Upuštanje u spekulacije o identitetu pravih ubica libanonskog premijera Rafika al-Haririja sada je od male vrijednosti. Ono što zahtijeva hitno ispitivanje je kako je njegovo ubistvo trebalo da odigra veliku ulogu u preoblikovanju uloge Libana u ukupnom arapsko-izraelskom sukobu i ravnoteži snaga u regionu.
Dakle, dok je eksplozija 14. februara prijavljena u Bejrutu, njeni potresi osjetili su se u Damasku.
Plima se okreće protiv Sirije i brzo se okreće. I Izrael i Sjedinjene Države su spremni da okončaju hegemoniju Sirije nad libanonskim poslovima. Ali ne smije se prenagliti vjerovati da je američko-izraelska akcija motivirana njihovom ozbiljnom brigom za libanonski suverenitet. Pogledajte nekoliko milja na istok, u Irak, i uvjerite se da je značajan nacionalni suverenitet najmanja briga Washingtona u ovom trenutku. Preskočite kratku, iako krvavu historiju koja je spajala Izrael i Liban, i dođite do istog zaključka: suverenitet Libana se nigdje ne nalazi na izraelskoj listi stvari koje treba učiniti. U stvari, izraelsko kršenje suvereniteta Libanona nastavlja se nesmanjeno.
Međutim, Sirija mora biti istisnuta iz Libanona jer, prvo, njeno prisustvo tamo jača položaj Sirije kao regionalne sile sposobne da diktira uslove budućih sporazuma između sebe i Izraela s jedne strane, te Libanona i Izraela s druge strane. Bez sumnje, neetično je da Liban ne drži ključeve sopstvene budućnosti, ali to nije kompromitovana pozicija Libana koja zabrinjava Izrael.
Uprkos svom vojnom primatu, Izrael je i dalje veoma mala zemlja. Nije u stanju da se nosi sa klasterom drugih zemalja odjednom. Zamislite koliko bi zadatak Izraela bio teži kada bi pokojni palestinski lider Yasser Arafat odbio potpisati odvojeni mirovni sporazum s Izraelom, kojem bi se pridružili Jordan, Sirija i drugi. Ili koliko bi to postalo teže da je Egipat povezao bilo kakvu normalizaciju s Izraelom s potpunim izraelskim povlačenjem iz okupirane arapske zemlje, u skladu s međunarodnim pravom.
Izrael nesumnjivo ne voli stil pregovora sa jednim udarcem, i to je razumljivo. Kao prvo, ima veću polugu – politički, ekonomski i vojni – nego bilo koji od njenih arapskih susjeda koji stoje sami. I naravno, sam Izrael nikada nije sam, uprkos popularnom mitu o žrtvama, on se stalno širi. Oduvijek su ga podržavale, navijale i branile uzastopne američke administracije koje su dragovoljno – i na zaprepaštenje mnogih – cijenile izraelske političke nacrte i teritorijalne ambicije u odnosu na vlastitu nacionalnu sigurnost.
Misija je stoga oduvijek bila da se pojedine arapske zemlje odvoje od pakta, da se izvrši pritisak, da se namami ili tuče besmisleno (kao u slučaju Egipta, Jordana i palestinskog vodstva) do mirovnog sporazuma, prema izraelskim uvjetima, je konačno postignuto.
Ali Sirija i Liban do sada su zadržali drugačiju dinamiku u svojim odnosima s Izraelom.
Za početak, libanonski otpor je pokazao da Izrael može poštovati međunarodno pravo samo ako je na to prisiljen. Djelimična izraelska implementacija rezolucije 425 UN-a i njeno prisilno povlačenje iz Libana u maju 2000. godine bili su dokaz te tvrdnje.
Za Izrael je to bio veoma opasan i alarmantan presedan. Gotovo odmah nakon povlačenja, napisao sam članak, predviđajući palestinski ustanak koji će kapitalizirati snagu i dinamiku Palestinaca izvučene iz libanske pobjede. Intifada se aktualizirala ubrzo nakon toga, a njeni visokoleteći baneri u to vrijeme bili su pretežno slogani Hezbolaha. Povežite tačke.
Izrael je napustio Liban sa neospornim poniženjem. Glavni izvor sramote, osim vojnog poraza, ostavljao je Liban praznu pozornicu za političku rekonfiguraciju koju nije stvorio Izrael. (Prisjetite se lažnih izbora koje je Izrael održao nakon što je okupirao veći dio Libana 1982. i postavljanja 'izabranog' falangističkog vođe Bashira Jumaila koji je kasnije ubijen. Jumail je dobio zadatak da vlada nad zastupničkom zemljom kojom će se upravljati iz Tel Aviva. )
Ali šta je od toga za Sjedinjene Države? Bushova administracija nema nikakvog posla u Libanu. Nema prirodnih resursa za eksploataciju, nema imperijskih 'domena' koje treba zaštititi i ne postoje lažne bitke protiv terorizma koje treba voditi. Liban je bio stabilna zemlja (uprkos svim političkim i sektaškim sukobima), koja je uživala hvale vrijedno demokratsko iskustvo i daleko najslobodniju štampu u arapskom svijetu.
Međutim, zahvaljujući pro-izraelskim neokonzervativnim elementima u Washingtonu, Bushova administracija radi s lažnom pretpostavkom da je Sirija izvor regionalnih tenzija i da se mora 'stabilizirati' ili ukloniti.
Neokonzervativci su našli mnogo voljnih saveznika među libanonskim disidentima koji su pristali da se pridruže (replikacija uloge iračke opozicije u Washingtonu prije rušenja vlade Sadama Huseina) koji žele da vide kraj uloge Sirije u Libanu. Zajedno su pomogli u stvaranju Zakona o odgovornosti u Siriji i obnavljanju libanonskog suvereniteta iz 2003. Također uz pomoć tih saveznika, Washington je slao sve vrste signala, upozoravajući da bi se sudbina Iraka mogla ponovno posjetiti u Siriji.
Ali ovdje postoji dihotomija. Iako postoji veliki interes da se vidi kako Sirija i Libanon budu pokoreni da razgovaraju o miru prema izraelskim uslovima, i aktivna gomila u Washingtonu koja orkestrira i manipulira američkom podrškom, nema ni dovoljno sredstava ni trupa (niti podrške naroda, iako to je upravljivije) za izvođenje konvencionalnog vojnog poduhvata u Damasku.
I kao što su nas prošle američke intervencije, uglavnom u Srednjoj Americi, naučile, kada se direktno vojno učešće ne može prodati javnosti ili se ne može održati politički ili finansijski, vrijeme je za tajne operacije. Pisma Seymoura Hersha koji otkrivaju američke tajne operacije u Iranu potvrdila su sumnje mnogih da američka vlada pokušava pronaći druga sredstva da se suprotstavi Iranu i tako očisti moć jednog od posljednjih stalnih neprijatelja Izraela.
Ubistvo Rafika al-Haririja, bilo direktno od strane izraelske obavještajne službe, ili bilo koje druge, iskoristit će oni koji žele vidjeti Izrael kao jedinog regionalnog moćnika. Haririjevo ubistvo je vrsta provokacije koja prethodi velikim vojnim poduhvatima ili velikim političkim reorganizacijama. Ovo posljednje je za sada najvjerovatnija perspektiva, a tom cilju će poslužiti i potez SAD-a da opozove svog ambasadora iz Sirije "radi hitnih konsultacija", zajedno s organiziranom antisirijskom kampanjom.
Ne smije se gajiti iluzija da je prisustvo Sirije u Libanu za dobrobit Libana. Daleko od toga. Ali Damask je užasnut mogućnošću da bi njegovo povlačenje iz Libana mogla riskirati gubitak strateškog saveznika. Štaviše, povratak nestabilnosti u sićušnu arapsku republiku koja se nalazi u susjedstvu Sirije će preokrenuti ploču u svim budućim mirovnim pregovorima. Tada će Izrael držati sve karte.
Libanonski narod ima pravo da traži i očekuje pun suverenitet. Ipak, bila bi tragedija kada bi se Liban našao slobodan od arapskog susjeda samo da bi pao pod stisak vanzemaljskog neprijatelja, koji je ubio desetine hiljada Libanonaca posljednjih godina.
Teška je to pozicija za Liban i jednako teška za Siriju, koja se našla u nemilosti gladnog predatora spremnog da napravi svoj posljednji skok.
Možda nikada nećemo saznati ko je odgovoran za smrt Rafika al-Haririja, ali je gotovo sigurno da će njegova smrt gajiti politička previranja od kojih je Izrael jedini korisnik.
-Ramzy Baroud je arapsko-američki novinar veteran i glavni urednik PalestineChronicle.com. Može se kontaktirati na [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati