Dok su izraelske bombe padale na pojas Gaze tokom jednostranog rata između 27. decembra 2008. i 18. januara 2009. godine, milioni ljudi širom svijeta izašli su na ulice u potpunom i beskompromisnom bijesu. Stepen varvarstva u tom ratu, pogotovo što je vođen protiv siromašne, bespomoćne i fizički zarobljene nacije, ujedinio je ljude svih boja, rasa i vjera. Ali među onima koji su djelovali potpuno nepokolebljivi, bezrezervno hladni bili su i neki palestinski zvaničnici na Zapadnoj obali.
Mahmoud Habbash, ministar za socijalna pitanja PA je samo jedan od tih pojedinaca. Njegovih pojavljivanja na Aljazeeri, tih kobnih dana bilo je mnogo. Na jednoj polovini ekrana bili bi vrisak, unakažena djeca, unakažene žene i tragačke grupe koje su u mraku kopale u potrazi za mrtvima, povremeno cijele porodice. S druge strane, bio je Habbash, izbacujući političke uvrede na račun svojih rivala iz Hamasa u Gazi, ponavljajući istu poruku koju su tako neumorno ponavljale njegove izraelske kolege. Svaki put kad bi se njegovo lice pojavilo na ekranu, naježila sam se. Svaki njegov neposlušni vrisak pojačavao je moj osjećaj stida. Sramota, možda, ali nikad zabuna. Oni koji razumiju kako se sporazum iz Osla iz septembra 1993. pretvorio u kulturu koja je uništila samo tkivo palestinskog društva mogu u potpunosti cijeniti ponašanje Palestinskih vlasti na Zapadnoj obali tokom rata u Gazi, prije njega i danas.
Ali posebno danas.
Oni koji su se nadali da će izraelski zločini u Gazi ponovo probuditi osjećaj grižnje savjesti među egoističnim elitama u Ramallahu, sigurno su bili razočarani kada je PA povukla svoj nacrt rezolucije koja podržava preporuke južnoafričkog sudije Richarda Goldstonea. Goldstoneov izvještaj je do sada najsveobuhvatnija i najtransparentnija istraga o tome šta se dogodilo u Gazi tokom 23-dnevnog rata. Ona je osudila izraelski teror, a osudila je i Palestince. Ali fokus na Izrael je nesumnjivo i zasluženo zauzeo veći dio izvještaja od skoro 600 stranica. Sljedeći korak je bio da Vijeće za ljudska prava pošalje izvještaj na razmatranje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, koje je trebalo da prouči nalaze za moguće prosljeđivanje slučaja Međunarodnom krivičnom sudu e u Hagu. Takav potez bi bio istorijski. Znajući pune implikacije takve mogućnosti, Hamas je u potpunosti prihvatio preporuke iz izvještaja. Izrael je, uz podršku svog tradicionalnog saveznika SAD, to odbacio, izbacujući sve vrste optužbi i uvreda na račun svjetski poznatog jevrejskog sudiju.
Nacrt rezolucije – kojom se osuđuje Izrael i poziva na prosljeđivanje izvještaja SBUN – trebao je biti glasan u Vijeću 2. oktobra. Nažalost, povučen je na nalog Palestinske uprave i samog njenog predsjednika Mahmouda Abbasa. Palestinski prijatelji i saveznici u UNHCR-u bili su šokirani, ali dužni. Jednako su bili razočarani kada su gledali izaslanike PA kako raspravljaju o tom pitanju, ne sa azijskim, afričkim ili drugim tradicionalnim saveznicima u Vijeću, već s američkim i evropskim diplomatama, za koje se činilo da imaju veći utjecaj na palestinsku političku akciju od onih koji su za decenijama podržavali palestinska prava na svakom koraku.
Nešto je užasno pošlo po zlu. Kako je vođa okupirane i napaćene nacije mogao počiniti takvu 'grešku', odlažući hitno glasanje i raspravu o izvještaju koji se odnosi na smrt preko 1,400 ljudi, sakaćenje i ranjavanje na hiljade drugih, za kasniji datum, šest mjeseci od danas?
Teorije su planule. Izraelski i drugi mediji su tvrdili da je pritisak SAD na predsjednika PA Mahmouda Abbasa bio glavni razlog za navodno neočekivani potez. Pozitivno glasanje o rezoluciji ugrozilo bi 'mirovni proces', stoga se svaka akcija mora ugušiti da bi se 'mirovnom procesu' dala šansa, bio je obrazloženje.
Amira Hass iz Haaretz-a smatra: "Hronična pokornost se uvijek objašnjava željom da se 'napreduje'. Ali za PLO i Fatah, napredak je kontinuirano postojanje Palestinskih vlasti, koje sada funkcioniraju više nego ikada prije kao podizvođač IDF-a, službe sigurnosti Shin Bet i Civilne uprave."
Jonathan Cook je, međutim, ponudio drugo gledište: "Izrael je upozorio da će odustati od obaveze dodjele radio frekvencija kako bi Wataniya, provajderu mobilnih telefona, mogao početi s radom ovog mjeseca na Zapadnoj obali. Telekomunikacijska industrija je temelj palestinske ekonomije, sa trenutnom monopolskom kompanijom PalTel, koja čini polovinu vrijednosti palestinske berze."
"Nema krvi za mobilne telefone", možda bi trebalo da bude novo pevanje u Palestini. Ali to je ta tužna činjenica da će Palestinac biti talac previše godina. Međutim, nisu samo mobilne kompanije čiji interesi trijumfuju nad agoniju Gaze. Zaista, kultura nakon Osla je prihvatila klasu izvođača radova. Riječ je o poslovnim ljudima koji su ili visoki zvaničnici u PA i Fatah partiji, ili oboje, ili su usko povezani s njima. Većina milijardi dolara međunarodne pomoći koja se slila u Palestinu nakon potpisivanja Osla našla se na privatnim bankovnim računima. Bogatstvo je stvorilo više bogatstva, a kompanije za "izvoz i uvoz" nicale su poput otrovnog bršljana usred siromašnog stanovanja izbjeglica širom okupiranih teritorija. Klasa biznismena, koji su se još uvijek predstavljali kao revolucionari, zadirali su u svaki aspekt palestinskog društva, koristili ga, kontrolirali ga i na kraju ga ugušili. Zagovarala je neopisivu korupciju i, naravno, pronašla saveznika u Izraelu, čija vladavina na okupiranim teritorijama nikada nije prestala.
PA je postala pokorna ne iz straha od izraelskog gneva per se, već iz straha da će takav gnev poremetiti poslovanje, tok pomoći se tako smanjuje. A budući da korupcija nije ograničena geografskim granicama, zvaničnici PA u inostranstvu iznijeli su palestinsku sramotu na međunarodne nivoe. Milioni su marširali u SAD, Evropi, Aziji, Južnoj Americi i ostatku svijeta, skandirajući za Gazu i njene žrtve, dok neki ambasadori PA nisu ni došli da učestvuju. Kada su neki od ovih diplomata došli na javne forume, to je bila sama svrha da bezobrazno napadnu Palestince u Hamasu, a ne da prikupe međunarodnu solidarnost sa svojim narodom.
Spremno okrivljavanje 'američkog pritiska' da se objasni Abbasova odluka u UNHCR-u više nije dovoljno. Čak je i poziv 74-godišnjem palestinskom lideru da podnese ostavku jednako prazan. Abas predstavlja kulturu, a ta kultura je sebična, sebična i potpuno korumpirana. Ako Abas ode, a s obzirom na njegove godine, uskoro će to učiniti, Mohammed Dahlan bi mogao biti sljedeći vođa, ili čak Mahmoud Habbash, koji je pozvao Gazu da se pobuni protiv Hamasa dok Izrael diže u zrak palestinske kuće i škole lijevo i desno.
Palestinci koji sada pozivaju na promjene nakon epizode UN-a, moraju uzeti u obzir kulturu Osla u cijelosti, njene 'revolucionarne' milionere, elitu i izvođače. Mora se brzo osmisliti praktična alternativa onima koji su korumpirani. Izraelski zid zadire u palestinske gradove i sela na Zapadnoj obali, a novi rat bi mogao da čeka opkoljenu Gazu. Vrijeme ističe, a naša kolektivna sramota je skoro potpuna.
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je autor i urednik PalestineChronicle.com. Njegovi radovi objavljeni su u mnogim novinama, časopisima i antologijama širom svijeta. Njegova posljednja knjiga je "Druga palestinska intifada: kronika narodne borbe" (Pluto Press, London), a njegova nadolazeća knjiga je "Moj otac je bio borac za slobodu: neispričana priča Gaze" (Pluto Press, London), sada dostupno za prednarudžbe na Amazon.com.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati