Ne može se djelotvorno pozabaviti zamršenom temom političkih, društvenih i ekonomskih reformi bilo gdje u svijetu, a da se nesvjesno ne spotakne o pitanjima od značaja za slobodu govora i suverenitet medija. Slobodni mediji su ujedno i preduvjet i proizvod istinski demokratskog društva. Ovo pitanje ne može biti primjenjivije u slučaju arapskog svijeta.
Tradicionalna uloga medija u arapskom svijetu je generacijama vezana kao oruđe propagande. Takav koncept ne nosi samo negativan prizvuk propagande kao instrumenta kontrole uma i načina da se stekne konformizam i usklađenost. No, neke arapske zemlje, nakon svoje nezavisnosti nakon često krvavih, ali uspješnih težnji za slobodom, čak su se poigravale idejom da iskoriste medij masovnih komunikacija (koliko su bile primitivne) za postizanje nacionalnog jedinstva.
Bilo je samo pitanje vremena kada će propaganda povratiti neke od svojih tradicionalnijih uloga koje su imale namjeru ugušiti slobodu, zapušiti opoziciju dok beskrajno pozdravljaju vladajuće elite. Iako je dao zapanjujuće slične rezultate – kao alat za kontrolu gomile – lukavim metodama propagande koje su koristile neke zapadne sile, uključujući Sjedinjene Države tokom i nakon Drugog svjetskog rata, stil i prezentacija su se uvelike razlikovali.
U Sjedinjenim Državama, na primjer, pristanak javnosti je uglavnom postignut kroz više naučnih metoda propagande i opasnog braka poslovne i političke elite. Usko je pratio metod postavljanja dnevnog reda, ulogu koju je voljno ispunjavala nekolicina na vrhu, dok su oni na dnu nastavili svoje živote prema tim unaprijed određenim planovima, svim srcem vjerujući da imaju potpunu slobodu izbora sve vrijeme .
I među arapskim državama propaganda je bila sve samo ne benigna. Iako je bio podjednako efikasan, bio je grub i opresivan. 'Nekontrolirani' segmenti društva bili su potisnuti nasilnim sredstvima i morali su djelovati u podzemlju. Arapski mediji izgledali su kao da su izmišljeni sa jedinom svrhom da hvale vladara i čuda njegovog pukog postojanja.
U današnje vrijeme promjena izgleda neizbježna. Sami mediji komunikacije su se promijenili. Više nije bilo moguće odsjeći cijeli jedan narod od svog regionalnog i međunarodnog razvoja. Više nije bilo izvodljivo uvjeriti mnoštvo da malo očekuje od svojih lidera, sada kada su naučili o međunarodnim standardima upravljanja.
Štaviše, svuda postoji retorika demokratije. Samo posjedovanje proizvoda demokratije dovoljno je da poboljša svaki aspekt dobrobiti pojedinca ili čak nacije. Američka administracija je lukavo odlučila da se predstavlja kao nosilac demokratije Arapima, jer predobro zna da nikada ne možete pogriješiti uvodeći tako mutan koncept. Za razliku od pretvaranja za oružje za masovno uništenje, s ograničenim životnim vijekom, izgovor za demokratiju je vječan i uglavnom imun na ispitivanje.
Takvo rezonovanje – poboljšana komunikacijska tehnologija i pristupačnost u kombinaciji sa vanjskom političkom manipulacijom – pojačalo je već postojeći pritisak na mnoge arapske vlade, prisiljavajući ih da olabave svoju moćnu kontrolu nad medijima, kako bi se prilagodili novoj stvarnosti. Međutim, ovo ne bi trebalo da sugeriše da neizbežna promena sama po sebi nije orkestrirana da bi se održao status quo veoma suprotstavljenog odnosa između vladajućih i kojima se vlada.
Nesumnjivo je da postoji tranzicija u nekim arapskim državama u pogledu medija. Međutim, ne postoje dokazi koji dokazuju da je takva tranzicija zapravo inspirisana spoznajom da je sloboda medija centralna komponenta političke odgovornosti.
Izazov s kojim se suočavaju neke arapske vlade je zaista ogroman. Arapsko stanovništvo može biti potisnuto do konformizma, kao što je historija pokazala, ali se ne može lako prevariti u to, pogotovo jer je veza između arapskih naroda i njihovih vlada narušena sumnjom i nepovjerenjem.
Dok se komotno može posmatrati ublažavanje stroge državne kontrole nad medijima u nekim arapskim zemljama – očigledno u cilju usvajanja naučnih mehanizama kontrole – teško da se može sa sigurnošću predvideti budućnost ove tranzicije. Iako ljudi arapskog svijeta žude za slobodom da se izraze i izraze svoje pritužbe nesmetano i bez zastrašivanja, država ima granice koje se ne mogu prijeći; jer će prelazak ovih granica, vjeruje se, kompromitirati vječnu vladavinu vladajuće elite.
Shodno tome, brojni arapski kanali sada mogu besplatno emitovati necenzurisane hip-hop opscenosti, kao i vulgarne i često nasilne američke televizijske emisije. Arapska publika može slobodno birati između hiljada proizvoda, uglavnom bezvrijedne hrane i beskorisnih naprava. Privatne televizijske kompanije jednako su slobodne da kopiraju visoko gledane američke emisije poput “Survivor”, “American Idol” i “Who Wants to Be a Millionaire”. Međutim, ozbiljna i smislena debata o društvenim, ekonomskim i političkim nedostacima s kojima se Arapi suočavaju uglavnom izostaju, i to s dobrim razlogom, jer će vjerovatno ugroziti postojeću, delikatnu ravnotežu koja ocrtava odnos između onih koji imaju i nemaju, vladari i vladani, tlačitelji i tradicionalno potlačeni.
Čak i često pozivani medijski primjeri, kao što su Al Jazeera i Al Arabiya, da pokažu da je odabran značajan kurs slobode, izgleda, u očima mnogih Arapa, da se selektivno suprotstavi status quo i radi političkog cilja. Njihova vrijednost bi morala biti dovedena u pitanje u kontekstu društvenog i političkog razvoja u arapskom svijetu, a ne samo kao agitatori, rušitelji tabua ili protiv ovoga i za ono. Takve oznake više nisu dovoljne ako se arapski mediji žele distancirati od skrivenih političkih planova.
Komunikacija je očigledno dvosmjerna ulica. Međutim, u velikom dijelu arapskog svijeta, čini se da samo vlade i velika poduzeća uživaju u prednostima masovnih medija, s minimalnim raspoloživim prostorom za bilo kakve suprotstavljene stavove, čiji je zadatak potvrditi medije kao sveobuhvatne i demokratske. Ipak, ako arapskim medijima, u sadašnjem okruženju, bude povjeren zadatak da doprinesu potrazi za političkim reformama širom arapskog svijeta, krajnji proizvod može biti vrlo predvidljiv, jer će se status quo nastaviti pod drugim imenom i oznakom.
-Ramzy Baroud, veteran novinar, glavni je urednik PalestineChronicle.com. Autor je nadolazeće knjige „Sila na koju treba računati: Spisi o Drugom palestinskom ustanku“, koju će objaviti Pluto Books u Londonu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati