Kada se prate turski mediji, bilo bi opravdano vjerovati da napadom na Afrin ta zemlja želi eliminirati ono što se – sudeći prema izvještavanju provladinih TV kanala i novina – može smatrati samo egzistencijalnom prijetnjom dugovječnosti turska republika. Turska državno vođena propagandna mašina predstavlja invaziju na pretežno kurdski i samoupravni kanton Afrin u sjeverozapadnoj Siriji kao herojski čin samoodbrane i povijesnu misiju da se ponovo uspostaviti sferu uticaja zemlje u regionu.
U stvarnosti, napad Turske na Afrin nije ništa manje nego bezobziran čin agresije; ilegalna invazija na susjednu zemlju podržana vojnom strategijom zasnovanom na ratnim zločinima, opasan trik koji rizikuje još više destabiliziranje sigurnosti regije i nevjerojatni izraz duboko ukorijenjene, stoljetne mržnje turske države prema kurdskom narodu.
Dok Turska tvrdi da je pokrenula operaciju za zaštitu svojih granica i za borbu protiv terorizma, takozvani “teroristi” u ovom narativu nisu ništa manje nego međunarodno priznati borci Sirijskih demokratskih snaga (SDF) – predvođeni Kurdskim ženskim i Snage Narodne odbrane (YPJ i YPG)—koji imaju odigrao ključnu ulogu u borbi protiv džihadističkih militanata takozvane Islamske države (ISIS) u Siriji.
Nekoliko godina, kada je ISIS kontrolirao velike dijelove teritorije u sjevernoj Siriji, uključujući duge dijelove graničnog područja s Turskom, činilo se da Ankari gotovo da nije smetao fašistički pokret koji je otvorio radnju na njenom pragu. Činilo se da predsjednik Erdoğan čak likuje nad mogućnošću da kurdski grad Kobane padne u ruke ISIS-a još 2014. – potencijalnu katastrofu koju su spriječili samo istorijski otpor od hrabrih muškaraca i žena u gradu.
Za tursku državu, kurdski pokušaji demokratske samouprave, bilo u zemlji ili u inostranstvu, smatraju se prijetnjom republici i uvredom za turski narod, te se s njima treba rješavati na nemilosrdan i beskompromisan način. Društveno-politički razvoji kod kuće i geopolitički razvoji u regionu stvorili su priliku za Tursku da se obruši na Kurde u Siriji. Pitanje je hoće li Turska trijumfovati ili zadrhtati kada se suoči s otporom Kurda i njihovih saveznika koji brane gradove, mjesta i sela koja su dom demokratske revolucije od koje se Turska toliko plaši.
turska agresija
Operacija “Maslinova grančica” – teško da bi se mogla zamisliti manje prikladna referenca – pokrenuta je prošle subote, 20. januara, kada su nakon višemjesečnog artiljerijskog granatiranja preko granice turske vojne operacije produžene zračnim napadima turskih aviona i kopnenim operacijama od strane nekoliko hiljada turski obučenih i naoružanih militanata Slobodne sirijske armije (FSA). Ubrzo su turski tenkovi prelazili granicu sa Sirijom sa sjevera i zapada.
Uprkos predsedniku Erdoganu zavjetovanje da bi "završili operaciju u vrlo kratkom roku", do ponedjeljka su turska vojska i njeni saveznici iz FSA - čiji su pripadnici viđeni na snimcima podijeljenim na društvenim mrežama u kojima se veliča turski predsjednik i prijete da će ubiti svakog Kurda u Afrinu - uspjeli probiti samo nekoliko kilometara u kantonu. U međuvremenu, neselektivna upotreba zračnih napada koji pogađaju civilne ciljeve širom regije dovela je do smrti dvadesetak civila, a mnogo više ih je povrijeđeno. U jednom konkretnom zračnom napadu je navodno ubijeno osam članova – od kojih sedam djece – iz jedne porodice uzgajivača peradi izvan grada Afrina.
Snage YPG i YPJ u Afrinu su se dugo pripremale za ovu vrstu turske agresije. Već prije tri godine, nakon pobjede u Kobaneu, zatvoreni vođa kurdskog pokreta Abdullah Öcalan upozorio da će Afrin biti sljedeći na meti i da „danas nije dan za izgradnju tekstilnih radionica, dan je za izgradnju radionica za oružje i municiju, za stvaranje ratnog komunizma i njegovo ukorjenjivanje u društvu“.
Do ovog trenutka, Afrin je izbjegao većinu nasilja koje je potreslo ostatak Sirije u posljednjih šest godina. Sirijski režim je izgubio kontrolu nad Afrinom 2012. godine, nakon čega je distrikt postao jedan od tri kantona osnivača Rojava, zajedno sa kantonima Kobane i Jazira. Iako pretežno Kurdi, region je dom mnogih etničkih grupa kao što su Arapi, Turkmeni, Asirci, Jezidi, Jermeni, Aramejci i Čečeni. Proteklih godina hiljade sirijskih interno raseljenih lica iz svih etničkih zajednica potražilo je utočište u relativno mirnom okruženju regije Afrin.
Još od usvajanja Rojava Charter još 2014. godine Afrinom je zvanično upravljala autonomna samouprava, koju su odozdo prema gore organizovali narodni saveti na različitim nivoima društva. Ovaj model od demokratska autonomija zasniva se na principima rodne ravnopravnosti, horizontalne demokratije i ekološke održivosti. Upravo ovo mirno utočište, u kojem su lokalni ljudi preuzeli inicijativu za implementaciju radikalno demokratskog sistema samouprave, Turska sada optužuje da je „uporište terorista“.
Mirno kretanje pod napadom
Turska je opravdala svoj nezakonit i ničim izazvan napad na Afrin tvrdio da kao i svaka druga zemlja ima pravo na samoodbranu, ali kao opravdanje za svoj rat protiv sirijskih Kurda ovo objašnjenje jednostavno neće vrijediti. Stranka demokratske unije (PYD), glavna kurdska politička snaga u sjevernoj Siriji, dugi niz godina ostaje pri stavu da su otvoreni za razgovore s Turskom i da žele nastaviti mirne odnose s Ankarom.
Nisu pokrenuti nikakvi napadi na Tursku iz bilo kojeg od pretežno kurdskih kantona u Rojavi, a jedine razmjene vatre bile su odgovor na provokacije turske vojske ili džihadističkih grupa koje podržava Turska, a koje su u prošlosti više puta pokretale napade na Rojavi sa druge strane turske granice. SDF je jasno stavio do znanja u a izjava da su oni “mirni pokret fokusiran na poraz ISIS-a i donošenje stabilnosti u Siriju” i da “ne gaje neprijateljske namjere prema Turskoj i da će samo poduzeti mjere u našoj odbrani u slučaju neprijateljskih operacija protiv našeg naroda”.
Još jedno opravdanje koje je Turska pružila za pokretanje napada na Afrin je sugestija da je operacija djelomično usmjerena protiv ISIS-a — i stoga legitimna u okviru operativnog okvira međunarodne koalicije u Siriji. Oružane snage Turske u službenoj izjavi povodom početka operacije Maslinova grančica u subotu navedeno da su pokrenuli napad na Afrin “kako bi očistili terorističke grupe kao što su PKK... i Daesh”, koristeći arapski naziv ISIS-a za označavanje ekstremističke organizacije.
Iako niko ne bi krivio Tursku za ciljanje ISIS-a – u stvari, mnogi bi se rado iznenadili kada bi vidjeli da Turska konačno vidi ISIS kao neprijatelja – problem s ovim izgovorom je što ISIS nema poznato prisustvo u Afrinu. Kada je Associated Press slijepo ponovio propagandnu liniju turske vojske u tom smislu, novinska agencija je kasnije zapravo morala da se ispravi i priznao da je „izbrisao dva tvita koja su se odnosila na turske zračne napade na snage Islamske države u Afrinu u Siriji. Turski premijer je rekao da su napadi bili usmjereni na IS zajedno s kurdskim snagama, ali nije poznato da je ISIS prisutan u gradu.”
Izdaja, izdaja, izdaja
Bez otvorenog ili prešutnog odobrenja svojih međunarodnih saveznika, Turska se nikada ne bi usudila pokrenuti svoju operaciju protiv Afrina. Činjenica da su turski avioni mogli da učestvuju u operaciji znak je da je Rusija — koja nominalno kontroliše vazdušni prostor iznad severozapadne Sirije — barem prećutno dala zeleno svetlo za napad, uprkos upozorenjima Assadovog režima da će oboriti svakog Turskog avion koji krši sirijski vazdušni prostor. U nedavnom intervjuu, član Izvršnog odbora PKK Murat Karayilan objašnjeno kako bi Kurdi shvatili ovu rusku poziciju: „Ako turski avioni lete iznad Afrina, čak i [sa] turskim zastavama na njima, to će značiti da je Rusija poslala te avione. Kurdi će to ovako vidjeti.”
U eklatantnoj — iako ne sasvim neočekivanoj — izdaji kurdskih snaga u Siriji, Sjedinjene Države su pozvale Tursku da „iskaže suzdržanost“ tokom svojih vojnih operacija u Afrinu, ali nisu poduzele bilo kakve konačne mjere koje bi pomogle ili zaštitile njihove najvažnije saveznici na terenu u borbi protiv ISIS-a. SAD imaju samo ograničen uticaj u Afrinu, region je deo ruske sfere uticaja u Siriji, ali ako odbije da uloži ozbiljniji napor da zaštiti svoje saveznike od turske agresije, to bi moglo imati značajne posledice po radne odnose između SDF-a. i SAD drugdje u Siriji.
Turski planovi za Afrin dobili su zamah kada su nedavno SAD najavili su planove uspostaviti granične sigurnosne snage od 30,000 boraca, sa značajnim udjelom boraca koji će biti regrutirani iz SDF-a predvođenih Kurdima. Kao odgovor, Turska je osudila ove planove i optužila SAD za formiranje "terorističke vojske" na svojim granicama, odmah najavivši da će pokrenuti svoju operaciju Afrin "u narednim danima". Turska već dugo optužuje SAD da podržavaju teror na svojim granicama zbog potonje podrške i naoružavanja SDF-a u sjeveroistočnoj Siriji.
Početak kraja?
U ovom trenutku nemoguće je predvidjeti šta će se dogoditi u narednim danima, sedmicama i mjesecima. Hoće li kurdske snage u Afrinu moći da se odupru turskoj vojsci i njenim džihadističkim zastupnicima FSA? Koliko novca, radne snage, opreme i vremena je Turska spremna da žrtvuje u pokušaju da osvoji Afrin? Hoće li međunarodna zajednica izvršiti pritisak na Tursku da ograniči operaciju ili čak povuče svoje trupe? Kako će Rusija, Sjedinjene Države, Iran i sirijski režim odgovoriti čim akcije Turske počnu predstavljati prijetnju interesima i ciljevima ovih zemalja u regiji? Previše je nepoznatih faktora da daju odgovore na bilo koje od ovih pitanja u ovom trenutku.
Ono što je, međutim, jasno je da turski napad na Afrin treba posmatrati u okviru duge tradicije snažnog animoziteta turske države prema bilo kojoj vrsti samoizražavanja, samouprave ili samoorganizacije kurdskog naroda. Turska vlada koju predvodi AKP pokrenuo rat protiv kurdskog pokreta u Turskoj—uništavajući čitave gradove u tom procesu i prisiljavajući stotine hiljada Kurda da napuste svoje domove – kada je postalo jasno da je na lokalnom nivou kurdska inicijativa za uspostavljanje demokratske autonomije postala prijetnja autoritetu centralne vlade.
Nakon toga je uvedeno vanredno stanje slijedi neuspjeli pokušaj državnog udara u julu 2016. pružio je vladi AKP neophodan izgovor za obračun s kurdskim političarima i njihovim saveznicima, hapšenjem više hiljada stranačkih zvaničnika, gradonačelnika i aktivista i zatvaranjem vodstva ljevičarske Narodne demokratske partije (HDP) koja ima svoje korijene u kurdskom pokretu za slobodu.
U tom smislu, možemo razumjeti krajnju motivaciju iza ofanzive u Afrinu. Državno dirigovano nacionalističko ludilo koje je izbilo širom Turske od početka vojnih operacija proteklog vikenda uslijedilo je odmah nakon najave da će se po šesti put produžiti vanredno stanje koje je uvedeno nakon neuspjelog pokušaja puča. Ovo produženje daje predsjedniku Erdoğanu više vremena i gotovo neograničene ovlasti da oblikuje tursku ekonomiju, društvo i politiku na način koji služiti njegovom dnevnom redu za neograničen ostanak na vlasti.
Uokvirivanje PYD, YPG i YPJ kao terorističkih organizacija koje predstavljaju ozbiljnu prijetnju turskoj nacionalnoj sigurnosti ne služi samo za odvraćanje pažnje od žestokog obračuna protiv disidenata i kritičara koji se još uvijek nastavlja širom Turske; on takođe daje legitimitet za produženje vanrednog stanja i izgovor da se pojačaju ultranacionalistička osećanja među biračkom jedinicom AKP-a u Turskoj. Izuzetno teško ugnjetavanje svih kurdskih stvari nakon izbora u ljeto 2015. ostavilo je pokret u rasulu. AKP se sada plaši da bi procvat regiona kojim dominiraju Kurdi i kojima se upravlja samoupravom preko njene južne granice mogao poslužiti kao opasan revolucionarni svetionik za kurdsko stanovništvo u Turskoj.
Komentirajući turske napade na Afrin, kantonalni komandant YPJ Sosin Berhat izjavio je da “Turska i oni koji aplaudiraju njenoj politici sami kopaju grobove”. Nadajmo se da će branioci Afrina krenuti stopama svojih herojskih drugova Kobanea i pretvoriti bitku za svoju domovinu u početak kraja za svoje fašističke napadače.
ROAR Collective izdaje ROAR Magazine, tromjesečni časopis radikalne imaginacije koji pruža perspektivu građana sa prvih linija globalne borbe za pravu demokratiju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati