Međunarodni ekonomski sistem koji je nastao nakon raspada Sovjetskog Saveza još nije mrtav, ali umire. To vidimo svakodnevno, ne samo u izvještajima o krizi već iu drugim vijestima iz cijelog svijeta koje govore istu priču: sistem ne radi.
Istina je da sistem nikada nije funkcionisao za siromašne i za mukotrpne klase. Nije dizajniran za tu svrhu, ma šta nam govorili njeni propagandisti i razni korumpirani intelektualci. Sistem je radio za elite; proizvela je ogromnu preraspodjelu bogatstva i moći u korist onih koji su već bogati i moćni, u korist buržoazije. Ali sada više ne donosi rezultate čak ni za njih. Iako elite nisu dovoljno hrabre da to priznaju, sistem se mora transformisati.
Ovo je prava sistemska kriza, ako ne za kapitalizam, onda barem za njegovu neoliberalnu formu. I ova kriza se ne može prevazići dok se neoliberalizam ne eliminiše. Da li će to biti i kraj kapitalizma zavisiće od razmera globalnih borbi i njihovih ishoda.
Neoliberalni sistem se zasnivao na eksploataciji jeftine radne snage. Ova trka prema dnu najprije je rezultirala gubitkom radnih mjesta u Europi, ali ubrzo su joj žrtve postali latinoamerički, sjevernoafrički, pa čak i azijski radnici. Mnogi industrijski poslovi preselili su se u Kinu; u stvari, uspon Kine je više pogodio razvojni potencijal periferije svjetskog kapitalizma nego što je uticao na jezgro sistema.
Evropa više ne gubi mnogo poslova zbog Kine, ali zemlje Latinske Amerike gube. Na mnogo načina, arapske revolucije 2011. bile su izazvane ovom logikom rasta bez razvoja – eliminirane su stvarne mogućnosti za stvaranje dobrog industrijskog zapošljavanja.
Prelazak na uslužnu i finansijsku ekonomiju se stoga dogodio ne samo u centralnim zemljama već i na periferiji. Štaviše, to nije imalo nikakve veze sa novim tehnologijama. To je rezultat uništenja socijalne države, rastuće slabosti domaćih tržišta i prelaska na jeftinu radnu snagu, što je zapravo blokiralo tehnološke inovacije i razvoj u oblasti proizvodnje.
Inovacija o kojoj slušamo ovih dana rijetko ima puno veze s proizvodnjom robe. Uglavnom se radi o potrošnji; većina “inovativnih, revolucionarnih proizvoda” s kojima se susrećemo uopće nisu novi, već samo predstavljaju načine da nam prodaju različite verzije iste robe, pretvarajući se da su nove i tjeraju nas da zamijenimo stare. Potrošači i zdrav razum odolijevaju ovom apsurdu, usporavajući tako globalnu ekonomiju koja bez toga ne može napredovati.
Takozvana financijalizacija globalnog kapitalizma nije uzrok sadašnje krize, već sama po sebi predstavlja niz mnogo važnijih promjena – degeneracije i eliminacije socijalne države, praćene neminovnim nižim plaćama i slabijim domaćim tržištima. Sve veći značaj međunarodnih i globalnih tržišta neodvojiv je od stagnacije i pada njihovih nacionalnih pandana. Sada, međutim, dolazimo do tačke u kojoj ovaj domaći pad onemogućava nastavak globalnog rasta. Bez radikalnih promjena društvenih i ekonomskih modela, uključujući i obnovu socijalne države, biće nemoguće prebaciti proizvodne i razvojne strategije na domaća tržišta čak i ako, tehnički gledano, postoje potrebni resursi. Čak i u Kini, uskoro će postati jasno, domaća tržišta neće „uzletjeti“ bez provođenja društvenih reformi i masovne preraspodjele bogatstva.
Stoga je došlo vrijeme da se okrene stranica i da se preorijentišu razvojne strategije prema proizvodnji, prema obrazovanijoj, bolje plaćenoj radnoj snazi, prema reindustrijalizaciji i prema socijalnim programima i novoj državi blagostanja. Ali da bismo to učinili moramo srušiti ekonomske i političke institucije neoliberalizma, kao što je neoliberalizam ranije uništio socijaldemokratske i komunističke institucije nekadašnjeg vremena. Sozialstaat (socijalna država). Može li se to postići bez revolucija? Možda u nekim slučajevima, ali samo u kontekstu revolucija na drugim mjestima, na način na koji je skandinavska socijaldemokratija imala koristi od Ruske revolucije 1917.
Nema povratka na kejnzijanski model iz 1950-ih i 1960-ih. To nije samo zato što su se tehnologije i društvene strukture promijenile, i zato što je kejnzijanizam imao negativne aspekte koje sada mnogo bolje razumijemo. Ključni razlog je taj što se zapadna država blagostanja proteklih decenija održala u takozvanim naprednim kapitalističkim zemljama koristeći resurse izvučene sa periferije. Demokratija je takođe bila rezervisana kao luksuz za takozvani razvijeni Prvi svet, sa jedinim značajnim i trajnim izuzetkom Indije. Neko vrijeme je i sovjetski model socijalne države djelovao prilično dobro bez eksploatacije periferije, ali i bez demokratije u svojoj srži. Na mnogo načina, ovaj nedostatak demokratije postavio je teren za poraz SSSR-a u Hladnom ratu i za kolaps Sovjetskog Saveza.
Sada se suočavamo sa ogromnim zadatkom stvaranja novog modela socijalne države koji ne samo da će uključivati demokratiju kao funkcionalni unutrašnji element, već će se temeljiti i na širenju demokratskih praksi izvan politike, u ekonomsku i socijalnu sferu. Ovaj model ne može zavisiti od trenutne hijerarhije svetskih sistema bogatih i siromašnih država, i zaista, mora delovati kao sredstvo za njegovo prevazilaženje. Da li je ovaj zadatak izvodljiv? Vjerujem da na duge staze jeste, ali samo kroz revolucionarni proces koji se mora odvijati na međunarodnom planu. Ovaj proces je tek počeo, a mi smo sada u njegovoj prvoj fazi.
U međuvremenu, postoji potreba za novom ekonomskom politikom. Koji su kratkoročni prioriteti za koje se mi kao ljevica sada trebamo boriti? Prva potreba je za kompleksnim razvojem, stvaranjem produktivnih radnih mjesta, kulturnim prilikama, obrazovnim i istraživačkim objektima, kao i stanovanjem i infrastrukturom. Svi ovi elementi moraju biti međusobno povezani, a zainteresovani ljudi (od tehničkih stručnjaka do potrošača i lokalnog stanovništva) moraju biti informisani, konsultovani i uključeni u planiranje. Neki elementi tehnokratskog planiranja se mogu koristiti – postoje stvari koje se ne mogu uraditi spontano – ali ti elementi moraju proći test demokratske rasprave i kontrole. Profesionalci su neophodni, ali dobri profesionalci preuzimaju vodstvo od javnosti; loši profesionalci su ti koji pokušavaju da kažu javnosti šta da radi, a onda ignorišu sumnje i proteste javnosti kada njeni članovi ostaju neuvjereni.
Dalji aspekt nove politike treba da bude rekreacija i razvoj domaćih tržišta. Ovo se ne može učiniti bez protekcionizma – ali šta je tu loše? Zaštita ima loše rezultate kada je u interesu domaćih elita od strane konkurencije, ali nema razloga zašto ne možemo zaštititi svoje blagostanje i javna dobra od pokušaja da nam ih se oduzme. Kada su proizvodi jeftini zbog prekomjerne eksploatacije radne snage i okoliša, imamo pravo zatvoriti svoja tržišta za ovu robu, pomažući na taj način poboljšanju standarda rada i okoliša posvuda. Međutim, razvoj lokalnih tržišta ne bi trebao biti zasnovan na obnovljenom konzumerizmu; veći dio nove potražnje trebao bi biti generiran kolektivnim potrebama i kolektivnom potrošnjom. Potreban je dobar javni prevoz i pristupačno stanovanje, zajedno sa univerzalno dostupnim, javno finansiranim pristupom internetu, kulturnim programima i naučnim istraživanjem i razvojem orijentisanim na popularne potrebe kao što su zdravstvena zaštita i čišćenje životne sredine. Na kraju, ali ne i najmanje važno, neophodna je nova infrastruktura, energija, voda i komunikacije. To su novi zahtjevi koji će pokrenuti ekonomiju mnogo snažnije od individualne potrošnje.
Konačno, ne možemo imati novu ekonomiju bez novog javnog sektora. Većina privatizacija u proteklih nekoliko decenija pokazala se kao neuspeh, što je danas široko prihvaćeno u javnosti, od strane stručnjaka, pa čak i u medijima. Bogate elite su sada prisiljene da priznaju da privatizacija nije uspjela, ali iz očiglednih razloga ne žele je poništiti. Zadatak da ga preokrenemo, dakle, pada na nas. Međutim, radi se o mnogo više od jednostavnog vraćanja brojnih kompanija u javno vlasništvo. Moramo restrukturirati ove kompanije, povezujući njihove tehnologije, prakse i znanja. Svi ovi elementi moraju biti integrisani kako bi služili potrebama razvoja, a upravljanje mora biti demokratizovano.
Potreban nam je novi model javnog preduzeća zasnovan na otvorenosti, na ukidanju granica unutar javnog sektora i na novim kriterijumima efikasnosti koji uključuju doprinos društvenom razvoju. Moramo da socijalizujemo bankarski sistem, suzbijajući finansijske špekulacije i ohrabrujući investicije, uz obezbeđivanje mikrokredita za mala preduzeća, za opštine, za otvaranje novih radnih mesta i za tehnološko eksperimentisanje na lokalnom nivou. Energija i transport moraju postati javne usluge kao što su zdravstvo i obrazovanje, a veliki dio proizvodnje koji je orijentiran na ove sektore također mora obavljati javna preduzeća. Ovo bi trebao biti dio općeg nastojanja da se ostvari veća interakcija i integracija. Proizvođači, korisnici i potrošači moraju direktno sarađivati putem javnih mreža.
Ako je nešto javno, to ne znači automatski da pripada državi. Ipak, javna svojina se stvara kroz državnu svojinu, a ako se žele izvršiti nacionalizacije (nema drugog načina da stvorimo novi javni sektor), moramo transformisati državu. Neoliberali nadugo govore o zlima birokratije i o službenoj korupciji, ali u svijetu totalne privatizacije rado tolerišu i jedno i drugo. Štaviše, na mnogo načina imaju interes da država ostane neefikasna i korumpirana kako bi odvratili javnost od želje da je proširuje kroz socijalizaciju privatne svojine. Zato nakon tri decenije neoliberalizma na Zapadu, a nigdje dvije decenije, nije došlo do smanjenja nivoa korupcije, broja skandala, pa čak ni armije često nesposobnih birokrata. Naprotiv, oni su svuda porasli, uključujući i evropske zemlje koje su ponosne na svoju demokratsku tradiciju i efikasnost. Državu treba decentralizirati, demokratizirati i učiniti otvorenijom za javnost. Treba da se prisetimo šta je Lenjin rekao o Sovjetima 1905. i 1917. Potrebna su nam tela koja su direktno povezana sa stanovništvom. Parlamentarna demokratija je dobra, ali nije dovoljna; potrebne su nam institucije direktne demokratije.
Konačno, potrebna nam je regionalna integracija, koja se ne odnosi na otvaranje tržišta za zapadne korporacije koje namjeravaju da nam prodaju kinesku robu. Radi se o kolektivnoj zaštiti industrijskog razvoja i uvođenju standarda obrazovanja koji odgovaraju potrebama regiona. Riječ je o nauci, orijentiranoj na te iste lokalne potrebe, o razvoju novih tehnologija koje su jeftine, jednostavne za korištenje i prijateljske za određenu vrstu okoliša. Riječ je o stvaranju tržišta za lokalne industrije, pri čemu se ne samo otvara put za industrijalizaciju i reindustrijalizaciju, već i povezuje s ljudskim razvojem. Radi se o integraciji transportnih sistema. Radi se o kolektivnom ukidanju apsurdnog sistema intelektualne svojine koji su nam nametnule multinacionalne korporacije, dok se protiv tih korporacija istupa jedinstvenim glasom. Ne radi se o ukidanju nacionalnog suvereniteta, kao što je to pokušala Evropska unija, već o njegovom jačanju kroz međunarodne reprezentativne institucije odgovorne javnosti.
Arapske revolucije koje sada potresaju svijet pružaju priliku da se region i cijelo čovječanstvo pomjere u smjeru demokratskih promjena, koje će nas dugoročno voditi ka prevazilaženju kapitalizma. Ove revolucije treba da postave pitanja regionalne integracije i ekonomske politike orijentisane ka društvenim interesima. Ali revolucije takođe mogu propasti i biti poražene. Borba za pravljenje revolucija i njihovu odbranu odvija se na nacionalnom nivou, ali je po svom značenju zaista internacionalna. Da bi se pokrenula revolucija, bijes naroda i volja za promjenom mogu biti dovoljni, ali da bi ona trijumfovala, neophodna je ozbiljna politička snaga. Ljevica u arapskim zemljama suočava se sa zadatkom da se ujedini i pomogne u izgradnji takve snage, ne samo kao način doprinosa transformaciji arapskog svijeta, već i kako bi se promijenio svijet u cjelini.
Boris Kagarlitsky je direktor Institut za studije globalizacije i društvene pokrete. Ovaj dokument će biti predstavljen na konferenciji u Ramali, u okupiranoj Palestini, 20. decembra na kojoj će se raspravljati o alternativnim ekonomskim politikama, u organizaciji Palestinski centar za mir i demokratiju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati