U govoru iz 1962. pod naslovom "Dužnost revolucionara". Fidel Castro je rekao,
Sažetak noćne more koja Ameriku muči s kraja na kraj je da na ovom kontinentu... oko četiri osobe u minuti umiru od gladi, izlječive bolesti ili prerane starosti. Pedeset pet stotina dnevno, dva miliona godišnje, deset miliona svakih pet godina. Ove smrti su se lako mogle izbjeći, ali se ipak dešavaju. Dvije trećine stanovništva Latinske Amerike živi kratko i živi pod stalnom prijetnjom smrću. Holokaust života, koji je za 15 godina izazvao dvostruko veći broj smrtnih slučajeva nego Prvi svjetski rat. U međuvremenu, iz Latinske Amerike neprekidna bujica novca teče u
U skoro tri decenije od Castrove procjene, za cijelu Latinsku Ameriku osim
Dužnost svakog revolucionara je da napravi revoluciju. Poznato je da će revolucija trijumfovati
Malo se toga promijenilo u pogledu toga ko je i šta je glavni neprijatelj ili veličine zločina koje je potrebno ispraviti. I stoga se malo toga promijenilo u pogledu hitnosti transcendiranja imperijalne i neokolonijalne dominacije.
Ali šta je sa "oslobođenjem?" Jesu li se promijenili pozitivni ciljevi kojima bi revolucija trebala težiti? Šta radi
Uprkos decenijama CIA terora i ekonomskog bojkota,
Kako god na to gledate, vladavina jedne osobe kroz birokratsku hijerarhijsku stranku je diktatura, čak i kada, kao u
Za inauguraciju 1970-ih, Castro je izjavio:
Formule revolucionarnog procesa nikada ne mogu biti administrativne formule... Poslati čovjeka s vrha da riješi problem koji uključuje 15 ili 20 hiljada ljudi nije isto što i problemi ovih 15 ili 20 hiljada ljudi – problemi koji se odnose na njihovu zajednicu – koji se rješavaju na osnovu odluka ljudi, zajednice, koji su blizu izvora problema... Moramo ukinuti sve administrativne metode i svuda koristiti masovne metode.
(1) Kubanska komunistička partija monopolizuje sva legitimna sredstva političke moći i na taj način osigurava da postoji samo jedna kubanska politička linija, ona Partije i njenog vodstva. Prvi problem je politički lenjinizam.
(2) Sveprisutnost Fidela Kastra ostavlja malo prostora za bilo koje popularno vozilo da postigne istinsku decentralizovanu moć građana. Drugi problem je Fidelismo.
(3) Spremnost
As
Uprkos svim svojim dostignućima, kubanska ekonomija je daleko od "oslobođene". Planeri, državni birokrate, lokalni menadžeri i tehnokrate monopoliziraju odluke dok radnici izvršavaju naređenja. U nastaloj ekonomiji, vladajuća klasa koordinatora planira napore radnika i prisvaja naduvane plate, povlastice i status.
Međutim, kao i kod politike, kubanska ekonomska historija nije slijedila jednostavnu putanju. Koordinatorski model je bio dominantan, ali je uvijek postojao alternativni duh koji se manifestirao, ponekad u nadi, ponekad u stvarnim eksperimentima, ali, nažalost, nikada nije doveo do oslobođenih ekonomskih odnosa.
Godine 1962. i 1963., impresionirani onim što su vidjeli kada su posjetili Sovjetski Savez, a nisu vidjeli druge opcije,
Novo društvo u procesu formiranja mora veoma teško da se takmiči sa prošlošću. To se osjeća ne samo u individualnoj svijesti, opterećenoj ostacima obrazovanja i odgoja sistematski usmjerenog na izolaciju pojedinca, već i po samoj prirodi ovog prijelaznog perioda, uz postojanost robnih odnosa. Roba je ekonomska ćelija kapitalističkog društva: sve dok postoji njeni efekti će se osjetiti u organizaciji proizvodnje, a time i u svijesti.
U debati, Che je prezirao upotrebu "profitabilnosti", "materijalnog interesa" i "robnog mentaliteta", zalažući se umjesto toga za naglašavanje morala, kolektivnosti, solidarnosti i kriterija upotrebne vrijednosti u zadovoljavanju ljudskih potreba. On, međutim, nije zagovarao niti je čak postavljao pitanje direktne kontrole radnika nad svojim radnim mjestima ili nad ekonomskim odlučivanjem općenito.
Castro je zauzeo sličan human, ali nepotpun stav, rekavši:
Nikada nećemo stvoriti socijalističku svijest... sa 'znakom dolara' u glavama i srcima naših muškaraca i žena... oni koji žele rješavati probleme pozivajući se na lični sebičnost, pozivajući se na individualistički napor, zaboravljajući na društvo, djeluju u reakcionaran način, zavera, iako inspirisana najboljim namerama sveta, protiv mogućnosti stvaranja istinski socijalističkog duha.
Kastro je priznao da bi njegove želje za izjednačavanjem prihoda i odustajanjem od konkurencije i individualnih poticaja nekima bile neshvatljive. Znao je da bi "učenim", "iskusnim" ekonomistima "ovo izgledalo protiv zakona ekonomije".
Ovim ekonomistima tvrdnja ovog tipa zvuči kao hereza, a oni kažu da revolucija ide ka porazu. Ali dešava se da u ovoj oblasti postoje dve posebne grane. Jedna je grana 'čistog' ekonomista. Ali postoji još jedna nauka, dublja nauka koja je zaista revolucionarna nauka. To je nauka o ... povjerenju u ljudska bića. Kad bismo se složili da su ljudi nepopravljivi, da su ljudi nesposobni da uče; ako bismo se složili da ljudi nisu u stanju da razvijaju svoju savest – onda bismo morali da kažemo da su 'pametni' ekonomisti bili u pravu, da bi Revolucija krenula u poraz i da bi se borila protiv zakona ekonomije...
Tokom godina ekonomska debata u
Finansijer, čisti ekonomista, metafizičar revolucija bi rekao: „Oprezno, rente ne bi trebalo sniziti ni za jedan cent. Razmislite o tome sa finansijskog stanovišta, sa ekonomskog stanovišta, razmislite o uključenim pezosima!' Takve osobe imaju 'znakove dolara' u svojim glavama i žele da i ljudi imaju 'znakove dolara' u svojim srcima i glavama! Takvi ljudi ne bi doneli ni jedan revolucionarni zakon. U ime tih principa oni bi nastavili da naplaćuju poljoprivrednicima kamate na zajmove; naplatili bi medicinsku i bolničku njegu; oni bi naplaćivali školarinu; naplatili bi internate koji su potpuno besplatni, a sve u ime metafizičkog pristupa životu. Oni nikada ne bi imali entuzijazam naroda, entuzijazam masa koji je primarni faktor, osnovni faktor, da narod napreduje, da narod gradi, da se narod može razvijati. I taj entuzijazam od strane naroda, ta podrška revoluciji je nešto što se može mjeriti neuporedivo superiornijim od zbrajanja i oduzimanja metafizičara.
Problem je bio u tome što se levi pol, koji se zalagao za egalitarizam, solidarnost, zadovoljavanje potreba i kolektivne podsticaje, takođe zalagao za ekstremno centralno planiranje, a ne za decentralizovano, participativno planiranje sa direktnom demokratijom na radnom mestu. A teškoća ovdje nije samo u tome što nešto vrijedno nije uključeno na lijevu stranu debate, već i u tome što su pozitivni ciljevi koje je ljevica zagovarala – solidarnost, jednakost, kolektivnost – potkopani donošenjem odluka koordinatora i centralnim planiranjem. Kada je lijevi pol dobio prevlast, kontinuirani nedostatak stvarnog učešća i moći radnika značio je da njihov entuzijazam i talenat nisu oslobođeni na način na koji se očekivao. Tako bi, nakon nekoliko godina lijevog utjecaja na ekonomsku politiku, privreda na kraju posrnula, a zaokret udesno – uvijek podstaknut od strane sovjetskih savjetnika ovlaštenih na osnovu
Uoči perestrojke,
Jedna depresivna i najvjerovatnija mogućnost je da će ostati na sadašnjem kursu, braneći koordinaciju dok pokušavaju ispraviti njegove najgore zloupotrebe, a sve u ime "obrane revolucije". Ova opcija ima tri glavna problema. Prvo, dugoročno, to ne bi dozvolilo radnicima i potrošačima da kolektivno upravljaju svojim poslovima. Umjesto toga, ovjekovječio bi vladavinu koordinatora bez obzira koliko uspješna bitka za ograničavanje prisvajanja materijalnih privilegija od strane koordinatora. Drugo, kratkoročno i srednjoročno, to bi malo učinilo da izazove povećanu produktivnost i odanost kubanskog stanovništva u nastojanju da se odvrate od poteškoća koje će nametnuti dalja ekonomska izolacija. I treće, opet kratkoročno i srednjoročno, to bi malo učinilo da se dobije međunarodna podrška građana, što je jedina mogućnost da se ublaži smanjenje pomoći sovjetskog bloka. Vrlina, iz perspektive
Druga opcija je za
Svako toliko se pokreti i zemlje suočavaju sa kritičnim izborima sa svjetskim istorijskim uticajem. Kada je Solidarnost počela da uspijeva u Poljskoj, imala je mogućnost da zadrži svoj radnički sastav i svoj naglasak na podizanju radnika na moć odlučivanja putem novih ekonomskih institucija, ili da odbaci sve to u korist podizanja intelektualaca i usvajanja tržišta, konkurencije , i težnju za profitom uprkos njihovim očiglednim neadekvatnostima. Do sada je oslobađajući izbor u povlačenju.
Kada je Jesse Jackson pokrenuo nove energije širom svijeta
sada
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati