktivisti ISN-a mogu raditi s demonstrantima protiv štednje u Quebecu i ukazivati na grčke pobjede kao primjere za oponašanje ili inspiraciju. Što progresivnije promjene vidimo u Grčkoj, to će nam više omogućiti da pokažemo aktivistima u vlastitim dvorištima širom svijeta, da ako Grci to mogu, zašto ne možemo i mi?
Konačno, ISN bi također trebao imati međunarodnu strategiju i raditi s drugim pokretima solidarnosti istomišljenika, kao što je australsko-venecuelanska mreža solidarnosti, na primjer, kako bi se postavili kamen za izgradnju više međunarodne organizacije lijevih stranaka i društvenih pokreta posvećena društvenoj transformaciji na globalnom nivou. To bi, po mom mišljenju, trebao biti krajnji cilj svake grupe međunarodne solidarnosti koja se fokusira na radikalne ili revolucionarne promjene koje se dešavaju u Venecueli, Boliviji, Grčkoj, Španiji, Rojavi itd. Potrebna nam je međunarodna saradnja; potrebna nam je nova internacionala koja nije kruta već jasna u svojim vrijednostima i otvorena za različite tendencije onoga što nazivamo ljevicom kako bismo razvili viziju ili vizije svijeta, ne samo nakon štednje, ili nakon neoliberalizma, već nakon kapitalizma .
Ovo su ideje koje bih volio da razvijem zajedno sa učenicima ZŠkole koji će se upisati na predmet koji predajem o Syrizi i izgledima društvene transformacije (LINK...?)
Mislite li da Syriza ima lekcije kojima druge može naučiti – mislite li da bi mogli nešto dobiti od drugih?
Ako Syriza ima jednu lekciju koju može naučiti druge, to je kako izgraditi ujedinjenu pluralnu lijevu organizaciju. Syriza je višetendencijska stranka izgrađena od koalicije različitih lijevih i radikalnih stranaka. Uključuje ljude koji se poistovjećuju s različitim lijevim tradicijama. Prevazišao je sektaške i dogmatske razlike između različitih grupa i zvanično priznao koncept višestrukih tendencija i struja unutar stranke. Ljudi unutar Sirize dolaze iz KKE ili bivše eurokomunističke partije, drugi su ljevičarski socijaldemokrati koji su napustili PASOK, treći su iz grupa lijevog ekologa, treći su iz grupa bližih idejama Trockog, Luksemburga ili Gramšija . Drugi su iz više lijevo libertarijanske perspektive. Ono što Syriza može poučiti kao primjer je da su sve te perspektive zdrave, da ideje različitih mislilaca prošlosti ili nisu religijska dogma, već dio našeg kolektivnog znanja. Razumno je voditi debate o ulozi države u revolucionarnom procesu, ili o tome da li treba da prođemo kroz socijaldemokratsku fazu pre nego što počnemo da pravimo strukturalne promene, ili da li bi društveni pokreti zaista trebalo da budu „avangarde” bilo koje sistemske promjene jer zakonodavni proces ima ograničenja itd. Ova pitanja su složena i jednostavni odgovori ili pozicije ne funkcioniraju u stvarnim životnim okolnostima. Ne može postojati potpuni nacrt kako postići drugačiju državu i ekonomiju; ovo će biti određeno okolnostima i nivoom organizacije. Na to aludira Syrizin manifest.
Stoga bi trebalo da postoji jedinstvo oko cilja. Sve gore spomenute tradicije ljevice žele transcendirati kapitalizam i zamijeniti ga drugim sistemom koji nazivaju socijalizmom koji uključuje društveno vlasništvo, demokratske radnike i kontrolu zajednice nad ekonomskim životom i oblike participativne ili direktne demokratije. Sve ideje da se to postigne su dobrodošle, debata je o tome 'kako'. Mislim da će ovaj pristup pomoći drugima, koji su uključeni u slične pokrete širom svijeta, da izgrade čvršće veze sa istomišljenicima i na taj način izgrade veće organizacije koje mogu imati veći utjecaj bez ugrožavanja svojih osnovnih vrijednosti.
Na vaše pitanje o tome šta Syriza može dobiti od drugih, mislim da može imati koristi od iskustva i prakse lijevih ili progresivnih organizacija u Sjevernoj Americi o raznim pitanjima, ali posebno o idejama u vezi s različitošću, učešćem žena, LGBT pitanjima, rasnim i afirmativnim akcija uopšte. U NDP-u postoji mnogo dobrih praksi, na primjer, koje promovišu veću rodnu ravnopravnost i raznolikost u odnosu na kandidate tokom izbora, delegate na konvencijama i članove u političkim organima (vijećima, izvršnim vlastima itd.) Syriza ima tri zastave, crvenu za socijalizam, zelenu. za zaštitu životne sredine i Ljubičasta za feminizam i raznolikost. Mislim da imamo mnogo toga u kanadskom radničkom pokretu i NDP-u što može biti od koristi Sirizi u ovom drugom.
Također mislim da postoji mnogo odličnih spisa iz Sjeverne Amerike koji su stavili stare dogme po stranu i koncentrirali se na stvarne strukturalne prijedloge ili ideje u pogledu ekonomske vizije. Bez povlađivanja, mislim da Parecon (LINK), ili spisi Gara Alperovitza ili ideje u mojoj knjizi sa Pierreom Ducasseom, predstavljaju praktične ne-doktrinarne ideje za alternative našoj trenutnoj ekonomiji. Volio bih da mislim da Syriza može mnogo dobiti od ovog pisanja.
Konačno, Syriza također može puno naučiti iz iskustava Latinske Amerike, ali posebno iz Venecuele. Iskustvo Venecuele s kontrolom radnika, učešćem građana i aktivnim pokušajima izgradnje alternativne politike i ekonomije može mnogo toga naučiti iz svojih uspjeha i nedostataka.
Kako razumete Syrizu na svetskoj sceni? Vidite li ih kao progresivan projekat za smanjenje preokreta politika iz proteklih nekoliko godina, vraćanje na prethodni status quo? Ili ih vidite kao da traže nešto više, pozitivno, drugačije od prošlosti, čak i prošlosti prije krize? Ili možda postoje elementi oba, i, ako je tako, šta će po vašem mišljenju odlučiti koji će se od dva široka puta pojaviti?
Syriza definitivno traži nešto više.
Grci ne žele da se vrate na prethodni status quo, za trenutnu krizu podjednako krive program štednje koji je EU nametnuo, ali i elitu koja ih je tamo dovela. U Grčkoj postoji prava žeđ za raskidom s prošlošću; ljudi žele da uklone decenijama stari sistem korupcije, klijentelizma i nepotizma. Sistem koji je izgradio ono što Syriza naziva trouglom grijeha: političko vodstvo establišmenta, medijski moguli i ekonomska oligarhija, koji su zajedno urotili da se obogate i osnaže dok manipulišu javnošću.
Syrizina strategija je da postigne novi dogovor unutar EU, tako da se može odmah nositi s humanitarnom krizom, a zatim skrenuti pažnju na razbijanje starog sistema i njegovu zamjenu većom demokratijom, meritokratijom, transparentnošću, odgovornošću i kontrolom naroda. Ovdje će se Syriza suočiti sa svojim najvećim otporom i opozicijom, ovdje će Siriza vidjeti da ne može jednostavno reformirati stari sistem, on je truo do srži i moraće postepeno graditi novi. Grčki establišment neće odustati od svoje moći i naslijeđene iz prošlosti sve do rata za nezavisnost Grčke protiv Osmanlija 1821.
Vjerujem da će Syriza biti primorana okolnostima i protivljenju onih koji imaju moć da brzo razvije svoju alternativnu viziju kako bi pružila širem narodnom pokretu usmjerenje kako bi se olakšala mobilizacija i djelovanje.
Ljevica u Grčkoj ima dugu i duboku istoriju i ima sjećanje na hiljade i hiljade pogubljenih, mučenih i zatočenih nepoznatih heroja. Te stvari su u nacionalnoj psihi, a to se ogleda u muzici, poeziji i umjetnosti. Syriza na svojim plećima nosi veliku težinu prošlih žrtava. Sjena EAM-a visi nad Syrizom. Grci se sjećaju priča (generacije mojih baka i djedova) o ljevičarskim zatvorenicima koji su svjesno birali da budu pogubljeni umjesto da odbacuju svoja politička uvjerenja.
Zapravo, u prvom Ciprasovom govoru kao premijera u grčkom parlamentu, govorio je pucketavim i suznim glasom kada je pominjao svete vrijednosti o kojima se ne može pregovarati, a zatim je, uz ovacije provladinih poslanika, rekao „da smo mi meso od mesa naroda, da dolazimo sa stranica narodne istorije i zato ćemo služiti narodu do kraja (...) i poštovaćemo ustav, opravdavajući snove, vrednosti, borbe, žrtve grčkog naroda”. Postoji snažan osjećaj da Syriza znači ono što je rečeno.
Grci su dugo bili politički cinični, bilo je mnogo nade još 1981. godine kada su PASOK i Andreas Papandreou došli na vlast, i iako je u prvim danima došlo do socijalnih poboljšanja, korupcija, klijentelizam i nepotizam su nastavljeni. Papandreu je bio član porodice starog establišmenta, narod Sirize nije, oni dolaze sa marginalizovane levice, ili iz društvenih pokreta poslednjih godina i znaju da je njihov brz uspon na vlast bio posledica krize i kolapsa establišmenta. Syriza razumije da su javnosti ranije obećane promjene i da imaju malu priliku da ispoštuju žrtve iz prošlosti. Zato sam optimista da Siriza neće izdati istoriju grčke ljevice i nade grčkog naroda.
Mislim da ljudi u Grčkoj razumiju da je Siriza u teškom položaju, da nije osvojila većinu i da je u koaliciji sa konzervativnom strankom protiv spasavanja. Ona ima mnogo antagonističkih i moćnih neprijatelja unutar i izvan zemlje i pokušava brzo steći socijalno olakšanje za ljude, dok u isto vrijeme zacrta put ka fundamentalnije demokratskom društvu. Biće elemenata manjih reformi pomešanih sa malim koracima ka radikalnijim promenama. Ali doći će do direktnog sukoba s vladajućom klasom i tada će biti potrebna podrška organiziranog civilnog društva, tada će društveni pokreti igrati odlučujuću ulogu i tada ćemo vidjeti hoće li Siriza krenuti putem do temeljne društvene transformacije. Optimista sam da će izabrati ovaj put i njen uspjeh će prvenstveno zavisiti od podrške ljudi da se krene naprijed.
Syriza ima važnu ulogu na svjetskoj sceni; to može biti veza radikalnih promjena koje se dešavaju u Latinskoj Americi sa promjenama koje se počinju odvijati u Evropi. Rukovodstvo Syrize smatra da se moraju koncentrirati na aktuelna goruća pitanja i krizu kako bi se stvorio prostor da se može razgovarati o širim ciljevima. Ovdje vidim neka neslaganja (ali razumna, a ne sektaška) između aktivista unutar i izvan Grčke i rukovodstva Sirize. To sam već spominjao, ali mislim da je važno ponoviti, Siriza je kreacija raznih tendencija radikalne ljevice, mislim da je vrijeme da se svi mi na onome što zovemo ljevica okupimo pod zajedničkim domom. Davno su marksisti izbacili anarhiste iz Prve internacionale, zatim su staljinisti preuzeli naslijeđe komunističkog manifesta, zatim su se socijaldemokrati polako preobratili u reformističku verziju neoliberalizma, zatim razne liberalnije grupe i organizacije formirale svoje zasebne ideološke enklave. Vrijeme je da se izgradi Svjetska koalicija radikalne ljevice (Syrizino ime je akronim za Koalicija radikalne ljevice), gdje se različiti tokovi misli mogu spojiti oko vrlo jasne i jednostavne ideje za koju mislim da je u osnovi onoga što mi zovemo ljevicu, naime, da ekonomske, političke i društvene institucije koje utiču na živote ljudi treba da vode ljudi. Tada možemo raspravljati i raspravljati o tome 'kako' i pružiti empirijske dokaze, a ne dogmu da potkrijepimo naše tvrdnje.
Siriza je internacionalistička stranka, dobro upućena u tradiciju ljevice i s praktičnim iskustvom u rješavanju različitih tenzija između tendencija za zajedničko radikalno djelovanje. Zbog toga mislim da ima važnu ulogu u izgradnji novog međunarodnog pokreta i zato mislim da bi levičari ili antikapitalistički aktivisti trebali obratiti pažnju na to i graditi veze s njim.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati