Prošle sedmice, kao primjer onoga što Ameriku čini lijepom, nekoliko stranaca je požurilo u pomoć jednom New York Cityju građevinski radnik zarobljen u zapaljenom stanu na petom spratu. Spasioci su podigli merdevine na požarne stepenice i produžili ih do zadimljene prozorske daske na kojoj se žrtva držala.
Jedan od spasilaca početnika riskirao je svoj život penjući se preko mosta merdevina visokog četiri sprata i zgrabio žrtvu dok je pala sa prozora.
Grupa nepovezanih muškaraca sarađivala je kako bi spasila život bližnjega. To je najbolje od Amerike. To je ono čemu Amerikanci teže da budu – učesnici u ljudskoj zajednici koja radi zajedno na dobrobiti svima, da unapredi svakoga. Ali američki ideal bratstva od mora do blistavog mora je na udaru.
Kult sebičnih nemilosrdno napada vrijednost američke zajednice. A sada, okrutna kampanja građanske podlosti kulta ostvaruje tragične pobjede. Samo prošle sedmice, na primjer, uspjela je izglasati prijedlog zakona u Predstavničkom domu SAD-a koji bi smanjiti finansiranje bonova za hranu za 40 milijardi dolara— uzimanje mlijeka iz usta miliona beba u najbogatijoj zemlji na svijetu. Također, osiguralo je usvajanje zakona u Domu koji bi definansirati Zakon o pristupačnoj njezi, uskraćujući tako zdravstvenu zaštitu – a u nekim slučajevima i sam život – milionima neosiguranih Amerikanaca.
Uskraćivanje hrane gladnima, hemoterapije obolelima od raka? To nije američki. To rade nemilosrdni diktatori. To je stvar Kim Jong-ila. Amerikanci se tako ne ponašaju jedni prema drugima.
To je, međutim, upravo ono što kult sebičnih traži. Želi Ameriku bez zajednice, u kojoj je svako za sebe. Sam. Tražeći sebe. Self-dealing. U tom svijetu, izvršni direktor koji je uspio, uradio je sve sam - ne treba se pripisivati posvećenim radnicima ili poreznim olakšicama u zajednici ili saveznoj zaštiti autorskih prava. Slično tome, u tom svijetu, radnik koji je otpušten nema koga kriviti osim sebe, ni za krah na Wall Streetu, ni za neuspjeh izvršnog direktora da pravilno plasira proizvode, niti za tehnološku transformaciju.
Pre nekoliko decenija, ovi prevaranti su pokušali da ubede žrtve Velike depresije da je njihova nezaposlenost njihova lična, individualna greška, a ne rezultat tržišne katastrofe Crnog petka 1929. godine. Oni se sada ponovo oporavljaju, pokušavajući za debakl na Wall Streetu 2008. okriviti pojedinačne vlasnike hipoteka. Oni tvrde da oni koji rade 40 sati sedmično za minimalnu platu zaslužuju previše slab prihod da bi plaćali hranu i smještaj. Inzistiraju da se socijalno osiguranje i Medicare smanje, a ako to znači da radnici koji su cijeli život plaćali programe moraju živjeti na mačjoj hrani u penziji, pa, to je njihova individualna greška.
Ono što je zastrašujuće je koliko se približavaju onome što žele – zemlji u kojoj bogati postaju bogatiji, a svi drugi krive sebe što su zaostali.
Između 2009. i 2012. godine, prihodi za prvih 1 posto porasli su za 31.4 posto, popevši se za skoro 20 posto samo prošle godine. U međuvremenu, nebogati su patili. Izvještaj o popisu stanovništva objavljen prošle sedmice pokazao je taj srednji prihod domaćinstva smanjen za više od 5,000 dolara između 1999. i 2012. Prosječni Amerikanci rade jednako vrijedno i koliko su radili prije četvrt stoljeća, ali su siromašniji, njihovi neto vrijednost za oko 6 posto niža.
Nejednakost prihoda se vratila na nivo iz 1928. godine. A najgore je za siromašne. Zvanično, 15 posto Amerikanaca—46.5 miliona građana najbogatije zemlje na svijetu — živi u siromaštvu. To je a Porast od 2.5 procentnih poena u siromaštvu od početka recesije.
Amerikanci to znaju. Manji broj njih sada sebe opisuje kao srednju klasu. Prošle godine, rekordno visoka 8.4 posto Amerikanaca sebe naziva "nižom klasom" u Općoj društvenoj anketi, koju svake godine tokom četiri decenije sprovodi nezavisna istraživačka organizacija NORC na Univerzitetu u Čikagu.
Ovo se dešava iako je Amerika bogata. Iako američki radnici produktivnost nastavlja da raste postojano. Iako su američke korporacije izuzetno profitabilne, s devet od 10 najvrednijih kompanija na svetu Američko. Srednja klasa se slama čak i dok oni na vrhu postaju sve bogatiji.
Istraživanje NORC-a pokazalo je zabrinjavajući nivo rezignacije prema svemu ovome – tragično uvjerenje da se to neće promijeniti. Manje od 55 posto Amerikanaca, najniži nivo ikada, složio se da „ljudi poput mene i moje porodice imaju dobre šanse da poboljšaju naš životni standard“. To je previše Amerikanaca koji gutaju argumente o kultu sebičnih.
To ne mora biti ovako. Amerika si može priuštiti da prehrani svoje građane i osigura im zdravstveno osiguranje. Može da obezbedi pristojno javno obrazovanje, dobre puteve, socijalno osiguranje i zdravstvenu zaštitu. Amerikanci mogu pomoći jedni drugima da uspiju. Amerikanci žele pomoći jedni drugima kako bi cijela zemlja mogla zajedno krenuti naprijed. To je američki način.
Amerikanci ne mogu dozvoliti da prevlada kult sebičnih. Kao što su to činili 1930-ih kada su Amerikanci stvorili socijalno osiguranje, olakšali sindikalizaciju i strogo regulirali banke, Amerikanci moraju zahtijevati da bogataši i korporacije plaćaju svoj pošten dio i da socijalna skrb zadrži primat nad vlastitim interesima.
Amerikanci ne okreću leđa žrtvama požara. Amerikanci ne dozvoljavaju djeci svojih susjeda da gladuju. Oni ne vjeruju da bi Amerikanac trebao umrijeti zbog nedostatka zdravstvenog osiguranja. Amerikanci vjeruju da bi tip dolje koji radi 40 sati sedmično trebao biti plaćen dovoljno da se smjesti.
Amerikanci vjeruju u odgovornost i dobrobiti bratstva. Oni moraju učiniti istinitim riječi svoje nacionalne himne:
“Amerika! Amerika!
Bog je prolio svoju milost na tebe
Dok sebični dobitak više ne mrlja
Barjak slobodnih!”
Leo Gerard je predsjednik United Steelworkers International sindikata, dio AFL-CIO. Gerard, drugi Kanađanin koji je predvodio sindikat, počeo je raditi u Incovoj topionici nikla u Sudburyju, Ontario sa 18 godina. Za više informacija o Gerardu, posjetite usw.org.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati