Ruska vojna intervencija u Siriji, iako dodatno internacionalizira sukob, ipak predstavlja prilike, ali i komplikacije. Ne postoje jednostavna rješenja za ovaj strašni rat koji je uništio Siriju. Od 22 miliona stanovnika, četiri miliona Sirijaca su izbjeglice u inostranstvu, a sedam miliona je raseljeno unutar zemlje.
Nedavno sam bio u severoistočnoj Siriji koju kontrolišu Kurdi, gde bombom razbijene ruševine Kobanija izgledaju kao slike Staljingrada nakon bitke. Ali jednako je značajna činjenica da su ljudi čak i u gradovima i selima iz kojih je protjerana Islamska država (Isis) i gdje su kuće uglavnom neoštećene, ljudi previše uplašeni da bi se vratili.
Sirijci imaju pravo da se plaše. Oni znaju da ono što se dešava na bojnom polju danas može biti preokrenuto sutra. U ovoj fazi, rat je toksična mješavina pola tuceta različitih konfrontacija i kriza, uključujući igrače unutar i izvan zemlje. Isprepletene borbe za vlast suprotstavljaju Asada narodnom ustanku, šiitima protiv sunita, Kurdima protiv Arapa i Turaka, Islamskoj državi protiv svih, Iran protiv Saudijske Arabije i Rusiju protiv SAD.
Jedan od mnogih problema u okončanju, ili čak deeskalaciji ovih kriza, je taj što su ovi sebični igrači dovoljno jaki da se bore protiv svojih uglova, ali preslabi da bi ikada matirali svoje protivnike. Zbog toga bi uključivanje Moskve moglo imati pozitivan uticaj: Rusija je u najmanju ruku težak napadač, sposoban da svojim postupcima oblikuje događaje i snažno utiče na ponašanje svojih saveznika i zastupnika.
Barack Obama je na konferenciji za novinare nakon ruskih zračnih napada rekao da "nećemo pretvoriti Siriju u proxy rat između Sjedinjenih Država i Rusije". Ali američko-sovjetski Hladni rat i globalna konkurencija koja je pratila, imali su koristi za veći dio svijeta. Obje supersile su nastojale podržati svoje saveznike i spriječiti razvoj političkih vakuma koje bi njihov suprotni broj mogao iskoristiti. Krize se nisu zagnojevale na način na koji to čine danas, a Rusi i Amerikanci su mogli da uvide opasnosti da im potpuno izmaknu kontroli i izazovu međunarodnu krizu.
Ovaj globalni odnos snaga okončan je raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, a za Bliski istok i Sjevernu Afriku to je značilo još ratova. Trenutno bjesni osam oružanih sukoba, uključujući Pakistan i Nigeriju (cifra skače na devet ako se uključi i Južni Sudan, gdje je obnova borbi od 2013. dovela do 1.5 miliona raseljenih osoba). Bez rivala supersile, SAD i njeni saveznici poput Velike Britanije i Francuske, uglavnom su prestali da brinu šta se dešava na ovim mestima, a kada su intervenisali, kao u Libiji i Iraku, trebalo je da uspostave slabe klijentske režime. Entuzijazam koji su David Cameron i Nicolas Sarkozy pokazali u svrgavanju Moamera Gadafija u suprotnosti je s njihovom ravnodušnošću dok je Libija propala u kriminaliziranu anarhiju.
Sve u svemu, bolje je imati Rusiju u potpunosti uključenu u Siriju nego po strani, tako da ima priliku da pomogne u povratku kontrole nad situacijom koja je davno izmakla kontroli. To može zadržati Assada na vlasti u Damasku, ali moć da to učini znači da također može modificirati njegovo ponašanje i prisiliti kretanje ka smanjenju nasilja, lokalnim prekidima vatre i regionalnoj podjeli vlasti. Uvijek je bilo apsurdno za Washington i njegove saveznike da problem formuliraju kao „Asad unutra ili Assad van”, kada bi kraj Assadovog vodstva doveo ili do raspada sirijske države, kao u Iraku i Libiji, ili bi imaju ograničen uticaj jer bi učesnici sirijskog građanskog rata jednostavno nastavili da se bore.
Intervencija Rusije mogla bi biti pozitivna u deeskalaciji rata u Siriji i Iraku, ali čitanje teksta pres konferencije predsjednika Obame sugerira samo ograničeno razumijevanje onoga što se tamo događa. Sirija je samo jedan dio opće borbe između šiita i sunita i, iako u svijetu ima mnogo više sunita nego šiita, to nije tako u ovoj regiji. Između Afganistana i Mediterana – Irana, Iraka, Sirije i Libana – živi više od 100 miliona šiita i 30 miliona sunita.
U političkom smislu, razlika je još veća jer su vojno moćne kurdske manjine u Iraku i Siriji, iako sunitske po vjeri, više uplašene Islamske države i ekstremnih sunitskih arapskih džihadista nego bilo koga drugog. Zapadne sile su mislile da će Assad otići 2011-12, a kada nije, nisu uspjele osmisliti novu politiku.
Mir se ne može vratiti u Siriju i Irak dok ISIS ne bude poražen, a to se ne dešava. Vazdušna kampanja koju predvode SAD protiv Islamske države nije uspjela. Islamski militanti se nisu srušili pod teretom zračnih napada, ali, širom sirijskih i iračkih kurdskih regija, ili drže istu poziciju ili se šire. Ima nečeg smiješnog u debati u Britaniji o tome da li se pridružiti zračnoj kampanji u Siriji ili ne, a da se ne spominje da je ona do sada očito podbacila u svojim ciljevima.
Ući u borbu protiv Isis-a znači podržati, ili barem razgovarati s onim silama koje se već bore protiv ekstremnih džihadista. Na primjer, najefikasniji protivnici Islamske države u Siriji su sirijski Kurdi. Žele da napreduju na zapad preko Eufrata i zauzmu poslednji granični prelaz Isisa sa Turskom kod Džarabulusa. Recep Tayyip Erdogan, premijer Turske, rekao je prošle sedmice da nikada ne bi prihvatio takav "fait accompli", ali ostaje nejasno hoće li SAD pružiti zračnu podršku svojim kurdskim saveznicima i izvršiti pritisak na Tursku da ne izvrši invaziju na sjever Sirije.
Ruse i Irance treba integrirati što je više moguće u bilo kakve razgovore o budućnosti Sirije. Ali za to bi trebala postojati neposredna cijena: kao što je insistiranje na tome da ako Assad želi ostati na trenutak, onda njegove snage moraju prestati s granatiranjem i korištenjem bačvastih bombi protiv civilnih područja koja drži opozicija. Lokalni prekidi vatre obično su se dešavali samo u Siriji jer je jedna ili druga strana na ivici poraza. No, širi prekidi vatre mogli bi se dogovoriti ako lokalni opunomoćenici budu pod pritiskom svojih vanjskih podržavatelja.
Sve te stvari manje-više moraju se dogoditi zajedno. Problem je u tome što su se gore navedene krize međusobno zarazile. Regionalne sile poput Turske, Irana, Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija imaju snažnu kontrolu nad svojim lokalnim opunomoćenicima. Ali ove regionalne aktere, koji ne mare ništa za uništenje Sirije i koji još uvijek sanjaju o konačnoj pobjedi, samo će Vašington i Moskva biti primorani na kompromise.
Rusija i Amerika moraju biti potpunije angažirane u Siriji jer, ako to ne budu, vakuum koji ostave popunit će ove regionalne sile sa svojim sektaškim i etničkim planovima. Britanija bi tu mogla odigrati pozitivnu ulogu, ali samo ako prestane da učestvuje u igricama "hajde da se pretvaramo" u kojima se tvrdokorni džihadisti ponovo etiketiraju kao umjereni. Kao i sa mirovnim pregovorima u Sjevernoj Irskoj 1990-ih, završetak ratova u Siriji ovisi o uvjeravanju onih koji su uključeni da ne mogu pobijediti, ali mogu preživjeti i dobiti dio onoga što žele. SAD i Rusija možda nisu supersile koje su nekada bile, ali samo one imaju moć da slijede takve sporazume.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati