Išao sam na aerodrom da dočekam suprugu, koja se vraćala iz inostranstva 25. jula prošle godine. Ali sastanak nije održan. Dva ljubazna mladića su mi prišla i, predočivši svoje službene legitimacije FSB-a, obavestili me da sam priveden: optužen sam za pravdanje terorizma. Već uveče istog dana poslat sam pod pratnjom u Siktivkar, glavni grad Republike Komi, gde sam bio zatvoren.
Nije mi bila poznata Republika Komi, osim istorijske činjenice da se u Staljinovo vrijeme ovdje nalazio značajan dio institucija GULAG-a, o čemu sam, naravno, dosta čitao i pisao. Razlog mog hapšenja je video koji sam objavio na YouTube-u 10 mjeseci ranije. Na snimku sam govorio o aktuelnim događajima, pominjajući – bez davanja bilo kakve dalje procene – oštećenje Krimskog mosta od strane ukrajinskih diverzanata. Ali isto tako sam primetio da su uoči tog napada čestitali Mačka Mostik predsjedniku Putinu su se širili na ruskim društvenim mrežama; pošto je mačak bio maskota sabotiranog mosta, našalio sam se da je svojim čestitkama postupio kao provokator. Vjerovatno je to bila loša šala, ali se teško može smatrati dovoljnim razlogom za hapšenje, čak i ako se uzme u obzir savremeni ruski zakon. Nažalost, Levijatan nema smisla za humor. Morao sam da provedem četiri i po mjeseca u zatvorskoj ćeliji.
Činjenica da je hapšenje izvršeno skoro godinu dana nakon mojih nesrećnih izjava izaziva različite sumnje u politički smisao onoga što se dogodilo. Ovo nije bio prvi put da sam bio u zatvoru. Prvi i najduži zatvor doživio sam 1982. godine, kada je umirao vođa SSSR-a Leonid Brežnjev. Tada su službenici državne bezbjednosti preventivno pohvatali sve njima poznate opozicionare, uključujući i našu grupu mladih socijalista, za svaki slučaj. Neko vrijeme nakon Brežnjevove smrti, pušteni smo na slobodu, a da nam nije ni suđeno.
Šta se dešavalo u moskovskim hodnicima moći krajem jula 2023. još nije sasvim jasno, iako postoji nada da ćemo to pre ili kasnije saznati (prave razloge svog prvog hapšenja i puštanja na slobodu saznao sam tek mnogo kasnije godine, kada je Mihail Gorbačov upravljao državom i deo službene arhive je postao dostupan). Ali čini se da se ovo hapšenje može klasifikovati kao kolateralna šteta u borbi za vlast. Zamislite sebe kao loptu na fudbalskom terenu, gde igraju dva profesionalna tima. Samo te šutnu, a ti možeš samo na osnovu svojih osjećaja pokušati analizirati tok meča.
I pored svega toga, iskustvo stečeno u zatvoru u Siktivkaru bilo je veoma korisno za mene kao sociologa. Na kraju krajeva, dobio sam priliku za posmatranje, priliku da komuniciram sa ljudima koje nikada ne bih sreo pod drugim okolnostima.
Moram odati priznanje zatvorskoj upravi – smjestili su me u ćeliju sa dobrim uslovima i mirnim komšijama. Ispostavilo se da je jedan od njih i politički zatvorenik, pomoćnik poslanika Dume Olega Mihajlova, koji je i dalje najistaknutiji opozicionar u Republici Komi. Istina, nismo dugo ostali zajedno; zatvorenici u ćeliji su se često mijenjali (što mi je dalo priliku da upoznam prilično veliki broj ljudi i čujem njihove životne priče). Neki moji komšije optuženi za ubistvo i iznudu pokazali su se veoma finim i pristojnim u razgovoru; jedan dogradonačelnik malog grada na severu, koji je započeo tuču tokom proslave lokalnog praznika i nehotice ubio svog kolegu dok je nastupao sa njim na bini, rado je razgovarao o pitanjima opštinskih finansija, o kojima se pokazao iznenađujuće slabo informisan . Jednog dana, možda sasvim skoro, sve ću to detaljno opisati.
Iako nisam bio jedini politički zatvorenik u Siktivkaru, slučajno sam bio najpoznatiji, pa su me uprava i zatvorski čuvari gledali sa očiglednom radoznalošću, pokušavajući da shvate zašto sam tamo doveden i šta očekivati od ovog čudnog slučaja. Suđenje je tvrdoglavo odlagano, iako me niko nije ispitivao; mesecima se ništa novo nije desilo. Krivični slučaj je trebao da pregleda moskovski vojni sud, ali je negdje usput slučaj izgubljen, te je u njihovoj kancelariji ponovo izašao na površinu tek krajem novembra. Tužilaštvo je navelo da je šala o mačku Mostiku napravljena “kako bi se destabilizirale aktivnosti vladinih agencija i pritisnule vlasti Ruske Federacije da prekinu specijalnu vojnu operaciju na teritoriji Ukrajine”.
Dok sam bio iza rešetaka, napolju se odvijala kampanja solidarnosti u kojoj je učestvovalo mnogo ljudi u Rusiji i širom sveta. Štaviše, čini se da je rukovodstvo Kremlja posebno impresionirano činjenicom da je značajan dio glasova u moju odbranu dolazio sa globalnog juga. U kontekstu konfrontacije sa Zapadom, ruski vladari pokušavaju da se afirmišu kao borci protiv američkog i evropskog neokolonijalizma, pa su kritike na njihov račun u Brazilu, Južnoj Africi ili Indiji primljene sa ogorčenjem. Indijski ekonomista Radhika Desai je čak pitala Vladimira Putina o mojoj sudbini tokom Valdajskog foruma.
Suđenje je održano 12. decembra 2023. godine. Tužilaštvo je tražilo da budem u zatvoru na pet i po godina, ali je sudija odlučio drugačije. Pušten sam iz sudnice, osuđen na kaznu od 600 hiljada rubalja (već sljedećeg dana ovaj iznos su prikupili pretplatnici YouTube kanala Rabkor). Ispostavilo se da isplata nije bila tako laka: novac sam morao uplatiti lično, ali sam bio uvršten i na “listu ekstremista i terorista” kojima je zabranjeno obavljanje bilo kakvih finansijskih transakcija. Trenutno moram da tražim posebnu dozvolu kako bih državi dao novac koji ona traži od mene. Zabranjeno mi je da predajem, kao i da administriram internet stranice i YouTube kanale.
Međutim, još mi nisu zabranili da razmišljam i pišem, što za sada i radim.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati