Jedan od najčudnijih zabilježenih slučajeva 'špijunaže' je slučaj takozvane 'Kubanske 5'. Vrhovni sud SAD trenutno je u toku sa predstavkom za saslušanje ovog slučaja, uz peticiju koja je popraćena dvanaest podnesaka amikusa značajnih pojedinaca i organizacija.
Suština ovog slučaja je u nekim aspektima sasvim jasna. Teroristički napadi su vođeni protiv Kube, u ovom ili onom obliku, od uspjeha Kubanske revolucije 1959. Ovi teroristički napadi su se kretali od atentata, preko bombaških napada, do nesretnog pokušaja sredinom 1960-ih da se uspostavi anti- vladine gerilske baze na samoj Kubi. Ono što je zajedničko ovim terorističkim napadima je eksplicitna ili implicitna podrška američke vlade. Ono što im je zajedničko je i podrška desničarskih kubanskih prognanika u SAD.
U tom kontekstu ne bi trebalo da čudi što bi kubanska vlada imala interes da zna – unaprijed – o planovima desničarskih grupa u egzilu da izvedu terorističke napade. Ovo se ne razlikuje od bilo koje retorike kojoj smo bili podložni od strane američke vlade od 11. septembra 2001. u vezi potrebe da se prednjači u saznanju o terorističkim napadima. Ipak, kada je kubanska vlada rasporedila 5 pojedinaca da istraže aktivnosti u egzilu usmjerene protiv vlade Kube, a ne istražujući ništa što je povezano s vladom SAD-a, izvršena su hapšenja i donesene presude u onome što se može opisati samo kao sud za kengure.
Iako postoji komisija organizirana za odbranu Kubanaca 5 (Nacionalni komitet za oslobađanje kubanske petorke:), slučaj je dobio malo objektivne pažnje u SAD-u i gotovo da nije bilo svijesti američke javnosti o naporima da se slučaj pokrene Vrhovnom sudu SAD. Aktivnosti kubanskih 5 tretirane su kao da su bile iz hladnoratovske sovjetske špijunske operacije, a ne kao odgovor na gotovo pedesetogodišnju agresiju američke vlade i njenih desničarskih kubanskih saveznika u egzilu.
Hapšenje i osuda Kubanca 5 bila je licemjerna akcija SAD-a, posebno u svjetlu njihove retorike u vezi s ratom protiv terorizma. Ipak, strah od optužnice za licemjerje nikada nije odvratio SAD od poduzimanja radnji koje ostatak svijeta osuđuje.
Ovo su sve stare vesti. Sada imamo novog predsjednika – predsjednika Obamu – i suočavanje s njim nije samo izazov da li će nastaviti Bušov takozvani rat protiv terorizma, već i da li će promijeniti tekući, neprijateljski pristup SAD-a prema Kubi. Korak #1 trebalo bi da bude oslobađanje Kubanaca 5. Oni su zatvoreni u nehumanim uslovima nakon što su osuđeni i njihovo zatvaranje je svedočanstvo spoljne politike koja je izgubila svaki kredibilitet u očima globalne zajednice.
Predsjednik Obama je poslao signale da će se američka politika prema Kubi neznatno promijeniti. Porodicama bi moglo postati lakše da se ponovo povežu i na kraju bi se ograničenja putovanja mogla ublažiti. Ali ovo je nedovoljno. Celokupna američka politika prema Kubi mora biti rekonstruisana. Uostalom, nije Kuba ta koja je pokrenula napade na SAD. Da je Kuba vršila periodične upade u SAD; da li je podržavao pojedince koji su bombardovali avione i hotele; i da je izvela pokušaje atentata na američke predsjednike, ne bismo ni vodili ovu diskusiju: Kuba bi bila pepeo.
Predsjednik Obama: 'kubanskih 5' mora biti oslobođeno.
[Izvršni urednik BlackCommentator.com, Bill Fletcher, Jr., viši je stipendist Instituta za političke studije, neposredno bivši predsjednik TransAfrica Foruma i koautor knjige Solidarity Divided: Kriza u organiziranom radu i novi put prema Socijalna pravda (University of California Press), koja istražuje krizu organiziranog rada u SAD-u.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati