Jean-Luc Melenchon, kandidat pobunjeničke ljevice za predsjednika Francuske, raste. Njegova kandidatura, organizovana u okviru novoosnovane stranke La France Insoumise („Nepokorna Francuska“) prešla je put od donkihotovske ponude do održivog izazova za samo nekoliko mjeseci.
Boreći se protiv rastuće ekonomske nejednakosti, učešća u stranim ratovima i političke korupcije, Melenšon je u anketama skočio u nebo sa dalekog četvrtog na dlaku od lidera. (Ovaj uspon je popraćen izdavanjem web-bazirane video igre pod nazivom “Fiscal Kombat” gdje se Mélenchon bori protiv korumpiranih političara i bankara.)
Financial Times je demonstrirao njegov porast kroz zbir francuskih nacionalnih istraživanja javnog mnijenja.
Budući da se ne očekuje da nijedan kandidat dobije većinu glasova, nacionalni izbori 23. aprila su, iz praktičnih razloga, eliminacioni krug. Prva dva dobitnika glasova tada će se takmičiti u drugom krugu 7. maja. Dakle, da bi osvojio predsjedništvo, Mélenchon mora zbaciti ili centristu Emmanuela Macrona ili krajnje desničarsku Marine Le Pen, od kojih su oboje u trci malo ispred on i konzervativac François Fillon.
Mnogi su izvučena poređenja između Mélenchona i Bernieja Sandersa. Raquel Garrido, glasnogovornica Melenšonove kampanje, rekla je za Jacobin Magazine početkom aprila da, poput Sandersa, Melenšon prihvata populističku platformu koja nastoji da razgovara sa svim delovima društva, a ne samo sa tradicionalnom levicom.
"Mislim da smo po tome slični Bernieju Sandersu, koji je rijetko govorio o 'ljevici', već o ljudima protiv 1 posto ili klasi milijardera", rekla je ona.
Melenšonove pristalice kružile su društvenim mrežama mem u kojem Le Pen upoređuju sa Trampom i Makrona sa Klintonom. "Da bismo pobijedili Trumpa, bilo bi potrebno podržati Sandersa", piše. “Hajde da ne napravimo istu grešku!”
Ali postoji velika razlika između Sandersa i Mélenchona. Amerikanac je odlučio da se kandiduje unutar postojeće političke stranke, dok Francuz nastoji da se takmiči protiv njih. Zato je, za razliku od Sandersa, Mélenchon još uvijek u ovoj kasnoj fazi, budući da su birači ogorčeni na kandidate krajnje desnice i kooptiranog centra.
Prije nego što je objavio svoju kandidaturu za Bijelu kuću, Sanders je morao birati između kandidovanja kao nezavisni, kao što je to činio u svojim utrkama za Senat u Vermontu, ili unutar Demokratske stranke. On otvoreno se borio sa tim izborom u intervjuu u martu 2014. za The Nation. “Danas postoji sve više otuđenja od republikanskih i demokratskih partija nego što smo vidjeli u modernoj istoriji ove zemlje. … U tom smislu, izlazak van dvopartijskog sistema može biti politički pozitivan”, napomenuo je on.
„S druge strane“, nastavio je, „s obzirom na prirodu političkog sistema, s obzirom na prirodu medija u Americi, bilo bi mnogo teže dobiti adekvatnu pokrivenost od mejnstrim medija koji rade izvan dvopartijskog sistema . Svakako bi bilo jako teško ako ne i nemoguće ući u debate. To bi zahtijevalo izgradnju cjelokupne političke infrastrukture izvan dvopartijskog sistema: da se uđe na glasanje, da se uradi sve što bi bilo potrebno za ozbiljnu kampanju.”
Iz istih razloga, kada je Sanders izgubio demokratske predsjedničke predizbore od Hillary Clinton, odlučio je da ne nastavi kandidirati kao nezavisni, iako je dugo raspravljali da je imao mnogo veće šanse da pobedi Donalda Trampa nego Klintonova.
Da je u SAD-u bilo lakše kandidirati se izvan dvopartijskog sistema, Sanders bi se lakše mogao kandidirati kao kandidat treće strane, a moguće je da je mogao argumentirati kako se dan izbora približavao da bi Clinton bila "spoiler" - kandidat koji od njega crpi glasove, a ne obrnuto.
Mélenchon vjerovatno gleda u kandidata vladajuće Socijalističke partije Benoîta Hamona – koji ima osam posto – i pita se hoće li ga Hamonovi birači spriječiti da ide u drugi krug glasanja. Mélenchon je svojevremeno bio mlađi ministar u Socijalističkoj partiji, koja je francuska verzija demokrata. Ali kako su socijalisti krenuli ka neoliberalizmu, on je napustio partiju i dugo je bio u političkoj divljini. Kada je prošle godine najavio da će izazvati glavne stranke na predsjedničkim izborima u Francuskoj, smatrali su ga nefaktorom.
Mélenchon nije samo zagovornik ljevičarske politike poput većeg oporezivanja, već i za preuređenje samog francuskog političkog sistema.
Postoji mnogo načina na koje zemlje biraju svoje nacionalne parlamente, ali se oni mogu grubo grupisati u dvije kategorije. Postoji sistem koji koriste Sjedinjene Države, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo i nekoliko drugih zemalja, a koji se zasniva na raspodjeli mjesta po jednočlanim izbornim jedinicama. Svaki distrikt je pobjednik-uzima-sve, tako da bi teoretski jedna stranka mogla osvojiti 51 posto glasova u svakom okrugu i 100 posto u parlamentu. To stvara snažan poticaj za gerrymandering - a također posebno otežava novim strankama da se uhvate u koštac. U praksi, ovo vodi do dominacije političkim sistemom od strane samo nekoliko stranaka, pri čemu se birači obično grupišu u dvije stranke, obje se bore za nadmašivanje jedne druge.
Alternativa se zove proporcionalna zastupljenost (PR). Prema PR sistemu, biračko tijelo daje svoje glasove u cijeloj zemlji za koju god političku stranku odabere, a zatim se mjesta dijele po procentima. Da biste ušli u parlament, ne morate osvojiti većinu glasova u bilo kojem geografskom okrugu. Ovo omogućava brz rast manjinskih stranaka i veću političku raznolikost. Tako, na primjer, u Izraelu koji koristi PR, ima ih 10 političke stranke u Knesetu. PR-koristeći Švedska ima osam stranaka zastupljeni.
Justin Trudeau, kanadski liberalni premijer, pobijedio je na izborima 2015. godine uz obećanje da će Kanadu pomjeriti prema proporcionalnom sistemu (obećanje kojem je ubrzo okrenuo leđa). Kanadski The Globe & Mail snimio je video u kojem objašnjava kako bi PR funkcionirao:
Francuska, za razliku od većina drugih zemalja u Evropi bira parlament iz geografskih okruga, kao što su SAD i UK. To dovodi do gerrymanderinga i zakržljalog političkog sistema gdje je vrlo teško formirati nove političke stranke.
Tako je, na primjer, na francuskim parlamentarnim izborima 2012. dobio radikalni lijevi front 23 posto glasova nacionalnog naroda, ali samo 2 posto mjesta u Skupštini.
Mélenchon želi to promijeniti.
On je pozivajući za ustavna konvencija i prelazak na sistem potpunog proporcionalnog predstavljanja (i Le Pen i Hamon su takođe izrazili podršku prelasku na PR). Francuska je trenutno u svojoj „petoj republici“, obliku ustavnog sistema osnovan 1958. godine; Melenšon želi da uspostavi „Šestu republiku“, prelaskom na proporcionalnu zastupljenost i drugim promenama u strukturi vlade.
Bernie Sanders je govorio o “politička revolucija“, ali je učinio da njegov projekat pomjeri Demokratsku stranku u populističkijem smjeru. Mélenchon, s druge strane, smatra da velike promjene neophodne u francuskom društvu mogu doći samo izmještanjem postojećih političkih partija.
Govoreći o stanju trenutnih političkih partija u Francuskoj Jakobincu, glasnogovornik Melenchona Garrido je bio otvoren. “Umrijet će zajedno sa Petom Republikom” ona je rekla. “Oni su organizirani da drže vlast unutar Pete republike. Doći će do novog političkog terena. Ideja nije da se rekomponuju ili poprave oštećene strane Pete republike, već da se omogući organizovanje novih instrumenata.”
Američki Mélenchon?
Kako bi izgledala američka verzija Melenšonovog plana za francusku demokratiju?
Nemoguće je tačno znati šta bi proizašlo iz, na primer, pretvaranja američkog Kongresa u proporcionalni sistem. Ali znamo da je trenutni sistem daleko od popularnog, ali da ga je i veoma teško ukloniti. U 2016. godini, članovi američkog doma imali su a 97 posto stopa reizbora; a ipak najnovija Gallupova anketa daje rejting odobravanja Kongresa 24 posto.
Promena poput one koju Mélenchon predlaže u Francuskoj takođe bi zahtevala ustavne promene, koje je veoma teško sprovesti. Ali isto bi se moglo reći i za mnoge ideje na kojima je Sanders vodio, poput ustavnog amandmana kojim bi se poništio Citizens United.
I Mélenchon i Sanders razumiju da ideje koje kruže u političkim raspravama ne bi trebale biti ograničene na ono što se može odmah implementirati — i da je uvođenje i zalaganje za radikalne ideje jedan od načina da se pomjeri centar političke gravitacije. Na kraju krajeva, bilo je vremena kada bi vas demokratski socijalista, poput Sandersa, izbacilo iz nacionalne politike. Danas je on najpopularniji političar u Americi.
A velike promjene često dođu tamo gdje ih najmanje očekujete. Samo pitajte ljude u Maineu. Uspavana država, koja nije poznata po svom radikalizmu, prva je u Americi usvojiti a sistem glasanja po rangiranom izboru nakon referenduma u novembru 2016. Prema ovom sistemu, birači će sada moći da rangiraju svoje preferencije među različitim kandidatima i strankama, umjesto da jednostavno daju jedan glas za svaku funkciju. Ako nijedan kandidat ne dobije većinu glasova prve preferencije, onda se uračunavaju druge preferencije i tako dalje, sve dok jedan kandidat ne dobije većinu. To nije proporcionalni sistem, ali je korak ka jačanju manjinskih stranaka i razbijanju tradicionalnog dvostranačkog monopola.
Možda i Amerika postaje pomalo nepokorna.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati