Zgodna pojava i iznenadni nestanak Abu Musaba al-Zarqawi signalizira kraj jedne ere. Iako Washington i London insistiraju na tome da nam kažu da 'dobre vijesti' ne moraju značiti kraj krvoprolića u Iraku, vrtoglavica u glasu britanskog premijera Tonyja Blaira obilato unosi veću nadu da irački okupatori vezuju za ubistvo ovog opskurnog lika.
Kao mladić, Al-Zarqawiji se pridružio avganistanskim mudžahidinskim milicijama protiv ruske okupacije 1980-ih. Nakon ruskog poraza, Al-Zarqawi se vratio u Jordan. On se, kao i drugi povratnici iz raznih arapskih zemalja, sukobio sa svojom vladom i osuđen je na višegodišnje zatvorske kazne zbog optužbi za zavjeru radi promjene režima. Amnestija pokojnog kralja Huseina oslobodila ga je nakon što je proveo sedam godina u zatvoru.
Koliko god čudno izgledalo, sigurnost u čovjekov život, naslijeđe i smrt završava upravo ovdje. Ostalo, zaključeno njegovom dramatičnom smrću, obavijeno je nedosljednostima, državnom propagandom i poluistinama, iz razloga koji će postati očigledni.
Tvrdilo se da je al-Zarqawi imao ozbiljne probleme sa ideološkim, taktičkim ili drugim preferencijama Al-Qaide. Čini se da većina izvještaja sugerira početni sukob između ove dvije grupe, što se dalje potvrđuje navodnim pismom koje je američka vojska otkrila u Iraku 2005. godine. U pismu, upućenom al-Zarqawiju, Bin Ladenovom zamjeniku, Aymanu al -Zawahiri je upozorio al-Zarqawija na izvođenje više sektaških napada na šiitsku populaciju, rekavši da takvo nasilje narušava podršku Al-Kaidi.
Otkrivanjem pisma, Amerikanci su se nadali da će potvrditi svoju ranu tvrdnju da je al-Zarqawi zapravo čovjek Al-Kaide u Iraku. Ponovo su se pojavili audio snimci i al-Qaide i al-Zarqawija, gotovo stimulativno da sugerišu da je takav savez zapravo sklopljen.
Opet, ako je istina, ovo dodatno potkopava ranije navode najviših američkih zvaničnika da je takav savez oduvijek postojao. Mutni 'dokazi' koje je bivši američki državni sekretar Colin Powell iznio Ujedinjenim nacijama u februaru 2003. bili su prvi koji su predložili takvu vezu, kao da čovjek proriče budućnost. Pauel je zaključio – u onome što je kasnije naširoko prepoznato kao ‘hiped’, ako ne i potpuno izmišljeno, američka obaveštajna služba u očajničkom pokušaju američke administracije da pronađe svoj poslovični ‘pušeći pištolj’, opravdavajući tako rat i invazija na Irak – da je Zarkavi bio Bin Ladenov saradnik koji je tražio utočište u Iraku Sadama Huseina.
Powellov argument za rat izostavio je kao naizgled nebitno izvještaje da je al-Zarqawi napustio Afganistan 2001. kako bi se pridružio Ansar al-Islamu, kurdskoj sunitskoj grupi – koja vodi vlastite bitke u sjevernom Iraku. Al-Zarqawi je očito odabrao sjeverni Irak kako bi izbjegao imanentni sukob sa iračkim snagama sigurnosti pod Sadamom Huseinom, budući da je sekularistički Sadam historijski pritiskao islamske aktiviste i nije imao mjesta, niti potrebe da ih primi. Povezivanje Al-Kaide s al-Zarkavijem, a zatim sa Sadamovom vladom bio je jedan od najsnažnijih argumenata koje je američka administracija koristila da bi svoj neopravdani rat prodala javnosti. Gledajući unazad, takav argument je bio još jedna laž; kao i drugi, bez obzira na oružje za masovno uništenje, i pokazao se kao izmišljotina uvijek lucidne mašte američkih neokonzervativnih fanatika i njihovih medijskih saveznika.
Ali ne i da je al-Zarqawi ili njegov mit još nadživeo svoju korisnost. Naprotiv, zaplet se zgušnjava kada al-Zarqawi – taj nekada sitni kriminalac iz grada al-Zarqa u Jordanu – zvanično uđe na iračku scenu, pretvarajući se gotovo odmah u mitsku prijetnju, zajedno s nekolicinom naoružani ljudi koji se bore protiv dvije najveće svjetske sile: odsijecanja glava strancima, ubijanja regruta iračke policije, ubijanja vladinih zvaničnika, dizanja u zrak vjerskih svetilišta, napada na vjernike na šiitskim festivalima, stimulativnog detoniranja do tri zamršene auto-bombe, uvijek uspijevajući pobjeći u u poslednjem trenutku, skoro uvek nepovređen. Jedan od tih čudesnih bijega se navodno dogodio u gradu Faludži, gdje se on očigledno skrivao. Tek nakon što je uništila veći dio grada i poklala hiljade njegovih ljudi, iračka policija je, po nalogu svojih američkih komandanata, objavila da je al-Zarqawi uspio izbjeći zarobljavanje samo nekoliko minuta prije napada na njegovo skrovište.
Al-Zarqawi je bio vođa 'Tawhid wal Jihada', islamske vojne grupe osnovane posebno za borbu protiv Amerikanaca u Iraku. Grupa se službeno spojila s Bin Ladenovim 2004. Bin Laden ga je imenovao princom al-Kaide u zemlji dviju rijeka, a posao se nastavio kao i obično s najaktivnijim teroristom na svijetu koji sada predstavlja svijet. Najozloglašenija teroristička grupa, koja se udružuje u nemilosrdnom ratu protiv 'šiita, kršćana i Jevreja', kako je pojednostavljeno formulirao analitičar BBC Internationala za svjetske poslove.
Al-Zarqawi ili njegov mit, bilo slučajno ili po planu, možda je poslužio kao najveće propagandno oruđe koje su Amerikanci ikada koristili, mjesecima prije invazije na Irak i najvjerovatnije dugo nakon njegove smrti. Uspješno je otuđio mnoge antiratne kampove širom svijeta, bez obzira na mnoge Arape i sunitske muslimane koji su s pravom vjerovali da je njegova taktika divlja, neislamska i samoporažavajuća. On je dao povoda za široko rasprostranjen argument da je američki rat rat između civilizacijskih sila i sila tame, pri čemu arapski muslimanski muškarac besprijekorno predstavlja potonje. On se složio s klimavim navodom da je izvor nestabilnosti u Iraku prisustvo stranih arapskih boraca, što je pomoglo da se prekinu unutar-arapske veze i usmjerio pritisak na Siriju, optuženu da dozvoljava takvo kretanje boraca preko svojih granica. Pomogao je da se proširi jaz između iračkih snaga i sekti, čak i onih koji vjeruju u legitimnost njihove borbe protiv okupacije.
Iako njegova smrt zaista može označiti kraj raznim izgovorima koje koriste i zloupotrebljavaju američka administracija, vojska i mediji, njegovo odsustvo će ipak imati svoje nagrade, međutim, privremene. Jedna od njih je vrlo rijetka prilika koja je omogućila Bushu, Blairu i iračkom premijeru al-Malikiju koji su instalirali SAD da proglase potpuno formiranje ‘prve demokratske iračke vlade’ i smrt prijetnje, ili mita tzv. al-Zarqawi, oboje u isto vrijeme: zapadni TV analitičari su rado iskoristili priliku da analiziraju odnose između dvije nevino tempirane deklaracije; Američki vojni generali prikazali su novinarima – radi transparentnosti informacija – kako je al-Zarqawi dignut u zrak; Iračka policija je također priredila ples i pucanje u aeromitingu za kamere; tržište nafte se malo stabiliziralo i iz raznih svjetskih prijestolnica stizali su uzdasi olakšanja.
Al-Zarqawi, ili njegov mit, očigledno je nadživeo svoju korist. Čini se da sukob u Iraku ide u novom smjeru, iako je njegov uspjeh ili neuspjeh nepoznat. Nova medijska prijetnja će se morati izmisliti kako bi odgovarala novoj politici SAD-a u Iraku i širom regiona. Al-Zarqawi je mrtav; još jedan al-Zarqawi se rađa.
-Američko-arapski novinar Ramzy Baroud je autor knjige The Second Palestinian Intifada: A Chronicle of a People's Struggle (Pluto Press, London).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati