Razvija se nova vrsta rata. Veoma se razlikuje od masovnog sukoba iz Prvog svetskog rata kada su vlade mobilisale milione ljudi i ogromne industrijske resurse. Ratovi su postali manji, ali su podjednako i, ponekad, opakiji nego u prošlosti. Nisu svi identični, ali oružani sukobi u Čečeniji, Balkanu, Iraku, Avganistanu, Siriji i Libiji imaju mnogo zajedničkih osobina i ne samo zato što su ljudi u ovim zemljama uglavnom muslimani, sa izuzetkom Balkana.
Direktne invazije na drugu zemlju postale su manje uobičajene, a posljednja je bila američka i britanska invazija na Irak 2003. godine. Njen katastrofalan ishod je otežao ponavljanje takvih poduhvata čak i kada vlade to žele. Svjedoci neočekivanog, ali neodoljivog talasa javnog neprijateljstva u SAD-u i Velikoj Britaniji prošlog septembra, prema oružanoj intervenciji u Siriji. U oba slučaja politički i vojni establišment bili su podijeljeni zbog mudrosti uključivanja u još jedan rat na Bliskom istoku.
Ratovi ovih dana su u većoj ili manjoj mjeri proxy ratovi, a ovaj trend bi se mogao povećati samo zato što se više može prodati biračima kod kuće. Odličan primjer za to je svrgavanje Gadafija u Libiji 2011. godine u kampanji koju je podržao NATO, u kojoj su libijski pobunjenici, koji su dominirali televizijskim ekranima, djelovali kao snaga za čišćenje nakon razornih zračnih napada.
Kršenje ljudskih prava postalo je standardno opravdanje za strane intervencije i izvještaji o ovim zloupotrebama mogu biti istiniti. Ali medijsko izvještavanje o njima ima tendenciju da bude neuravnoteženo, često obmanjujuće i povremeno izmišljeno. U Libiji su organizacije za ljudska prava razotkrile dobro objavljenu priču o masovnom silovanju od strane libijske vojske kao lažnu. Prvobitni izgovor za vazdušnu intervenciju NATO-a bio je da se spreči Gadafijeve snage da masakriraju opoziciju u Bengaziju. Ali bivši pobunjenici, sada pripadnici svemoćnih milicija, zaista su masakrirali demonstrante u dva različita navrata u Bengaziju i Tripoliju, a da strane vlade nisu pokazale više od trunke interesa.
U Siriji bi također trebalo biti oprezno kada se radi o optužbama za zločine. Jasno je da snage sirijske vlade sistematski devastiraju i depopulaciju područja koja drže pobunjenici artiljerijskom vatrom, zračnim bombardiranjem i buldožerima. Oni opsjedaju i izgladnjuju civile u enklavama koje drže pobunjenici kao što su kamp Yarmouk, Stari grad Homs i drugdje.
Sve ovo je istina. Vlada vjerovatno ubija mnogo više civila nego pobunjenici. Ali to može biti uglavnom zato što su vladina sredstva za smrt i uništenje veća od opozicionih. Islamska država Iraka i Levanta (Isil) tipa Al-Kaida nedavno je pokazala svoje namjere tako što je na YouTube-u objavila video na kojem njeni naoružani napadači zaustavljaju kamione na cesti, tražeći od vozača da dokažu da su upoznati sa sunitskim ritualima i ubijajući ih kada padaju na testu. Ubice nikada ne pitaju vozače da li su alaviti, šiiti, hrišćani, druzi ili išmaili; jednostavno ne biti sunit dobija smrtnu kaznu.
Džihadske grupe koje sada dominiraju naoružanom opozicijom automatski ubijaju ne-sunite, koji čine oko 25 posto stanovništva Sirije. Drugim riječima, najmanje pet miliona Sirijaca ima dobar razlog za strah da će biti pobijeni ako pobunjenici pobijede u građanskom ratu. U stvari, broj je još veći jer Isil i drugi džihadisti imaju evidenciju o ubijanju sunitskih Kurda, još 10 posto stanovništva, kao i sunita koji su civilni službenici vlade.
Zločini pobunjenika ne oslobađaju vladu ili obrnuto. Ali kada političari poput Williama Haguea i američkog državnog sekretara demoniziraju samo radnje vlade, oni daju lažnu sliku onoga što se događa u Siriji. Pobunu 2011. protiv predsjednika Bashara al-Assada pokrenuli su građanski aktivisti koji su tražili okončanje okrutnog i korumpiranog autoritarnog režima i stvaranje sekularnog, pravnog i demokratskog društva. Ali ova opcija je odavno nestala, a da se zapadne vlade pretvaraju drugačije znači podsticati građanski rat, a ne nastojati da ga okončaju. Imajte na umu da će, ako pobunjenici ipak pobijede, trenutni rezultat biti još pet ili šest miliona Sirijaca koji bježe iz zemlje.
Zašto je ishod revolucija koje su započele s tako velikim nadama bio tako toksičan? Od 1999. pokrivao sam Čečeniju, Afganistan, Irak, Libiju i Siriju, a u svakom slučaju oružana opozicija je progresivno prošla kroz kriminalizaciju i ono što bi se moglo nazvati „talibanizacijom“. Okolnosti nisu identične, ali sličnosti su upadljive.
Razlog za talibanizaciju je taj što se čini da je samo islam sposoban mobilizirati ljude spremne da se bore do smrti. Ovo je važno jer ratovi nisu određeni brojem ljudi koji podržavaju cilj, već brojem koji su spremni umrijeti za njega. Prije raspada Sovjetskog Saveza, nacionalne stvari su često vodili komunisti, koji su možda počeli kao mala manjina, kao što su to učinili u Španjolskom građanskom ratu, ali su se brzo širili zbog svoje organizacije i fanatične posvećenosti.
Na Bliskom istoku postoji neuspeh koji je zajednički za opkoljene režime i njihove sekularne protivnike što ih oboje slabi. Stari nacionalistički vladari Egipta, Sirije, Libije i Iraka od Nasera su svoj monopol nad političkom i ekonomskom moći opravdavali tvrdnjom da samo tako mogu učiniti nacionalno samoopredjeljenje stvarnošću. U ranim fazama imali su svoje uspjehe: Nasser je trijumfovao nad Britanijom i Francuskom u Sueckoj krizi 1956.; Gadafi je preuzeo i podigao cijenu libijske nafte 1973. godine, a Hafez al-Assad se uspješno suprotstavio Izraelu u Libanu 1970-ih i 1980-ih. Do 2011., međutim, ove vlade su se pretvorile u sebične klike čiji su nacionalistički slogani dugo bili diskreditovani i čija je korupcija delegitimizirala nacionalnu državu.
Greška građanskih aktivista i nesektaških revolucionara 2011. godine bila je što nisu uvideli da naglasak na ljudskim i građanskim pravima ne znači mnogo osim ako se ne može obnoviti jaka nacionalna država. Nacionalizam možda nije u modi, ali bez spajanja društva, alternativa je sektaštvo, tribalizam i strana dominacija. Kao platnici, sunitske naftne države Zaljeva postavljaju dnevni red i on je duboko reakcionaran. Licemjerno je i apsurdno da se zapadne sile pretvaraju da nastoje izgraditi sekularne demokracije u savezu s teokratskim apsolutnim monarhijama u Saudijskoj Arabiji i Zaljevu.
Budućnost ne izgleda sjajno. Jednom kada se sektaške furije puste, gotovo ih je nemoguće obuzdati. Uz sva previranja u Turskoj, ona je više potpuna nacionalna država nego drugdje u regionu. Ali to je dijelom zbog toga što je petina turskog stanovništva bila kršćanska 1914. godine, a nakon armenskih masakra i protjerivanja ili razmjene Grka, taj je udio pao na oko 1 posto 10 godina kasnije.
Ljudi se pitaju zašto su revolucije u istočnoj Evropi u vrijeme pada komunizma bile toliko manje nasilne nego na Bliskom istoku. Manje nego utješan odgovor je da su istočnoevropske manjine bile ubijene, protjerane ili prisiljene na bijeg tokom ili ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Ista sudbina mogla bi da čeka i manjine u Siriji.
PATRICK COCKBURN Autor je Muqtada: Muqtada Al-Sadr, šiitski preporod i borba za Irak.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati