Šta radite kada znate da vas niko ne može zaustaviti? Ja volim da putujem. U protekle tri godine imao sam sreću da provodim vrijeme u brojnim svjetskim gradovima, ali u posljednje vrijeme kada se vratim kući u London i vozim se podzemnom, uhvati me mučan osjećaj da nešto nedostaje. Bio je potreban prijatelj iz Sjedinjenih Država da ukaže o čemu se radi. Gotovo da nema grafita. Ljudi u Londonu obično ne šaraju na našem sistemu javnog prevoza. To nas čini neobičnim.
Veoma je teško zaustaviti ljude da pišu o svom gradu. U Berlinu, u Njujorku i u Čikagu, autobusi, vozovi i javne zgrade imaju oznake i crteže izgrebane svuda po sebi, od veštih i ozbiljnih do grubo anatomskih. Ove zime, na ulicama ispred palate Itihadiya u Kairu, hrabar slogan bio je iscrtan zbog najnovijeg pokušaja državnih zvaničnika da zabele riječi protesta. Kada sam zamolio prijatelja da prevede na arapski, rekao mi je da to znači: „Hej, lepo farbao!” U atinskoj podzemnoj željeznici svaka površina koja će držati boju je označena. Ali ne i londonski metro, koji slučajno prati više od 11,000 CCTV kamera.
Imamo murale i dijelove ulične umjetnosti, ali svakodnevni grafiti su daleko rjeđi nego drugdje. Šta nas sprečava?
Nije da se Londonci plaše. Ne baš. Radi se o tome da u metropoli s najvećim brojem nadzora na svijetu, u gradu koji je neronično dočekivao turiste na Olimpijskim igrama s maskotom očne jabučice bez poklopca, obučenog kao policajac, obično nam ne pada na pamet da budemo ništa drugo nego pokorni.
Nakon otkrića u proteklih nekoliko sedmica da su američka agencija za nacionalnu sigurnost i britanske obavještajne službe imali pristup podacima velikih internet i telefonskih provajdera putem programa Prism, vrijedi razmisliti o tome kako svakodnevni nadzor mijenja naše ponašanje. Ne govorim samo o aktivistima. I ja tebi pričam, tipično New Statesman Čitaoče, vi koji ste slika umjerenog liberalizma i samo povremeno razmišljate o tome da zapalite Dom lordova. Kako državama postaje sve lakše i rutinskije da prikupljaju i analiziraju velike količine podataka o svojim građanima, i kako je tim građanima sve teže da ih spreče, promjene proizvode postepeni zastrašujući efekat.
Ne paničarite: samo zato što Google, Facebook, Skype, Verizon i druge kompanije rutinski nadzire CIA, ne znači da vas neko posmatra svaki put kada naručite namirnice putem interneta ili razgovarate sa svojom sestrom u Seulu. To samo znači da bi mogli ako im date razlog za to. To znači da se možete opustiti – sve do trenutka kada želite na protest, ili vaša sestra hoće, ili podržavate činjenicu da je to učinilo nekoliko hiljada potpunih stranaca.
Teško je razumno pričati o svemu ovome, a da ne zvuči kao poslovična uličarka, dva šrafa manje od zapaljive sendvič daske, koja svima govori kako nam je CIA stavila kamere u gaće. Problem je u tome što bi nam CIA vjerovatno stavila kamere u gaće da postoji suptilan, lak i isplativ način da to učini, iako mi je žao lošeg nadzornika koji će jednog dana morati provjeriti gdje je moj Marks & Spencer vrijednosne gaćice su bile.
Kako jeste, postalo je dramatično lakše gledati šta ljudi rade iz dana u dan na veoma intimnom nivou. To smo znali prije nego što je NSA procurila. Podsjetimo se na to svaki put kada označimo mali kvadratić na kojem piše “Slažem se”. Veliko je pitanje kako to mijenja naše svakodnevno ponašanje.
Postoji značajna psihološka cijena stalnog svjesnosti o različitim načinima na koje se vaša aktivnost može pratiti. Da budem iskren, čini da se osećate ludo. Zato, ako želite miran život, ne biste se trebali družiti sa sigurnosnim analitičarima: oni se obično napiju i opisuju načine na koje se vaš telefon može pretvoriti u uređaj za slušanje dok vam koža na potiljku ne prođe počinje da puzi, jer je njihov posao da znaju za takve stvari. Ova vrsta svijesti ima cijenu različitu od nule.
U izboru između paranoične budnosti i lakog učešća, malo ko bira paranoju. Jednostavno je lakše promijeniti svoje ponašanje. Prijatelj koji radi u kompjuterskoj sigurnosti rekao mi je da se “najvažnija cenzura dešava između vaše glave i tastature”. Autocenzura je značajna u svijetu u kojem, kako primjećuje tehnološki novinar Quinn Norton, "zaljubljivanje, odlazak u rat i popunjavanje poreskih formulara izgleda isto: izgleda kao kucanje".
Još uvijek postoje načini za privatno djelovanje. Ako želim da razgovaram na mreži ili obavim transakciju za koju sam potpuno siguran da se ne može uhoditi, postoje alati koje mogu preuzeti, softver koji mogu sam naučiti koristiti. Ali to je faff, i može vas zaštititi samo do sada, osim ako ne odlučite da idete u potpunosti van mreže, a ja sam ovisan o Facebooku od 2006. Mnogo je manje problema promijeniti svoje ponašanje tako da nikad ništa ne kažete to bi moglo ostaviti pogrešan utisak. Lakše je, ukratko, ponašati se.
Borba za osnovnu privatnost koju su naši djedovi i bake uzimali zdravo za gotovo je iscrpljujuća, pa bismo, umjesto toga, mogli promijeniti način na koji govorimo i ponašamo se, suptilno, a da čak i ne znamo da to radimo. Riječ koju Michel Foucault koristi da opiše ovu vrstu modificiranog ponašanja je disciplina. Možda se više nećemo šaliti o dizanju aerodroma u zrak na internetu, jer znamo da će biti posljedica ako nas uhvate. Možda više nećemo vršiti neovlašćene pretrage na našim radnim računarima. Možda ćemo voditi računa o tome šta preuzimamo.
Zastrašujući disciplinski efekat koji se dešava u digitalnom dobu pogađa sve. Hoćemo li tolerirati daljnje uplitanje u našu privatnost ili ćemo nastaviti sa autocenzurom kao odgovor na nadzor, ovisi o svima nama.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati