Palestinci i njihove pristalice opravdano slave izbornu pobjedu lijevog predsjedničkog kandidata, Luisa Inacia Lule da Silve, u drugom krugu izbora u Brazilu 30. oktobra. Ali Lulina pobjeda je nepotpuna i mogla bi se na kraju pokazati neefikasnom ako je ne prati konkretan i centraliziran Palestinac strategija.
Lula se tokom godina pokazao kao pravi prijatelj Palestine i arapskih zemalja.
Na primjer, 2010. godine, kao predsjednik, on govorio svog sna da vidi “nezavisnu i slobodnu Palestinu” tokom posjete okupiranoj Zapadnoj obali. On takodje odbio posjetiti grob Teodora Hercla, oca izraelske cionističke ideologije. Umjesto toga, posjetio je grob Jasera Arafata u Ramali.
Kasnije te godine, Lulina vlada prepoznat Palestina kao nezavisna država unutar granica iz 1967.
Lulin rival, uskoro bivši brazilski predsednik Jair Bolsonaro ideolog je koji je više puta ispovedao svoju ljubav prema Izraelu, i obećano u novembru 2018. da slijedi vodstvo američke vlade u premještanju ambasade svoje zemlje iz Tel Aviva u Jerusalim.
Za razliku od drugih proizraelskih svjetskih lidera, Bolsonarova naklonost je ideološka i bezuvjetna. U intervjuu za izraelske novine 'Israel Hayom' iz 2018. rekao: „Izrael je suverena država... Ako odlučite šta vam je glavni grad, mi ćemo vas pratiti. Vi odlučujete o glavnom gradu Izraela, a ne drugim ljudima”.
U konačnom i očajničkom potezu da dobije podršku brazilskih evangelističkih kršćana, Bolsonarova supruga Michelle, donned majica sa izraelskom zastavom. Sam taj gest dovoljno govori o Bolsonarovoj iskrivljenoj agendi, koja je simptomatična za mnoge pristalice Izraela širom svijeta.
Lulina pobjeda i Bolsonarov poraz su sami po sebi svjedočanstvo svijeta koji se mijenja, u kojem lojalnost Izraelu više nije garant izborne pobjede. To se pokazalo tačnim u slučaju Donalda Trumpa u SAD-u, Liz Truss u Velikoj Britaniji, Scotta Morrisona u Australiji i sada u Brazilu.
Izgleda da su i Izraelci prihvatili tako novu, iako neprijatnu realnost.
U intervjuu za The Times of Israel, brazilski naučnik Džejms Grin objasnio je da Izrael treba da revidira svoje viđenje Lule. Zeleno rekao da na novoizabranog predsjednika ne treba gledati “kao na radikala, jer nije, a u ovoj kampanji je morao pokazati svoju umjerenost na svim nivoima”.
Spremnost da se sarađuje s Lulom, iako s nevoljom, izrazio je i Claudio Lottenberg, predsjednik Brazilske izraelske konfederacije, najveće proizraelske jevrejske organizacije u zemlji, koji je 31. izdat nota, u kojoj se izražava „stalna spremnost grupe za konstruktivan i demokratski dijalog“ sa Lulom.
Politička transformacija Brazila sigurno će koristiti Palestincima, iako mu Lulina ideološki raznolika koalicija otežava istraživanje istih radikalnih političkih prostora u koje se upustio tokom svog prethodnog predsjedništva između 2003. i 2011. godine.
Također je vrijedno napomenuti da je Bolsonaro bio relativno važan igrač u globalnom konzervativnom, krajnje desničarskom političkom taboru koji je pokušao legitimizirati izraelsku okupaciju Palestine. Nakon nedavnog preokret Odlukom australske vlade iz 2018. da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela, Bolsonarov poraz je još jedan ekser u lijes u Trumpovom 'Dogovoru stoljeća'.
Istina, geopolitičke promjene su ključne za budućnost Palestine i palestinsku borbu, ali bez odgovornog palestinskog rukovodstva koje može upravljati prilikama i suočiti se s rastućim izazovima, Lulina pobjeda može se, u najboljem slučaju, smatrati simboličnom.
Palestinci su svjesni velikih promjena koje su u toku na regionalnom i globalnom nivou. To je pokazano kroz ponovljene posjete palestinskih političkih grupa u Moskvu, i sastanak između predsjednika Palestinske uprave Mahmouda Abbasa i predsjednika Rusije Vladimira Putina 13. oktobra, u Kazahstanu. Posljednji sastanak izazvao je bijes Washingtona, koji nije u stanju da se na bilo koji smislen način nabaci tako da Palestince ne gurne u potpunosti u ruski tabor.
Palestina također ponovo postaje regionalno relevantna, ako ne i centralna za arapska pitanja, kao što je navedeno u Arapskoj ligi vrh u Alžiru od 1. do 2. novembra.
Međutim, da bi sve ove dinamične promjene bile pretočene u opipljiva politička dostignuća, Palestinci ne mogu nastaviti kao fragmentirani entiteti.
Postoje tri glavna politička trenda koji globalno definiraju palestinsko političko djelovanje:
Prvo, Palestinska uprava, koja ima politički legitimitet kao pravni predstavnik palestinskog naroda, ali nema stvarni legitimitet među Palestincima, niti strategiju koja razmišlja naprijed.
Drugo, palestinske političke grupe koje su ideološki raznolike i, vjerovatno, popularnije među Palestincima, ali nemaju međunarodno priznanje.
I, konačno, međunarodna kampanja solidarnosti koju predvode Palestinci, koja je stekla puno uvaženosti kao glas palestinskog civilnog društva širom svijeta. Iako ovaj drugi ima moralni legitimitet, on nije pravno reprezentativan za Palestince. Osim toga, bez jedinstvene političke strategije, dostignuća civilnog društva ne mogu se prevesti, barem ne još, u solidne političke dobitke.
Dakle, dok svi Palestinci slave Lulinu pobjedu kao pobjedu Palestine, ne postoji niti jedan entitet koji može, sam, upregnuti političke i geopolitičke promjene koje su u toku u Brazilu kao definitivni blok za kolektivnu borbu za pravdu i slobodu u Palestini.
Dok Palestinci ne obnove svoje problematično vodstvo ili ne formuliraju novu vrstu vodstva kroz mobilizaciju građana u samoj Palestini, trebali bi barem pokušati osloboditi svoju vanjskopolitičku agendu od frakcionizma, koji je definiran egocentričnim pristupom politici.
Polazna tačka bi mogla biti stvaranje tranzicijskog, nefrakcionog političkog tijela profesionalnih Palestinaca sa savjetodavnom ulogom o kojoj su se složile sve političke grupe. To se može dogoditi preko Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koju je PA desetljećima marginalizirala. Glavna uloga ovog entiteta može se ograničiti na ispitivanje brojnih prilika koje se otvaraju na globalnoj sceni i na omogućavanje, ma koliko nominalno, Palestincima da govore jedinstvenim glasom.
Da bi se to dogodilo, naravno, glavne palestinske grupe trebale bi imati dovoljno dobre volje da ostave svoje razlike po strani za opšte dobro; iako nije lak podvig, ipak je moguć.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati