Među mnogim glavnim zabludama koje se odnose na Arape i muslimane je uobičajeno uvjerenje da su oni slabe volje, irelevantan kolektiv, na koji se lako može utjecati i kojim se bez napora manipulira. Ova pogrešna pretpostavka naglašava samu bolest koja generacijama pogađa vanjsku politiku Sjedinjenih Država na Bliskom istoku.
Dok su medijski stručnjaci i komentatori počeli da sviraju u iščekivanju govora američkog predsjednika Baracka Obame u Egiptu u četvrtak, vrlo malo njih je obratilo pažnju na činjenicu da Arapi i muslimani nisu toliko naivni da im se dodvori puka retorika, već da su značajni igrači u svojim poslovima, sposobni za otpor i promjene.
Za početak, lažno je i glupo govoriti o jednoj arapskoj i muslimanskoj državi, kao da su geografija, klasa, jezik i politika, između mnogih drugih faktora, nebitni atributi koji se lako previde. Zašto se insistira na obraćanju Arapima i muslimanima kao jednom jedinstvenom tijelu – odnosno takozvanom „muslimanskom svijetu“ – koje se ponaša prema specifičnom obrazloženju; predisponirano da odgovori na iste podražaje? Istina, različite grupe unutar arapskog i muslimanskog kolektiva dijele zajedničku historiju, jezik i religiju, ali čak se i iste grupe razlikuju u povijesnim tumačenjima, dijalektima i vjerskim sektama i referentnim okvirima.
Zašto redukcionizam? Je li istina da imigrant iz Sjeverne Afrike koji se bori u francuskom sirotinjskom naselju nosi iste vrijednosti, očekivanja i pogled na život kao bogati Arap u Zaljevu koji vozi terensko vozilo? Da li se siromašni Egipćanin, koji se bori za priznanje unutar političkog tijela u kojem ima mjesta samo za nekoliko odabranih, odnosi prema svijetu na isti način kao i malezijski musliman sa širokim spektrom mogućnosti, građanskih, ekonomskih i političkih?
Čak i unutar iste zemlje, među istim ljudima, koji se pridržavaju iste religije, da li svijet znači isto, i hoće li Obamine riječi u Egiptu predstavljati objedinjujući leksikon koji će zadovoljiti težnje svakog Arapa ili muslimanke ili muslimanke? Može li se grupisati oni koji su sarađivali sa onima koji su se opirali; oni koji su iskorištavali druge i oni koji su bili eksploatisani; oni koji su imali dosta i oni koji nisu imali?
Kako se odbrojavanje do Obamine posjete bliži dugo očekivanom danu, stižu stručnjaci i ankete. Nedavno istraživanje koje su proveli Shilbey Telhami i Zogby International provedeno je u šest arapskih zemalja, od kojih svaka predstavlja jedinstvena kolektivna iskustva koja se ne mogu porediti. Anketa je pokazala da je Obama popularan među Arapima, ali su Arapi i dalje skeptični prema SAD-u. Saznalo se da je Irak najvažniji, a zatim arapsko-izraelski sukob.
Ne može se poreći da Arapi u raznim zemljama imaju zajedničku percepciju i očekivanja. Ali ko može reći da nema više zajedničkog između siromašnih Egipta i Meksika nego elita Egipta i Pakistana? Međutim, takva tvrdnja bi bila irelevantna iz jednog glavnog razloga: Arapi i muslimani su kolektivno demonizirani, kolektivno ciljani, a ponekad i viktimizirani. Drugim riječima, američka vanjska politika prema raznim arapskim i muslimanskim kolektivima uvelike objašnjava stalno grupisanje svih Arapa i svih muslimana u jednu jedinu kategoriju.
Čini se da su Arapi i muslimani relevantni samo kao kolektiv kad god su SAD zainteresirane da izvrše promjenu retoričke politike, rat, samouslužnu kampanju "demokratije" i tako dalje. Oni su dostupni kao kolektiv da se propisno demonizuju kao "teroristi" ili da se lako izbegavaju zbog pretplate na "pogrešnu" religiju.
David Schenker, koji je pisao za web stranicu Washington Instituta za bliskoistočnu politiku, bio je dovoljno iskren u objašnjavanju značaja Obaminog govora u Kairu. On je istakao da je Iran glavno pitanje koje je zajedničko Obami i umjerenim Arapima. Njegovo objašnjenje je jednostavno: "Napredak Teherana ka nuklearnom oružju i njegovo pružanje materijalne i ideološke podrške moqawami, odnosno otporu, širom regije je od velike zabrinutosti za Washington i njegove umjerene arapske saveznike."
Prema gore citiranoj anketi, čini se da je samo dio anketiranih Arapa zabrinut zbog iranskog nuklearnog programa. Zbog toga Iran predstavlja jednu veliku "prijetnju", njegovu podršku otporu.
Ironično je da se otpor, koji je univerzalno pravo svakog potlačenog pojedinca ili kolektiva, tretira kao "ozbiljna briga". Ovo dijelom objašnjava zaostalu iluziju koja nastavlja da narušava vanjsku politiku SAD-a, a također naglašava zajedničku snagu koju arapske i muslimanske mase i dalje posjeduju, njihovu sposobnost da se odupru. Usred demokratskih programa koji su se pojavljivali i nestajali posljednjih godina – bliskoistočni demokratski projekt Georgea W Busha je jedan od njih – nijedan nije bio rezultat istinskih i kolektivnih pokreta u arapskim i muslimanskim zemljama. Takvi istinski pokreti, iako postoje, nisu popularni u Vašingtonu, jer se čini da nisu u skladu sa interesima SAD.
Ovo ostavlja posljednji aspekt kolektivnog samoizražavanja, opet otpor, u svim njegovim manifestacijama. To su osnovni uzroci arapskog i muslimanskog otpora koji su najzaslužniji za analizu i razumijevanje, za razliku od pukog otpuštanja uz obrazloženje da je to "ozbiljna briga".
Ako Obama nastavi pristupati Arapima i muslimanima kao jednom jedinstvenom kolektivu, spremnom da bude izmanipulisana i udvarana lažnim obećanjima, otmjenom retorikom i impresivnim govorom tijela, onda će sigurno biti razočaran. Visoko politizovana, skeptična i, iskreno, zasićena društva odbijaju da se svedu na puki procenat u nekom istraživanju javnog mnjenja koje se može promeniti na ovaj ili onaj način, kad god američka administracija odredi vreme i mesto.
To je taj neprestani nedostatak dubine koji je izazvao toliku tugu SAD-u na Bliskom istoku, a koštat će ga još više ako se takva nepromišljenost nastavi.
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je autor i urednik PalestineChronicle.com. Njegovi radovi objavljeni su u mnogim novinama, časopisima i antologijama širom svijeta. Njegova posljednja knjiga je Druga palestinska intifada: Kronika narodne borbe (Pluto Press, London). Njegova predstojeća knjiga je Moj otac je bio borac za slobodu: neispričana priča Gaze.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati