Pregovori o palestinskom jedinstvu pod pokroviteljstvom Rusije u Moskvi 11. februara nisu bili ni uspjeh ni neuspjeh. Ujedinjavanje palestinskih frakcija uopće nije bio glavni cilj moskovske konferencije.
Umjesto toga, priroda događaja, zemlja domaćin i jasne poruke poslane Washingtonu i Tel Avivu su imale za cilj da prenesu nešto sasvim drugo. I jesu.
Šef delegacije Fataha na konferenciji, Azzam al-Ahmed, izvinjavam se svojim domaćinima u ime Palestinaca jer nisu postigli političko pomirenje.
Ali to izvinjenje je moglo biti pripremljeno unaprijed. Ne bi bilo racionalno očekivati da je konferencija organizovana u takvoj žurbi, sa nekoliko preliminarnih sastanaka ili intenzivnih prethodnih konsultacija, mogla postići željeno jedinstvo.
Ako treba uzeti u obzir i različite sporazume o jedinstvu, potpisan između Fataha i Hamasa u prošlosti – ali nikad poštovan – i imajući na umu dodatne kaznene mjere koju su palestinske vlasti nedavno ošamarile protiv Gaze, sporazum o jedinstvu u Rusiji ne bi bio ništa manje nego čudo.
Pa zašto su Rusi uopće održali konferenciju i zašto su Palestinci pristali da prisustvuju, ako je njen neuspjeh bio predviđeni zaključak?
Odgovor leži na drugom mestu, tačnije u Varšavi, Poljska.
Otprilike u isto vrijeme kada su se Palestinci sastali u Moskvi pod pokroviteljstvom ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, SAD su održale vlastitu konferenciju u Varšavi, Poljska.
Sastanak u Varšavi bio je pokušaj SAD-a da nacrta novu političku paradigmu koja bi zamijenila ugašeni 'mirovni proces', koji je sam po sebi bio američki politički izum.
Dok je 'mirovni proces', zahvaljujući slijepoj podršci SAD Izraelu, užasno propao, malo je vjerovatno da će i Varšava dati bilo kakvu smislenu ili dugoročnu političku viziju na Bliskom istoku. Konferencija je bila ekvivalent javnoj američkoj izjavi da je samo Izrael bitan i da je posvećenost Washingtona Tel Avivu najvažnija za sve ostalo.
Čak je i vlast Mahmuda Abasa, poznata po svojoj političkoj potčinjenosti Washingtonu, bila odbijena novim, drskim političkim pristupom SAD-a. Iznova i iznova, administracija Donalda Trumpa jasno je stavila do znanja svom bivšem palestinskom savezniku da palestinske političke težnje više nisu tema vrijedna čak ni pukog razmatranja od strane SAD-a. The preseljenje američke ambasade iz Tel Aviva u Washington u maju prošle godine bila je jedna od mnogih takvih znaci.
Abbas, koji se sada povećava pritisak na njegove Hamasove rivale u Gazi, i jeste spletkarenje protiv svojih rivala iz Fataha na Zapadnoj obali, pristao da dozvoli Fatahu učešće na moskovskoj konferenciji jer i on ima poruku za SAD, čija je suština „i mi imamo novu strategiju i političke alternative“.
Znajući unaprijed da će Trumpov takozvani “dogovor stoljeća” vjerovatno biti u skladu s novim, agresivnijim pristupom američke vanjske politike Bliskom istoku, Fatah želi spriječiti najavu 'dogovora' tražeći različite rute koji ne idu nužno kroz Vašington.
Za Hamas, Islamski džihad i druge palestinske frakcije, oslobađanje Fataha iz stiska Washingtona je nešto oko čega se svi mogu složiti.
Zvaničnik Hamasa, Hussam Badran, bio je vrlo jasan u pogledu konsenzusa svih palestinskih učesnika demantiranje “dogovor stoljeća (i) sve zavjere za eliminaciju palestinske stvari”.
Musa Abu Marzouk, koji je predvodio delegaciju Hamasa, izjavio je iz Moskve da će sve palestinske frakcije raditi zajedno na "suprostavljanju dogovoru stoljeća".
Fatahov stav je bio jedan te isti.
Za Rusiju, ujedinjeni palestinski poziv da se porazi najnovija američka politička strategija u regionu je u skladu sa stalnim naporima Moskve da potkopa nekada neospornu ulogu Washingtona na Bliskom istoku.
Istina, palestinske frakcije nisu uspjele da se dogovore oko konačnog saopštenja napisanog u ime svih strana, ali nesuglasice su bile od malog značaja za njihov politički pogled na političke trikove Washingtona. Islamski džihad odbija razmatrati palestinsku državu unutar granica iz 1967. godine i, zajedno s Hamasom, ne vidi Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) kao jednog i jedinog predstavnika svih Palestinaca, kako je predloženo u nacrtu završne izjave.
Ove pozicije jedva da su nove, pogotovo jer Hamas i Islamski džihad još nisu dio PLO-a. Palestinskim frakcijama trebat će više od dvodnevne konferencije u Moskvi kako bi se izgladili brojni detalji tako složenih pitanja.
I Rusija je imala svoje poruke za slanje. Osim poruke Varšavskoj konferenciji pod vodstvom SAD-a da je Rusija spremna popuniti prazninu koja je ostala otvorena zbog odlaska SAD-a iz 'mirovnog procesa', još jedan politički samit koji je ugostila Rusija Soči nosio slojeve direktnih i suptilnih značenja.
Tripartitni samit u Sočiju okupio je Rusiju, Tursku i Iran kako bi razgovarali o budućnosti Sirije nakon američkog povlačenja.
To što je Rusija bila snažno uključena u dva velika politička procesa i sukoba koji se tiču Bliskog istoka u isto vrijeme je bez presedana od kraja Hladnog rata i raspada rusko-sovjetskog socijalističkog bloka.
Oni u Washingtonu koji Moskvu vide kao protivnika sigurno su bili posebno nezadovoljni novim razvojem događaja. Američko-rusko rivalstvo je definitivno na najvišoj tački u mnogo godina.
Hamas i druge palestinske frakcije, osim Fataha, pozdravili bi ponovno angažovanje Rusije, bez obzira na bilo kakav specifični politički kontekst. Hamas je pod ogromnim pritiskom i gotovo potpunom izolacijom u Gazi dugi niz godina, a politički izlaz ove prirode je za Pokret dobrodošao razvoj.
Hamas je sada spreman da unapredi svoje veze sa Rusijom, posebno nakon što je vođa Pokreta Ismail Haniyeh dobio službeni poziv uključiti Rusiju u svoje sljedeće putovanje izvan opkoljene Gaze.
Glavna promjena u političkoj jednadžbi je, međutim, to što je Fatah nedavno izbačen sa liste američkih političkih sponzora i očajnički traži nove političke i finansijske pokrovitelje.
Mahmoud Abbas će vjerovatno čekati daljnje naznake promjene američke pozicije prije nego što potpuno odustane od svoje potrage za 'mirom' s Izraelom pod pokroviteljstvom Amerike.
Sve tri konferencije – Varšavska, Moskva i Soči – trebale bi biti dovoljan pokazatelj da nova politička paradigma, koja se stvarala godinama, teško da će se preokrenuti, barem ne u skorije vrijeme.
Ramzy Baroud je novinar, autor i urednik Palestine Chronicle. Njegova posljednja knjiga je The Last Earth: A Palestinian Story (Pluto Press, 2018). Stekao je doktorat. na palestinskim studijama na Univerzitetu Exeter, i bivši je nerezidentni stipendist u Orfalea Centru za globalne i međunarodne studije, UCSB.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati