Znate kakav je to osjećaj — zaglavljeni ste u centru grada sa e-poštom za slanje i ne možete se povezati na mrežu. Počinjete paničariti. Osjećaj da ste odsječeni od svojih prijatelja, kolega i važnog zadatka počinje da vam smeta. Skupljate novac koji si ne možete priuštiti za kafu koju ne želite, ako na štandu s pićem postoji wifi.
Na muzičkoj i tehnološkoj konvenciji South by South-West u Austinu u Teksasu, čovjek po imenu Clarence ima rješenje za vaš problem. Video i foto snimci pokazuju kako stoji ispred konferencijskog centra i sa osmehom pune nade moli delegate da ga iskoriste za pokretanje svojih pametnih telefona. Nosi prenosivu wifi vezu i majicu na kojoj piše "Ja sam bežična pristupna tačka". Clarence je beskućnik otkako je uragan Katrina uništio njegovu kuću u New Orleansu.
Pretvaranje beskućnika u bežične pristupne tačke daje potpuno novo značenje izrazu "povezati se". Kada pročitam riječi "kontroverza" i "reklamna agencija" u istoj rečenici, moj sranje-o-metar počinje da trubi, i sasvim sigurno, malo kopanje otkriva da je ideja pretvaranja siromašnih muškaraca i žena u žive wifi hotspotove osmišljena od strane njujorške PR firme za maksimalnu pažnju štampe.
Zašto su se inače ove "vruće tačke" okupljale ispred najvećeg okupljanja novinara iz tehnologije i pop kulture u SAD?
Reklamni štos ili ne, međutim, spektakl pravih beskućnika koji "stvaraju vezu" sa privilegovanim ljudima koji nose iPad naterao je pola razvijenog sveta da govori.
Zastrašujuća stvar je da kada jednom prođete kroz početni šok kada vidite da se ljudska bića reklamiraju kao proslavljene utičnice, ideja ima ružnu vrstu smisla.
Šta ove beskućnike, koji su bili plaćeni ogromnim iznosom od 20 dolara (12.70 funti) dnevno, čini drugačijim od onih koji rade u kongresnom centru, osim problematičnog pitanja dnevnice i mjesta za život? Učesnici konferencije su prijavili muškarce koji lutaju okolo okićeni USB utičnicama za punjenje raznih uređaja, kao i standardnim "babesima" u gaćama i lateksu plaćenim da poziraju za slike sa delegatima koji teško dišu.
Argument glasi otprilike ovako: slabo plaćeni rad ionako dehumanizuje, pa, budući da je ovo doba štednje, zašto ne objektivizirati ljude samo malo više i platiti ih malo manje? Ako šibanje ljudi kao neživih objekata stvara poslove, doduše poslove koji ih ostavljaju gladnima i beskućnicima, zašto ne okupiti sve nesretnike s klupa u parkovima i nasipa i uvesti ih u nove živote kao bežične pristupne tačke, stalke za kapute i povremene stolove?
Da, slabo plaćeni posao može biti smiješan i objektivan – a to je svakodnevni skandal o kojem većina ljudi koji to rade moraju da se bore da ne razmišljaju. Ali možda bi trebalo da budemo još malo skandalizovani.
Normalizacija eksploatacije je pravi skandal ovdje i činjenica da je beskućništvo postalo prihvatljiv dio modernog grada koji živi u jednoj od najbogatijih nacija na svijetu, a ne činjenica da su neki od tih beskućnika jednom prilikom bili plaćeni. nosite wifi uređaje.
Ako postoji nešto nevjerojatno u vezi s ovim konkretnim reklamnim štosom, to je samo zato što gura društvenu eksploataciju do njenog logičnog kraja u svijetu u kojem i tehnologija i nejednakost eksplodiraju.
Već postoji mnogo kvazi-legitimnih načina da se profit odbije od očaja nezaposlenih bez petljanja u čudne konvencije poput isplate plaće.
U Britaniji, sve dok neki bučni ljevičari nisu pokvarili zabavu, mogli ste nezaposlene gurnuti na sitne poslove u Tescou, Poundlandu ili Oxfamu uz znatno ispod minimalne plaće, a sličan sistem "radne naknade" već godinama postoji u Sjedinjenim Državama, gdje siromaštvo je na vrhuncu od samo dvadeset godina.
Ovaj štos je, međutim, jeziv s razlogom. Jezivo je na način na koji bi bilo jezivo predstaviti se obrijanoj, depiliranoj šimpanzi u poslovnom odijelu i reći da je ovo Clive iz računa.
Svi pravi dijelovi su tu, ali nedostaje ključni element ljudskosti. Ovdje se stavovi svakodnevnog rada i svakodnevnog siromaštva rekombinuju i prave nakaznim, a mi smo prisiljeni vidjeti ono što biramo da ne vidimo gotovo svaki dan: normalizaciju eksploatacije na poslu i činjenicu da, uprkos vrtoglavom potencijalu bez daha moderna tehnologija, hiljade ljudi još uvijek spavaju u gradovima gdje su vile prazne.
Spektakl ljudi koji su pali u teška vremena koji se koriste da pomognu drugima da se „povežu“ je jezivi pastiš pojma interneta kao velikog društvenog nivelatora.
Živimo u dobu zadivljujućih inovacija i očajničke nejednakosti, i da, vjerovatno moramo uspostaviti bolje veze jedni s drugima – ali isplata plata beskućnicima u siromaštvu da stojimo okolo dok mi ostali provjeravamo da Facebook nije mjesto za početak.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati