Većina ljudi ne bi ni shvatila da se u blizini Atine održava 23. kongres Socijalističke internacionale da nije u trenutku kada se izraelski ministar odbrane Ehud Barak rukovao s iračkim predsjednikom Jalalom Talabanijem.
U izvještaju Associated Pressa, objavljenom u izraelskom dnevniku Haaretz, rukovanje je nazvano "istorijskim". Istorija je navodno nastala u Atini 1. jula 2008. U sredini fotografije, na kojoj se nalaze široko nacereni Barak i Talabani, nalazi se predsjednik Palestinskih vlasti Mahmoud Abbas, koji je zaslužan za njihovo upoznavanje.
Tri uključene osobe su članovi političkih institucija koje u velikoj mjeri finansira i održava američka vlada. I Abbas i Talabani su na čelu marionetskih političkih struktura koje nemaju vlastitu suverenost ili političku volju, i u potpunosti se oslanjaju na scenarije koje je u potpunosti ili djelimično izradila Bushova administracija.
Što se tiče Izraela, koji ima ravnopravniji odnos sa Sjedinjenim Državama, normalizacija s Arapima je nešto za čim priželjkuje i neumorno promovira, s tim da takva normalizacija ne uključuje okončanje okupacije palestinskih teritorija ili bilo koje druge ustupke.
Moglo bi se reći da rukovanje i vrlo kratak sastanak nisu bili nimalo slučajni. Ovo je napisao Haaretz, preformulirajući Barakove komentare o rukovanju. Rekao je da Izrael želi da proširi svoje indirektne mirovne pregovore sa Sirijom kako bi obuhvatio i Irak. To je bila glavna politička izjava Izraela - ona koja je zasigurno imala za cilj dalju izolaciju Irana, kao što jasno sugeriraju najnoviji potezi Izraela u vezi sa Sirijom, Libanom i Gazom. Ali činjenica je da izraelski uvijek pažljivi lideri ne bi mogli dati tako veliku političku najavu bez intenzivnog promišljanja i konsenzusa u izraelskoj vladi prije "slučajnog" rukovanja.
Talabani duguje Baraku više od recipročnog rukovanja; srdačna hvala za njegovo novostečeno bogatstvo kao šestog predsjednika Iraka počevši od 2005. Zaista, s vremenom se upiranje prstom u vodeću ulogu Izraela u ratu u Iraku – kako se sada ponavlja u naporima da se napadne Iran – promijenilo od ponavljanja diskusije pisaca i analitičara izvan mejnstrim medija, do zvaničnika američke vlade i vojske.
U nedavnom komentaru, američki pisac Paul J Balles stavlja u prvi plan neke od ovih glavnih izjava, uključujući i one senatora Ernesta Hollingsa (maj 2004.) koji je „priznao da su SAD napale Irak 'da bi osigurale Izrael', i 'svi to znaju. '" Penzionisani general američke vojske sa četiri zvjezdice i bivši vrhovni komandant NATO-a Wesley Clark je još jedan: "Oni koji podržavaju ovaj napad (protiv Iraka) sada će vam iskreno, i privatno, reći da je vjerovatno istina da Sadam Husein nije prijetnja u Sjedinjene Države. Ali se boje da bi u jednom trenutku mogao odlučiti da li ima nuklearno oružje da ga upotrijebi protiv Izraela", rekao je on, citiran za The Independent.
U svojoj nedavnoj recenziji Michaela Scheuera Marširanje prema paklu: Amerika i islam nakon Iraka, Jim Miles je napisao: "On [Scheuer] ne kritizira toliko sam izraelski lobi, već 'izraelske prvence', one iz elite koji svim srcem prihvataju stvar Izraela kao stvar Amerike. On ih opisuje kao 'opasne ljude... koji nastoje da stave de facto ograničenja na Prvi amandman kako bi zaštitili naciju njihove primarne vezanosti [Izrael]."
Scheuer, bivši agent CIA-e koji je prvenstveno radio na prikupljanju informacija o Osami bin Ladenu i Al-Qaidi, napisao je u svojoj knjizi, "da vjeruje da odnos nije samo teret već i rak za sposobnost Amerike da zaštiti svoje istinske nacionalne interese... izjednačava ili sa antisemitizmom ili nedostatkom američkog patriotizma."
Ne samo da je Izrael direktno i indirektno odgovoran za veliki dio ratnih napora (nepotrebno je reći da je to medijska propaganda i naglašene "obavještajne podatke" o nepostojećem nuklearnom programu Iraka), već je imao mnogo toga za reći i učiniti nakon pada Iračka vlada u martu 2003.
U opsežnoj studiji pod naslovom "Rat SAD protiv Iraka: Još jedna bitka za zaštitu izraelskih interesa?" objavljenom u Washingtonskom izvještaju o bliskoistočnim pitanjima u oktobru 2003., Delinda C Hanley je raspravljala o umiješanosti Izraela nakon invazije na Irak. Članak postavlja važno pitanje, između ostalog: da li su Bushovi prvi savjetnici u Izraelu izvršili invaziju na Irak kako bi osigurali da će Izrael imati lak pristup nafti? — pitanje koje nije zasnovano na predosjećaju, već na izjavama najviših izraelskih zvaničnika, uključujući tadašnjeg ministra za nacionalnu infrastrukturu zemlje Josepha Paritzkyja, koji je „sugerirao da bi nakon odlaska Sadama Husseina iračka nafta mogla teći u jevrejsku državu, da se odatle konzumira ili plasira na tržište." Članak od 31. marta 2003. u Haaretz-u izvještava o planovima za "ponovno otvaranje dugo nekorištenog naftovoda od iračkih naftnih polja Kirkuk do izraelske luke Haifa".
Interes Izraela za naftu iz Kirkuka, a time i iračkih Kurda, nije se manifestirao samo u ekonomskoj dobiti, već se proširio i dalje. Seymour M Hersh napisao je u The New Yorkeru, 21. juna 2004.: „Vlada premijera Ariela Sharona odlučila je… da umanji štetu koju je rat nanio strateškom položaju Izraela širenjem svojih dugogodišnjih odnosa s iračkim Kurdima i uspostavljanjem značajnog prisustva na teren u poluautonomnoj regiji Kurdistana... Izraelski obavještajci i vojni operativci sada tiho rade u Kurdistanu, pružaju obuku za kurdske komandoske jedinice i, što je najvažnije po mišljenju Izraela, vode tajne operacije unutar kurdskih područja Irana i Sirije."
Možda je Talabani predsjednik Iraka, ali je također osnivač i generalni sekretar glavne kurdske političke partije Patriotske unije Kurdistana (PUK). Njegovo zalaganje za kurdski politički suverenitet obuhvata period od pet decenija. Stoga je također teško povjerovati da utjecajni lider nije znao za prisustvo i umiješanost Izraela u sjevernom Iraku. Treba li shvatiti stisak ruke u Atini kao javno priznanje i odobravanje te uloge?
Sugerirati da je rukovanje Barak-Talabani bilo "povijesno" potpuno je neosnovano, ako ne i neznanje. Ono što zaslužuje preispitivanje je zašto su vlade Tel Aviva i Zelene zone odlučile da svoje gestove "dobre volje" počevši od 2003. godine nadograde na javno rukovanje. Da li je to probni balon ili postoji više "povijesni" i javni dogovor koji treba slijediti?
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je autor i urednik PalestineChronicle.com. Njegov rad je objavljen u mnogim novinama i časopisima širom svijeta. Njegova posljednja knjiga je Druga palestinska intifada: kronika
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati