'Plus ça promjena...' recimo Francuzi; ili 'Što se više stvari mijenjaju, naravno, više ostaju iste.'
Ta misao, sa svim svojim očajem i mudrošću, odjekuje posebnom snagom kada pogledamo Crnu borbu za slobodu, koja, uprkos svojim osekama i osekama, ima istovjetnost koja je, čini se, obustavlja u svoje vrijeme, slična biblijskom narativu koji postoji u svom vlastitom carstvu, na čudan način odvojen od naše svakodnevne neposrednosti, a ipak postoji u svijesti.
Ali ovo nije metafizička rasprava.
Ne.
To je egzistencijalno. To je krv i meci. To su tvrde cigle i hladni čelik zatvora. I ne radi se samo o istovjetnosti stvari na dužim vremenskim razmacima, niti o njenom zlokobnom intenziviranju represije, već u neprestanoj prirodi takve represije kao dvostranačkom izrazu američke hegemonije nad i antipatije prema, borbi za slobodu crnaca ono što joj daje zlonamjerni karakter. .
Generacijama su crne vođe i organizacije u potrazi za nekim rješenjem za naše ugnjetavanje, od kojih su neke privlačne međunarodnoj zajednici, kao što je izraženo u knjizi Williama Pattersona “Mi optužujemo za genocid” iz 1951. (optužba koju je podržao pokojni Malcolm X). Otprilike 15 godina kasnije, Stranka crnih pantera sačinila bi listu pritužbi, nazvanu Program od 10 tačaka, osuđujući nasilje policijske države nad crncima, gospodare slamova koji iskorištavaju crne iznajmljivače kuća, i prokletstvo crnog zatvora, između ostalog. Sedam godina nakon toga, Crna nacionalna politička konvencija sastala se u Garyju, Indiana, gdje je osudila dvije kapitalističke stranke, demokrate i republikance, kontinuirano policijsko nasilje nad crncima, i pozvala na formiranje Nacionalne nezavisne političke stranke crnaca koja bi dala glas potrebe crnaca
Temeljni dokumenti ovih crnačkih aktivista i organizacija, ako se čitaju danas, činilo bi se da su napisani danas – umjesto prije 50 ili 60 godina.
To nam govori da se naši uslovi – ili stvarni materijalni uslovi – nisu suštinski promenili više od ½ veka – preko 60 godina.
Zaista, na mnogo načina, ti uslovi su se pogoršali, kao što je fenomen masovnog zatvaranja.
Zašto? Zato što su se materijalni uslovi miliona crnaca promenili usled deindustrijalizacije, rezultirajućeg gubitka poreske osnovice, korporativizacije sistema javnih škola i eksplozivne ekspanzije zatvorske industrije – stvaranja onoga što ja nazivam belim Program ruralnih poslova – zatvori.
Od najranijih dana dolaska crnaca u ono što će jednog dana postati Sjedinjene Države; Afrikanci su smatrani resursima koji se koriste za profit belaca. I uprkos nemilosrdnoj retorici u ustima osnivača države, postojala je košmarna stvarnost un-Teror koji je podržavala sloboda i država protiv crnačkog života, dokazujući da su bele reči slobode bile samo laž.
Jer pod slatkim ništavima slobode živio je svijet represije, ciljanja, izolacije i uništavanja Pokreta za slobodu crnaca i njegovih vođa. Od dr. Martina Luthera Kinga do Malcolma X; od Stranke crnog pantera do crnih glumaca i umjetnika, agenti državne moći nastojali su oslabiti i neutralizirati crnačku slobodu i crnačke nacionalističke pokrete, koristeći se svim sredstvima – poštenim i lošim.
Ovo nije bila epizodna podlost – nasumični napadi na Crnce zbog zvanične neukusnosti crnaca.
Ne.
U ovom ludilu postoji metoda; isto ludilo, koje je animiralo linčove tokom 19th i početkom 20th vekovima. Takva represija služila je da utjera strah i strepnju u umove miliona. Državni terorizam je odvratio ljude od nacionalističkog puta i puta samoopredjeljenja prema prihvatljivijim i manje kritičnim putevima političkog pristajanja na dominantne kapitalističke stranke.
Država je tako kanalizirala crnu misao na sterilne puteve ličnog umjesto kolektivnog, u partije ličnosti umjesto programskog. Takođe je deradikalizirao odgovor crnaca na državni terorizam.
To je, ukratko, suština vladine inicijative CoInTelPro, gdje je američka vlada funkcionirala i kao rasna policija – i kao politička policija.
Ove akcije otuđenja stanovništva nastavile su se, ironično, pod igrom glasova crnaca (ili da kažemo, 'spletke crnih glasova?') koji su velikom većinom glasali za Bila Klintona, koji je trčao na 'nadi' i 'promjeni' . 'Promjena' je mogla biti; ali promjena ne znači nužno i bolje.
Izabran od većine uskih postotaka, Clinton bi u ime dvostranačja dokazao arhitektu ekspanzije zatvora koji bi bio početak masovnog zatvaranja koje vidimo danas.
Ovaj neoliberalizam u politici zahtijevao je operativca znatne vještine, u kojem su Crnci, najlojalniji i najdosljedniji glasački blok unutar demokratske koalicije, glasali za kandidata koji bi promovirao i glasao za niz pozicija protiv interesa crnaca, istovremeno glasajući za bijelske tjeskobe, strahovi i čežnje za bijelom nadmoći.
Clinton je pokazao tu stručnost.
Kako je pokojni istoričar Howard Zinn (1922 – 2010) napisao u svojoj knjizi Dvadeseti vek:
'Uprkos svojoj uzvišenoj retorici, Clinton je pokazao, u svojih osam godina na vlasti, da je, kao i drugi političari, više zainteresiran za izbornu pobjedu nego za društvene promjene.
Da bi dobio više glasova, odlučio je da stranku mora pomaknuti bliže centru. To je značilo učiniti dovoljno za Crnce, žene i radne ljude da zadrže svoju podršku, dok pokušavaju pridobiti bijele konzervativne glasače programom čvrstine prema kriminalu, strogim mjerama po pitanju socijalne skrbi i jakom vojskom.' (Zin, 428)
Neoliberalni Clintonov režim uveo je program represije koji je uključivao uništavanje habeas corpus putem antiterorizma i efektivnog zakona o smrtnoj kazni; zatvaranje vrata sudnice za zatvorenike putem Zakona o reformi zatvorskih parnica; i ozloglašeni Zakon o zločinima iz 1996. godine, koji je potrošio milijarde na nove zatvore, i dodao oko 60 novih smrtnih kazni u knjige.
Amblemi klintonizma koji se pojavio nakon dva mandata na vlasti su prazne fabrike i prenatrpani zatvori – prenatrpani crncima i sve više ženama.
Ranije smo referencirali Pattersonovu “Optužujemo za genocid”; ne da su optužbe u knjizi napisane kao peticija i podnesene u UN-u optužujući SAD za genocid nad crncima. UN nisu postupile po peticiji niti su odlučile o njoj. Umjesto toga, mediji su se fokusirali na Paula Robesona, a koristeći optužbe da je komunista, demonizirali su peticiju, jer je on bio jedan od njenih autora. Jer, u javnoj svesti, biti komunista bilo je isto kao i biti lud.
Crnci, bez nezavisnog politički reprezentativnog entiteta, bili su – i jesu – bez glasa u prostorima kao što su UN.
Dakle, nakon mnogo, mnogo godina, ponovo bjesni protesti protiv represije države, fitilja zapaljenog ubistvom Mikea Browna u Fergusonu, Missouri. Ovi protesti su se proširili širom zemlje poput kudzua ljeti.
A sada vidite kako korporativni mediji pokušavaju da se zavjere da osude Black Lives Matter kao neku vrstu grupe mržnje uključene u navodni 'rat protiv policajaca!'
Ali, opet, postoji neka metoda za njihovo ludilo. Poenta da korporativni mediji služe kapitalističkoj državi ne može biti jasnija u ovom slučaju. Jer BLM baca riječi na policajce koji su tukli, upucali i ubili skoro bezbroj crnaca, latinosa – pa čak i jadnih bijelaca!
Pogodite koliko su policajci ubili 2015. godine?
Preko 800. Preko 800!
Ako je ovo rat, BLM gubi.
Prije više od 150 godina jedan od naših najcjenjenijih predaka pokušao je uvjeriti svoje kolege abolicioniste da nastave da se bore. Vidite, građanski rat je završio, a ropstvo je bilo pravno mrtvo.
Frederick Douglass ih je upozorio; “[Ti i ja, i svi mi, bolje je da sačekamo i vidimo kakav će novi oblik poprimiti ovo staro čudovište, u kakvoj će novoj koži ova stara zmija izaći.”
Tada je bio u pravu. On je upravo sada.
Moramo imati na umu stare zmije u novoj koži među nama.
Borba se nastavlja!
Krajnja napomena
Zinn, Howard. Dvadeseti vek
(Njujork: MJF Bks, 1980-2003
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati