Referendum u Boliviji bit će održan u nedjelju, 18. jula, nakon nemilosrdne vladine reklamne kampanje i usred represivnih pravnih i sigurnosnih mjera čiji je cilj pokušaj zastrašivanja ljudi da glasaju. Ljudi koji odbijaju da glasaju ili pokušavaju da bojkotuju glasanje suočavaju se sa kaznama koje uključuju diskvalifikaciju od obavljanja javne funkcije ili čak otvaranje bankovnog računa. Oni također mogu biti kažnjeni – jednostavno zbog odbijanja glasanja na referendumu. Vlasti su također ovlaštene da odbiju pasoše i lične karte zbog 'prekršaja' neglasanja ili protivljenja glasanju.
Vlada je pokušala da progura ove opresivne mjere kroz nacionalno zakonodavstvo. Ali zakonodavci su željeli da ljudi budu slobodni da glasaju ili ne, kako oni žele. Kada su uspješno odbranili to osnovno pravo, predsjednik američke vlade Carlos Meza obratio se Vrhovnom sudu da dobije presudu koja mu je bila potrebna kako bi mogao nametnuti referendum biračima – sviđalo se to njemu ili ne. Sudije su dužne. Nakon toga, Mezin izvršitelj, ministar vlade Alfonso Ferrufino, najavio je da će demonstranti protiv referenduma biti zatvoreni.(1)
Referendum po mjeri vlade postavlja pet pitanja o prijedlozima za restrukturiranje nacionalne politike o rezervama plina u zemlji. Da li će birači izabrati 'da' ili 'ne' je uglavnom akademsko. Jedno pitanje koje nije na glasačkom listiću jedino je za koje većina ljudi u zemlji misli da bi zaštitilo ogromne rezerve prirodnog gasa u Boliviji za dobrobit bolivijskog naroda: treba li Bolivija nacionalizirati svoje energetske resurse?
Kao i ostatak Latinske Amerike u posljednjih 15 godina, Bolivija je bila podvrgnuta neoliberalnoj politici osmišljenoj da iznevjeri siromašne i koristi bogatima. Licemjerje u imperijalnom centru i na neokolonijalnoj periferiji o smanjenju siromaštva u Latinskoj Americi nikada nije bilo jasnije ili odvratnije. U Boliviji, američke marionete sada otvoreno kriminalizuju legitimne proteste kako bi prikrile odbijanje popularnosti njihove politike.
Koju vrstu demokratije treba militarizirati da bi potisnula legitimne proteste i prisilila ljude da glasaju? To se dešava samo u kolonijama i diktaturama. Zamislite korporativne međunarodne naslove 'vijesti' ako bi predsjednik Venecuele Hugo Chavez kriminalizirao proteste u Venecueli. SAD i njeni saveznici nagrađuju represiju od strane vlastitih marioneta u zemljama poput Bolivije, dok gađaju 'tiraniju' na Haitiju, Kubi ili Venecueli.
Predstavnik domorodačkog naroda u UN-u, bolivijski aymara Nolasco Mamani rekao je: 'Referendum od 18. jula je osmišljen za vanjsku upotrebu kako bi intervencionističke vlade i međunarodna tijela mogla da ga koriste kao legalističko sredstvo. Oni koji su pisali referendum su se izmislili da nisu glavna stvar pitanja, a još manje procenat do kojeg dolazi svaki odgovor, već da se on uopšte održi da bi imao pravno valjanost. Ova činjenica će poslužiti da vlast može da tvrdi da je ono što je izostavljeno od pitanja biračko telo prihvatilo jednostavnom činjenicom da su učestvovali u glasanju.
Održavanje referenduma ostvaruje svoj centralni cilj: legalizaciju kontrole naftnih kompanija nad ugljovodonicima u zemlji. Kada se postigne, oni žele da ovaj cilj ima sljedeće konvergentne efekte:
° dozvoliti naftnim kompanijama da se pravnim putem odupru svakoj političkoj promjeni koja utiče na njihove interese. Zato je vlada proglasila referendum obavezujućim;
° dozvoliti međunarodnim tijelima poput Međuameričke razvojne banke, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Organizacije američkih država i drugih da nametnu politiku koju treba slijediti bolivijska država;
° osigurati pravni osnov za opravdanje strane vojne intervencije ako buduća vlada s principima suprotnim principima predsjednika Mese Gisberta pokuša da se suprotstavi antinacionalnim zakonima implicitnim na referendumu;
° podržati pokušaje sadašnje vlade da natjera zemlju da preduzme odlučujući korak ka čvršćoj neoliberalnoj dominaciji, čineći je nepovratnom za nekoliko generacija;
° osigurati presedan kako bi se suđenja za korupciju i ubistva protiv bivših članova vlade poništila jer će to (referendum – trans.) opravdati njihove dosadašnje postupke.' (2)
Drugi bolivijski domorodački vođa Felipe Quispe rekao je 'niko se neće složiti, niko neće pitomo glasati.'(3) Quispe je vođa Movimiento IndÃgena Pachacuti i nedavno je dao ostavku iz bolivijske nacionalne skupštine u znak protesta na vladinom odbijanje da se narodno mišljenje uzme u obzir. Mnogi opozicioni politički lideri govorili su poput Quispea protiv antidemokratske prirode referenduma. Oni osuđuju način na koji su formulisana referendumska pitanja i represivne mere koje primoravaju ljude da glasaju.
Imaju razloga da budu duboko sumnjičavi prema namjerama predsjednika Meze. Njegov prethodnik Sanchez de Lozada bio je primoran da pobjegne iz Bolivije u oktobru prošle godine kada se suočio sa ogromnim protestima građana zbog njegovih ugovora o podjelu stranih naftnih kompanija. Neka ideja o velikodušnosti Sancheza de Lozade u korist naftnih multinacionalnih kompanija može se procijeniti iz izvještaja da bolivijska vlada traži nadoknadu od Repsola, francuskog Totala i brazilskog Petrobrasa za nedovoljno plaćeni porez s polja San Alberto koje izvozi plin u Brazil i Argentinu. Repsolova podružnica 'Andina' plaćala je samo 18% poreza na vrijednost svoje proizvodnje, dok su starija polja ugovorena prije neoliberalnog Jamboree-a Sancheza de Lozade plaćala porez do 50%.(4)
Glavna zamjerka referendumu je da on ostavlja netaknutim 30 ili više godina upravo one vrste preferencijalnih poslova o kojima se pregovaralo s naftnim multinacionalnim kompanijama pod diskreditovanim režimom Sancheza de Lozade. Repsolov entuzijazam za Boliviju jasno je pokazao njen predsjednik Julio Gavito u intervjuu u maju ove godine kada je uporedio potencijal Bolivije za gas sa norveškom bonancom u Sjevernom moru.(5) Repsol, British Gas i BP Amoco su nestrpljivi da se referendum održi, pa kako bi mogao implementirati planove za prodaju bolivijskog plina u Meksiku i Sjedinjenim Državama.
U međuvremenu, cijena dionica Repsola porasla je za oko 30% na evropskim tržištima sa 14 eura na preko 18 eura od oktobra 2003. godine kada je predsjednik Sanchez de Lozada bio primoran s dužnosti. Porast pokazuje sve veće povjerenje tržišta da će predstavnik naftnih kompanija u La Pazu, predsjednik Meza, isporučiti robu 18. jula. Vrlo je jasno da narodna opozicija u Boliviji ima druge ideje. 18. jul mogao bi označiti početak još jednog poglavlja u rastućem otporu carstvu iznuđivanju bogatstva od naroda Latinske Amerike.
NAPOMENE
1. Bolpress, 13. jul 2004
2.Econoticiasbolivia, 13. jul 2004
3. Bolpress, 15. jul 2004
4.UPI Energy Watch, 8. jul 2004.)
5.www.stockselector.com 31. maja 2004
toni solo je aktivista u Centralnoj Americi. Kontaktirajte preko www.tonisolo.net.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati