Postoji urbana legenda o vrelim žabama, a to ide ovako. Ako žabu stavite u šerpu sa hladnom vodom i polako, polako pojačavate vatru, žaba će tamo sjediti sasvim mirno dok ne proključa do smrti. Puzajuće kulturne promjene su takve. Teško ga je uočiti kada živite u njemu. Možete ostati vrlo mirni dok raspoloženje u društvu postaje sve teže i podlije i ružnije po fazama, govoreći sebi da će sve biti u redu jer svuda oko vas voda počinje da mjehuri.
Ove nedelje sam pio kafu sa prijateljicom koja se takođe upravo vratila nakon godinu dana – predaje u Španiji za nju, studira u Americi za mene. Za oboje, povratak kući je bio težak. Neke stvari koje sam propustio jednostavno više ne postoje. Posebna nijansa ruža za usne kod Bootsa. Moja omiljena emisija o zombiju na BBC-ju. I najviše od svega, osjećaj osnovne tolerancije, ma kako se pretvarao, osjećaj da postoje neki načini da se u javnosti govori o ljudima koji nisu bijelci, ili nisu Britanci, ili na bilo koji način „drugi2, koji su provincija ekstremno desničarske grupe mržnje, vojvoda od Edinburga i niko drugi.
„Jesam li to ja“, rekao je moj prijatelj, „ili je samo... u redu sada reći stvari koje su nasilno rasističke? Je li to uvijek bilo u redu, a ja to do sada nisam primjećivao?”
Ne, nije uvijek bilo u redu, a zapravo i dalje nije u redu – ali to je normalan dio javnog razgovora, na neki način nije bio, čak ni prije godinu dana. Povratak je kao da ste uronjeni u taj lonac sa kipućom vodom, boreći se i pitajući se zašto su, zaboga, svi ostali tako mirni. Nije da Britanija prije nije bila rasističko, parohijalno mjesto. Ali ksenofobična, islamofobična i, najočitije, antiimigrantska retorika je posvuda jačala.
Primijetio sam to od trenutka kada sam pokupio besplatne novine koje dijele u avionu kući – i to ne samo Daily Mail, koja je konačno slobodna da danas bude isto toliko fašistička kao što je bila 1935. godine kada je svela za Hitlera i crnokošuljaše. Drugi besplatni papir, samostalan, je bio jednako zabrinut tog dana zbog naizgled nezaustavljive „plime“ migranata koji stižu iz Calaisa, mnogi od njih iz šoka, užasa, sigurno ne – Afrike (u stvari, više od polovice migranata u Evropu dolazi iz samo dvije bliskoistočne zemlje ).
Kad smo sletjeli, shvatio sam koliko smo svi bili prevareni u maju. Pogriješili smo, svi mi, misleći da UKIP sa 12.6 posto glasova i samo jednim poslanikom nije pobijedio na općim izborima. Ali retoriku rasističke, ksenofobične rubove usvojila je politička mejnstrima na način koji nije ništa manje uznemirujući jer je potpuno predvidljiv.
Konačna pobjeda marginalnih grupa nije ulazak u administraciju, već promjenu smjera, a Ukip je to učinio sa aplombom, igrajući u širem, dobro orkestriranom evropskom slomu oko migracija. Svaki list je imao naslove o navodnoj „imigrantskoj krizi“. Premijer migrante u Evropu opisuje kao “roj”, a ministar vanjskih poslova ide dalje, upozoravajući narod Britanije da hiljade očajnih ljudi koji se dave u Mediteranu “maradiraju” strance koji moraju biti spriječeni da dođu ovamo jer će ugrožavaju naš “životni standard” i naš “način života”.
Dok se tijela u Calaisu slažu, a broj mrtvih na Mediteranu raste, dok se samo ovog ljeta utopilo dvije hiljade migranata, ministri ne ublažavaju svoj jezik. Naprotiv: oni se udvostručuju. Tvrđava Evropa mora zaštititi svoje granice od „priliva“, „plime“, „poplava“. Iako su pridošlice iz nacija koje pate od ratova, tiranije i klimatskih promjena činile samo 0.027 posto stanovništva Evrope prošle godine, jednostavno se ne može dozvoliti da se to nastavi, jer… jer…
Jer ono što Evropi sada treba, više od bilo čega drugog, je zajednička prijetnja.
Ponašanje britanske i šire evropske elite prema migrantima nije obična nečovječnost. To je strateška nehumanost. To je naoružana nečovječnost osmišljena da uvjeri stanovništvo koje se lomi pod udarima čekića i ekonomskog haosa da je neprijatelj tamo, da postoji „mi“ koji moramo biti zaštićeni od „njih“. Postoji razlog zašto je precizna sugestija Davida Camerona o tome kako se nositi s očajnim ljudskim bićima koja nailaze preko kanala „više pasa i ograda“. Postoji razlog da je odgovor Angele Merkel, u junu, na demonstracije na kojima su tijela utopljenih migranata pokopana na travnjaku ispred Bundestaga bila kamena tišina. Sve se ovo dešavalo i ranije. Sve je to, zapravo, upravo ono što je Evropska unija osnovana da spriječi.
Fašizam se događa kada se kultura koja se lomi duž društvenih linija ohrabruje da se ujedini protiv percipirane vanjske prijetnje. To je zastrašujuće „ne mi“ koje ostavlja lažni utisak da postoji „mi“ koje treba braniti.
Životni standard je sigurno opao širom eurozone, ali to nema mnogo veze sa imigracijom. Izabrana manjina mora istovremeno prizvati strahove svih društvenih klasa. Zato su migranti, bauk izbora, predstavljeni kao paradoks, baš kao što su Jevreji bili 1930-ih.
Niko ne može sasvim da odluči da li su migranti problem jer rade toliko da uzimaju sve poslove (najveći strah od radničke klase pogođene nezaposlenošću i padom plata) ili zato što su previše lijeni da rade pa su uzimanje svih beneficija (najveći strah od patnje srednje klase zbog povećanja stanarina i smanjenja socijalnih usluga);
Ne može biti oboje odjednom, a zapravo i nije – ali je važno da se paradoks ipak zadrži. Zbog toga Savjetodavno vijeće za migracije nameće nove, strože kontrole nad „kvalifikovanim migrantima“ koji ulaze u zemlju, iako razbija ionako škrti sistem podrške države tražiocima azila.
Ne znam u kom trenutku je u protekloj deceniji reč „tražilac azila” postala sinonim za „kriminalac” u popularnim razgovorima, ali tog dana je evropski kontinent postao podlije, jeftinije mesto.
Ljudska pristojnost je, međutim, izvučena iz jednačine – namjerno. Britanija i ostatak Evrope su namjerno dovedeni u stanje panike zbog migracije, a kada su ljudi u panici, oni zapravo ne slušaju razum. Nikakva uvjerljiva statistika – na primjer, da je broj izbjeglica u Britaniji ne samo nizak, već i opada – neće pomoći kada imate Daily Mail crtanje karikatura ispunjenih rasističkim karikaturama u kojima utopljeni "ilegalci" pokušavaju da preskoče ogradu u nebo ispred nedavno preminulog nacionalnog blaga i kulture u kojoj se to smatra dostupnim za objavljivanje u dnevnim vijestima. Ovo je rasprava koja je odavno otrgnuta od činjenica.
Dakle, možda bismo trebali imati drugačiji pristup. Možda bi oni od nas koji smo imali dovoljno sreće da smo građani Evrope trebali duboko udahnuti i shvatiti da možda, samo možda, naša osjećanja možda nisu najvažnija stvar ovdje. Možda ako su hiljade ljudi dovoljno očajni da rizikuju smrt da bi došli na naše obale, da li nam je sasvim ugodno da se oni presele u naše područje ne bi trebalo da bude odlučujući faktor u kreiranju politike.
Liberalna štampa je kriva za ovo kao i bilo ko. Zamišljeno suosjećajnije vijesti vode računa da nas podsjete da imigranti zapravo „obogaćuju“ našu kulturu i donose ekonomske koristi. Činjenica da je ovo potpuno tačno ne čini ga manje uvredljivim argumentom. Migranti ne dolaze na zapad iz ratom razorene Sirije, Eritreje, Afganistana ili bilo koje druge nacije koja je bila kolonizirana i okupirana, a zatim bombardirana i opljačkana za resurse tokom vijekova imperijalne i postimperijalne eksploatacije, uglavnom da bi obogatila živote zapadnjaka i oživite našu strašnu kuhinju nekim stvarnim ukusom. Dolaze iz straha za svoje živote. Oni dolaze po azil, sigurnost i priliku, i na to imaju potpuno pravo, ako ne po zakonu zemlje onda po principima pravde i ljudske pristojnosti.
Najveća prijetnja našem “načinu života” nije migracija. Migracije mijenjaju društvo, iako daleko manje nego, na primjer, tehnologija, ekonomska štednja, eskalacija nejednakosti, globalizacija ili klimatske promjene. Ali najveća prijetnja našem “načinu života”, ako je tako nešto ikada bilo na ovom ogromnom i raznolikom kontinentu, nije to što ćemo jednog dana vi ili ja možda sjediti u autobusu i čuti nekoga kako govori paštu ili tigrinja. Prijetnja je da ćemo progutati javnu priču da su imigranti, ljudi iz neevropskih zemalja manje ljudi od nas ostalih, da manje misle i osjećaju, da su manje važni. Evropljani su sasvim sposobni da mirno sjede u kipućoj vodi kulturnog netrpeljivosti sve dok ne ispari svaki djelić suosjećanja koji nam je ostao. To je prava prijetnja našem “načinu života”.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati