Prošlo je skoro pet godina otkako je palestinski narod svoju glad za dugo uskraćenim pravima transformirao u zapovjedničko iskazivanje volje i hrabrosti: Al-Aqsa Intifada. Ne tvrdim niti ću pokušati ponuditi temeljno ispitivanje druge Intifade, već samo želim predložiti izvodljiv ulazak u zamršenu temu.
Prvo, ustanak ni po kakvim standardima nije bio lokalno iskustvo. Ne samo da se nametnuo u areni regionalne i međunarodne politike, već je narastao na vrijednosti i značenju da bi postao središnja ikona u nastajanju globalne svijesti nove generacije na Zapadu, kao iu drugim dijelovima svijeta, od Latinske Amerike, od Afrike do jugoistočne Azije.
Stoga, i uprkos jedinstvenosti Intifade za one koji su je proživjeli, jednostavno se ne može zanemariti njen domet niti umanjiti njene vanjske dimenzije, koje su bile, čak i prije službene proizvodnje Države Izrael 1948. na ostacima palestinskih života. , krajnje presudno.
Država Izrael, kako su Edward Said i drugi dugo tvrdili, postojala je u cionističkoj svijesti i namjerno je transformirana da postane suštinski zapadni prioritet prije stvarne fizičke izgradnje države na stotinama palestinskih gradova i sela koje tek treba uništiti. Stoga je proces dekonstrukcije bio i još uvijek je od suštinske važnosti ako Palestina treba da postane, ne samo zapadni, već i međunarodni prioritet.
Kako to učiniti međunarodnim prioritetom je sasvim druga tema. Ono što ovdje želim registrirati je da uprkos početnom uspjehu palestinskog ustanka u otklanjanju previše internaliziranog i samoporažavajućeg političkog diskursa koji je doveo dominantni sektor PLO-a, a kasnije i Palestinske vlasti, isti neuspjeh pristup je ponovo usvojen, pa se Intifada diskredituje, ako ne i potpuno utišava.
Drugo, palestinska borba je utkana zajedno, sa svim svojim neuspjesima i trijumfima uzastopnih generacija Palestinaca unutar i izvan okupiranih teritorija. Stoga bi svaki mandat u vezi s historijskom nagodbom s Izraelom morao uzeti u obzir milione Palestinaca u susjednim arapskim zemljama i one rasute širom svijeta.
Predsjednik Parlamentarne skupštine, izabran odlučnom ili skromnom većinom, nema isključivi mandat nad kritičnim pitanjima koja se tiču svih Palestinaca u dijaspori, posebno pitanjem prava na povratak palestinskih izbjeglica. To pravo — sadržano u međunarodnom pravu, posebno u Rezoluciji UN-a 194 od 11. decembra 1948. i potvrđeno više puta od tada — je kamen temeljac palestinske borbe, a njegovo odbacivanje je jednako istorijskom potvrđivanju samog princip rasnih predrasuda koji je izmišljao i iznova izmišljao palestinske katastrofe tokom godina.
Treće, tu je pitanje palestinskih konstanti. Različiti historijski periodi palestinske borbe i različite faze arapsko-izraelskog sukoba uvelike su oblikovale preovlađujuće prioritete tog vremena. U ranim fazama sukoba, zbog odsustva većeg palestinskog političkog glasa, problem je bio ograničen na problem izbjeglica i neposredne humanitarne katastrofe nastale njihovim raseljavanjem. Nije bilo palestinske nacije o kojoj bi se moglo govoriti, nije bilo razbijenih izgleda državnosti koju bi se hitno obnovila, i nije bilo ujedinjenog arapskog fronta s odlučnim planom da dovede do takve vjerovatnoće.
Uz to, teško da bi se moglo previdjeti postojanje Palestine, ni figurativno ni metaforički, u svijesti Palestinaca od njihovih najranijih generacija u dvadesetom vijeku. Postojanje te Palestine može se raspravljati na više od materijalne osnove - jedna je nacija koja je sebe nazivala Palestincima. Ali pošto su Palestinci mnogo ranije znali šta je Palestina i šta im znači, prepoznali su njene granice, geografsku posebnost i političku realnost i izglede. Pobunili su se kao nacija i slavili kao jedan. Čak ni iskorjenjivanje skoro milion Palestinaca 1948. nije promijenilo taj identitet niti je unakazilo taj odnos. Zapravo, moglo bi se tvrditi da je veza između Palestine i Palestinaca evoluirala na viši nivo svijesti nakon njihovog prisilnog odlaska sredinom i drugoj polovini prošlog stoljeća.
Međutim, jedan od mnogih izazova koji je predstavljao proces u Oslu bilo je oblikovanje značajne političke kulture koja se više ne pridržava fiksnih konstanti. O svemu se može pregovarati, cjenkati i 'riješiti', ovisno o stepenu izraelske okrutnosti u suočavanju s palestinskom političkom upornošću — ili nefleksibilnosti prema drugoj definiciji — i američkog pritiska da se napravi jednostrano "Kompromis" moguć. Vjerovatni rast ove 'pragmatične' političke kulture može se pokazati razarajućim i paralizirajućim u potrazi za politički suverenom i teritorijalno značajnom palestinskom državom, a ako se ne suprotstavi i nadjača, vjerovatno će se nametnuti još jedan samodestruktivni politički 'kompromis' o istinski reprezentativnoj palestinskoj borbi.
Četvrto, nadolazeći period će vjerovatno svjedočiti povratku grupe, usuđujem se reći, 'intelektualnih posrednika' među arapskim i palestinskim intelektualcima na Zapadu, a najviše u Sjedinjenim Državama. Ova grupa je često aktivna na saslušanjima u Kongresu i dobija dodatno vrijeme na televiziji i dodatni prostor u nacionalnim novinama, s ciljem razbijanja redova palestinskih aktivista u inostranstvu. Ali mnogo opasnije je njihovo namjerno uključivanje u ostvarivanje palestinskih prava dok ostavljaju lažni utisak da govore u ime palestinskog naroda.
Konačno, mora se reći da će palestinski otpor, koji je najvećim dijelom bio nenasilan i narodni pokret, nastaviti sve dok postoje okolnosti koje su doprinijele njegovom početku. Zapravo, izraelsko ugnjetavanje sada prelazi tradicionalne granice svakodnevnih ubistava i konfiskacije zemlje manjeg obima. Pod obmanjujućim 'odvajanjem' od dimne zavjese Gaze, zemlje Zapadne obale se energično eksproprisaju, dok izraelski zid za razdvajanje, nezakonit prema odluci Međunarodnog suda pravde iz jula 2004., guta čitave gradove i sela. Ova stvarnost, kao što nas je istorija naučila, samo je uvod u još jedan popularni palestinski odgovor, koji već odzvanja ljutitim povicima siromašnih farmera čije zemlje afektivno anektira izraelski zid koji zadire.
Bez obzira na to kako istoričari odluče da zabilježe drugu palestinsku intifadu, većina Palestinaca, kao i ljudi svuda, uvijek će je pamtiti kao borbu za slobodu, ljudska prava i pravdu; to će ostati glasan podsjetnik da je narodni otpor još uvijek opcija – i pritom se mora računati.
Ramzy Baroud je arapsko-američki novinar veteran. On je autor nadolazeće knjige pod naslovom „Sila na koju treba računati: Spisi o Al-Aksa intifadi“.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati