Joyce i Kevin Lucey kažu da se njihov sin Jeffrey objesio nakon što je američka vojska odbila da se bavi njegovim posttraumatskim stresnim poremećajem. U maju 2004. Jeffreyjevi roditelji su ga prisilno smjestili u bolnicu VA. Ali bolnica ga je otpustila nakon nekoliko dana. Dvije sedmice kasnije, Kevin Lucey je došao kući i zatekao svog sina kako visi o crijevu u podrumu. Na njegovom krevetu ležale su oznake dvaju nenaoružanih iračkih zatvorenika za koje je Džefri rekao da je bio primoran da puca. [uključuje transkript na brzinu]
Kada Amerikanci koji se protive ratu pozivaju na prekid finansiranja, administracija odgovara da oni ne podržavaju trupe. Ali sve veći broj grupa veterana i vojnih porodica kaže da je uprava ta koja je napustila trupe.
Prošle sedmice podnesene su dvije velike tužbe koje bi mogle dovesti na suđenje postupanje administracije prema veteranima. Grupna tužba u ime stotina hiljada vojnika optužuje Odjel za boračka pitanja da ignorira potrebe boračke zaštite za mentalno zdravlje i da previše revno uskraćuje medicinsku njegu i beneficije. Tužitelji su dvije boračke grupe. Veterani za zdrav razum i veterani ujedinjeni za istinu kažu da je vojnicima koji se vraćaju uskraćena skrb zbog potpunog odbijanja ili procesa dugog čekanja u zaostatku od oko 600,000 neriješenih zahtjeva. U tužbi se također optužuje VA da sarađuje s Pentagonom kako bi izbjegao isplatu beneficija klasifikujući tvrdnje o posttraumatskom stresnom poremećaju kao postojeće stanje. Kaže se da do 800,000 veterana iz Iraka i Afganistana pati ili riskira razvoj PTSP-a.
Samo dan nakon prve tužbe, roditelji američkog marinca koji je izvršio samoubistvo nakon što se vratio kući iz Iraka podnijeli su tužbu u kojoj se navodi da je neliječenje veterana od strane vlade koštalo njihovog sina života. Joyce i Kevin Lucey kažu da se njihov sin Jeffrey objesio nakon što je američka vojska odbila da se bavi njegovim posttraumatskim stresnim poremećajem. U maju 2004. Jeffreyjevi roditelji su ga prisilno poslali u bolnicu VA. Ali bolnica ga je otpustila nakon nekoliko dana. Dvije sedmice kasnije, Kevin Lucey je došao kući i zatekao svog sina kako visi o crijevu u podrumu. Na njegovom krevetu ležale su oznake dvaju nenaoružanih iračkih zatvorenika za koje je Džefri rekao da je bio primoran da puca. Luceyevi tuže VA zbog nemara.
U ponedjeljak, Joyce i Kevin Lucey su mi se pridružili iz Chicopeea, Massachusetts, kako bi razgovarali o svom sinu Jeffreyu i tužbi koju su pokrenuli zbog njegove smrti. Danas provodimo sat vremena slušajući njihovu priču. Počeo sam tako što sam pitao Joyce Lucey o tome kako je njen sin došao u Irak.
Joyce i Kevin Lucey, roditelji Jeffreya Luceya.
AMY GOODMAN: Kada Amerikanci koji se protive ratu pozivaju na prekid finansiranja, administracija odgovara da ne podržava trupe. Ali sve veći broj grupa veterana i vojnih porodica kaže da je uprava ta koja je napustila trupe.
Prošle sedmice su podnesene dvije velike tužbe koje bi mogle dovesti na suđenje postupanje administracije prema veteranima. Grupna tužba u ime stotina hiljada vojnika optužuje Odjel za boračka pitanja da ignorira mentalno zdravlje veterana i da previše revno uskraćuje medicinsku njegu i beneficije. Tužitelji su dvije boračke grupe: Veterani za zdrav razum i Udruženi veterani za istinu. Kažu da je vojnicima koji se vraćaju uskraćena briga zbog potpunog odbijanja ili procesa dugog čekanja u zaostatku od oko 600,000 neriješenih zahtjeva. U tužbi se također optužuje VA da sarađuje s Pentagonom kako bi izbjegao isplatu beneficija klasifikujući tvrdnje o posttraumatskom stresnom poremećaju kao postojeće stanje. Kaže se da do 800,000 veterana iz Iraka i Afganistana pati ili riskira razvoj PTSP-a.
Samo dan nakon što je podnesena prva tužba, roditelji američkog marinca koji je izvršio samoubistvo nakon povratka iz Iraka podnijeli su tužbu u kojoj se navodi da je to što je vlada ne liječi veterane koštala njihovog sina života. Joyce i Kevin Lucey kažu da se njihov sin Jeffrey objesio nakon što je američka vojska odbila da se bavi njegovim posttraumatskim stresnim poremećajem. U maju 2004. Jeffreyjevi roditelji su ga prisilno smjestili u bolnicu VA. Ali bolnica ga je otpustila nekoliko dana kasnije. Dvije sedmice kasnije, Kevin Lucey je došao kući i zatekao svog sina kako visi o crijevu u podrumu. Na njegovom krevetu ležale su oznake dvaju nenaoružanih iračkih zatvorenika za koje je Džefri rekao da je bio primoran da puca. Luceyevi tuže VA zbog nemara.
U ponedjeljak, Joyce i Kevin Lucey su mi se pridružili iz Chicopeea, Massachusetts, kako bi razgovarali o svom sinu Jeffreyu i tužbi koju su pokrenuli zbog njegove smrti. Danas provodimo sat vremena slušajući njihovu priču. Počeo sam tako što sam pitao Joyce Lucey o tome kako je njen sin otišao u Irak.
JOYCE LUCEY: Jeffrey je otišao u Kuvajt početkom februara 2003. godine, u Irak sa početnom invazijom u martu. Vratio se kući kod nas u julu 2003. I na početku smo zaista vidjeli – nismo primijetili nikakvu veću razliku, iako je njegova djevojka rekla da je bio udaljen kada su otišli na vikend u Cape Cod, a on je rekao prijatelju da je vidio dovoljno pijeska da mu izdrži cijeli život, pa stvarno nije želio ići na plažu.
Tokom jeseni smo saznali da je svakodnevno povraćao. Ohrabrili smo ga da ode kod doktora zbog toga. Išli su više iz fizičkog razloga, a ne iz psihičkog, a sada, gledajući unazad, možda je počeo PTSP. A onda je prešao na Badnje veče, gdje je bacio markice na svoju sestru i nazvao sebe ubicom. Odatle do noćnih mora, koje sam čuo kako viče, a on je rekao da je dobro, da je samo sanjao da je uhvaćen u uličici i da idu za njim.
A onda se Jeffrey vratio na koledž. Bio je na koledžu od septembra, nakon povratka, vratio se na fakultet u januaru i bio je dobro do marta, kada imaju pauzu. I u tom trenutku je postao veoma depresivan, pio i nije mogao da se vrati u školu, iako mi to zapravo nije rekao. Ali on bi otišao i došao kući ranije i rekao da je čas završio rano ili da se profesor nije pojavio. Tako da nisam znao da on ne ide na nastavu, ali imao je napade panike, i kada je konačno nešto rekao, rekao je da jednostavno ne može ostati na nastavi. I on je takođe imao zaprepaštenu reakciju, ako bi neko zalupio vratima. Tako je u tom trenutku otišao kod našeg ljekara primarne zdravstvene zaštite i stavljen je na Prozac i Ativan da vidi može li ga zadržati na nastavi.
I odatle se samo nastavilo, nemogućnost spavanja, nedostatak apetita, društvena izolacija.
Da li se sećate dalje?
KEVIN LUCEY: Imao je mnogo različitih stvari. Bilo je halucinacija koje su počinjale vizuelnim, audio, taktilnim. Pričao je o tome da čuje paukove kamile u svojoj sobi noću, a zapravo je imao baterijsku lampu ispod kreveta koju je mogao koristiti za traženje pauka deva. Cijeli njegov život se raspadao, i bilo je jako teško.
A desilo se i to da je porodica bila pod velikim uticajem, ali mi smo se tome prilagodili. Nismo ni prepoznali da prolazimo kroz vlastite strahote.
AMY GOODMAN: Kevine, Joyce je rekla da je za Božić bacio oznake za pse. Koje oznake za pse?
KEVIN LUCEY: Bacio je pseće oznake o kojima nam je pričala njegova djevojka, a to se nje tiče. Imao je svoju pseću markicu, a onda je bilo – iz priče koju je Jeff podijelio s nama, imao je još dvije pseće oznake, iračke, koje su bile od muškaraca za koje je rekao da je znao da ih je ubio. I nikad ne bi skinuo te oznake. Jedina dva puta za koja znamo da su pseće etikete skinute bilo je 24. decembra 2003. godine, kada ih je bacio na svoju sestru, a onda smo mi – našla sam je na njegovom krevetu 22. juna 2004., na dan kada je umro.
AMY GOODMAN: A da li znate ko su bili ti ljudi i kakve su bile okolnosti? Rekao je da ih je ubio?
KEVIN LUCEY: Priča koju je podijelio s nama, podijelio je sa mnom i svojom sestrom, u osnovi je bila da su to bila dva nenaoružana Iračana i da je on bio u neposrednoj blizini i da mu je neko rekao da povuče okidač. I —
AMY GOODMAN: Neko?
KEVIN LUCEY: Da. Ne znamo ko. Ne znamo ko. Ne znamo da li je to bio pripadnik njegove jedinice ili oficir. Nismo sigurni. Nikada to nije podijelio s nama. Ali desilo se da je on pričao kako se pištolj tresao kada je to uradio, i gledao je mladića, posebno jednog od njih, i rekao – rekao je da je to mogao biti on. Bio je to mladić za koga se pitao, čiji je sin, da li je otac, njegovi roditelji. I to je bio dio emotivnog dana. Poslije nam je prišao njegov terapeut i vrlo direktno nam je rekao da je Jeff nosio pseće oznake u čast onoj dvojici muškaraca za koje je znao da ih je ubio, a ne kao trofeje.
AMY GOODMAN: A ovo su bili Iračani.
KEVIN LUCEY: Da. Postojala je još jedna agencija koja je to istraživala i ono što su uradili je da su mogli da ih prevedu. I bio je to čovjek iz Babilona i čovjek iz Bagdada.
AMY GOODMAN: Kako su mjeseci prolazili, Jeffrey je započeo t
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati