Malo je argumenata da je drugi palestinski ustanak efektivno okončan, uprkos činjenici da uzroci koji su do njega doveli ostaju na mjestu. Ova tvrdnja ne poriče izglede treće pobune koja se prijeti, niti potkopava neprekinutu volju palestinskog naroda da nastavi s otporom bilo kojim dostupnim kanalom.
Međutim, razvoj događaja na okupiranim teritorijama, na čijem vrhu su namjere izraelskog premijera Ariela Sharona da se „isključi“ iz Pojasa Gaze, s prvom fazom zakazanom za kolovoz 2005., pomjerili su unutrašnji palestinski fokus, makar i privremeno, sa sukoba s izraelskim okupacije za rješavanje frakcijskih i političkih pritužbi.
Što se izraelskog plana razdruživanja tiče, Sharonovi pravi motivi su potpuno jasni i ne zahtijevaju razradu. U značajnom govoru o politici održanom 30. juna 2005., Sharon je, dok se borila protiv naseljenika koji su se protivili planu razdruživanja, pojasnila da je uslovni potez motivisan isključivo demografskim podacima. Ovo je svakako opipljiva insinuacija da su Sharonove akcije motivirane preporukama kvarteta predvođenog SAD-om o bliskoistočnom miru, odredbama američke krivotvorene mape puta ili međunarodnim pravom.
“Zaključili smo da ćemo napustiti Gazu, gdje nema šanse da uspostavimo jevrejsku većinu,” rekao je u Cesariji. “Svima je jasno da Gaza nikada neće biti dio Izraela ni u kakvom konačnom sporazumu. Istovremeno, svoje resurse usmjeravamo na najvažnija područja koja trebamo očuvati za naše postojanje: Galileju, Negev, Veliki Jerusalim, blokove naselja i sigurnosna područja.”
Sharon je još jednom pokazala da je sve samo ne promijenjen čovjek. Njegova posvećenost projektu ilegalnih naselja približava se vrhuncu: zatvaranje Palestinaca u kaveze na okupiranim teritorijama, pripajanje 58 posto veličine Zapadne obale, proširenje granica Velikog Jerusalima kako bi se uključile blokove velikih naselja i marljiv rad na neutralisanju palestinskog stanovništva rast slanjem hiljada jevrejskih doseljenika na Zapadnu obalu, eksproprijacijom velikog područja palestinske zemlje širenjem ilegalnog zida koji se već zmijao oko mnogih palestinskih gradova i sela, zatvarajući desetine hiljada Palestinaca iza zidova, ograda, rovova i zaključane kapije.
To je ono što Sharon može ponuditi Palestincima kao odgovor na njihovo jednostrano primirje i predsjedniku Mahmoudu Abbasu, koji se trudi da dokaže Washingtonu i Tel Avivu, da je on, za razliku od Arafata, dostojan „mirovni partner“.
U međuvremenu, svijet je sa šokom i čuđenjem promatrao izraelske sukobe između jevrejskih doseljenika i vojnika koji su se previše razglasili. “Izraelci protiv Izraelaca u Gazi”, glasio je naslov Christian Science Monitora. Mediji su dali sve od sebe da umanje uvriježenu koncepciju da je Sharonova posvećenost ilegalnim naseljima vječna. Ako je čovjek koji je zaradio titulu Buldožera za uništavanje toliko domova u Gazi tokom 1970-ih voljan da se bori protiv svog ekstremističkog i najlojalnijeg biračkog tijela zarad mira, onda mora biti ozbiljan u svojim naporima da dovede sukob u zastoj, zaključili su mnogi.
Ali ima više od "Arikovog horor šoua" u Gazi, napisao je veteran izraelski novinar i mirovni aktivista, Uri Avnery, nakon bučnog sukoba između mladih doseljenika i izraelskih trupa 29. juna 2005. On je napisao: "Ne može se pobjeći od jednostavnog zaključak. U (Sharonovom) interesu je da TV ekrani u Izraelu i širom svijeta prikazuju scene strašnih nemira. Tako on sije u glave gledalaca prirodno pitanje: 'Ako evakuacija nekoliko malih naselja izazove toliku galamu – kako se uopće može sanjati o uklanjanju velikih naselja na Zapadnoj obali?'
Štaviše, ako će transfer doseljenika iz Gaze na Zapadnu obalu (procjenjuje se na 1700 porodica) bespotrebno koštati izraelski budžet 1.1 milion dolara po porodici, kako će onda izraelska javnost ikada podržati uklanjanje stotina hiljada ilegalnih doseljenika koji su zarazili Zapad Banka?
Sharon je zaista proračunala volju, stvarajući dovoljno političkih, ideoloških, tehničkih i finansijskih prepreka koje evakuaciju izraelskih doseljenika sa Zapadne obale stavljaju u sferu nemoguće.
Na političkom planu, razdruživanje služi velikoj svrsi i prisiljava nas da se prisjetimo primjedbi Sharonovog advokata i savjetnika, Dova Weisglassa, koji je rekao Ha'aretezu da će "razdvajanje" zapravo obezbijediti potrebnu količinu formaldehida kako ne bi bilo politički proces sa Palestincima.”
I zaista, političkog procesa nije bilo i ne treba ga očekivati. Visoko hvaljeni sastanci poput onog između Sharona i Abbasa u Jerusalimu 21. juna 2005. izraelski premijer je jednostavno iskoristio kao još jednu priliku da ukori Palestince što ne čine dovoljno da obuzdaju nasilje i iskorijene “terorističku infrastrukturu” i tako dalje.
I dok se Sharonov plan ostvaruje do posljednje točke, Palestince proganja dugo nasljeđe korupcije i nepotizma, koje je staro koliko i sama PA. Ostavljeni sami da se bore protiv izraelskih tenkova i vojnih helikoptera, palestinske mase su također nesumnjivo umorne i treba im tračak nade, ma koliko slab bio. Malo je vjerovatno da će takav zrak doći iz susjednih arapskih zemalja, od kojih su neke vrlo željne da prihvate političku i ekonomsku normalizaciju s Izraelom. Egipat je, na primjer, pristao da isporuči Izrael jeftinim gasom u unosnom sporazumu potpisanom prošlog mjeseca.
Samo palestinski otpor je sposoban da deaktivira Šaronov opasan plan, čiji je plan odvratno istaknut u njegovom zloglasnom govoru 05. marta 2002. „Neće biti moguće postići sporazum s njima prije nego što Palestinci budu teško pogođeni. Ako ne budu teško pretučeni, neće biti pregovora. Tek nakon što budu pretučeni, moći ćemo da vodimo razgovore. Želim sporazum, ali prvo ih treba pobijediti kako bi izbacili iz glave pomisao da mogu nametnuti Izraelu sporazum koji Izrael ne želi.”
Da je historija uopće bila od koristi, Sharon bi možda shvatio koliko je užasno u zabludi pratio svaki čin pokolja protiv Palestinaca. Na kraju krajeva, Palestinac je jednom napisao, “kao drveće umiremo stojeći”, frazu koja je generacijama ukorijenjena u palestinsku psihu i demonstrirana u herojskoj otpornosti širom okupiranih teritorija.
Ali čini se da ni Sharon ni većina izraelskih donosioca odluka nisu dobri studenti istorije. Osuđeni su da ponavljaju istu grešku iznova i iznova, i sa svakom nenaučenom lekcijom, rasipajući neizrecivi broj života i nebrojene mogućnosti za istinski, pravedan i trajni mir.
-Ramzy Baroud, arapski američki novinar, glavni je urednik PalestineChronicle.com. Autor je nadolazeće knjige „Sila na koju treba računati: Spisi o Drugom palestinskom ustanku“ koju će objaviti Pluto Press, London.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati