2013. je očekivano bila užasna godina za nekoliko arapskih nacija. Bilo je strašno jer je obećanje o većim slobodama i političkim reformama preokrenuto, u nekim slučajevima najnasilnije, odvođenjem nekoliko zemalja na put anarhije i potpunog haosa. Sirija i Egipat su dva primera.
Sirija je najteže pogođena. Mjesecima su Ujedinjene nacije tvrdile da je više od 100,000 ljudi ubijeno u 33 mjeseca sukoba. Nedavno je proopoziciona Sirijska opservatorija za ljudska prava zaključila da je ubijeno najmanje 125,835, od kojih su više od trećine civili.
Humanitarna agencija UN-a (OCHA) kaže da je milionima Sirijaca koji žive u vječnim patnjama potrebna pomoć, a taj broj će do kraja sljedeće godine dostići 9.3 miliona.
Brojevi OCHA-e pokušavaju predvidjeti potrebu za pomoći za 2014. godinu. Međutim, ta procjena odražava i jednako lošu političku prognozu. U Libanu, Jordanu, Turskoj, Iraku i Egiptu trenutno živi 2.4 miliona sirijskih izbjeglica. Broj će se skoro udvostručiti na 4.1 milion do kraja sljedeće godine. S obzirom na rastuću političku polarizaciju između sirijskih strana uključenih u sukob i njihovih regionalnih i međunarodnih podržavatelja, malo je nade da će se sukob ugasiti u bliskoj budućnosti.
U stvari, jednostavan narativ sukoba između centralne vlade i opozicije više nije primjenjiv, budući da je i sama opozicija fragmentirana na mnoge stranke, od kojih neke imaju ekstremne vjerske ciljeve. Rani diskurs koji je pratio sirijski sukob, onaj o slobodi, demokratiji i slično, također je od male važnosti, s obzirom na nivo brutalnosti i višestruke ciljeve koje su proglasile različite borbene snage. Ali za Sirijce, to je izgubljena situacija.
Sirijci uključeni u ovaj rat dobro razumiju da bi produženi sukob mogao značiti da se zemlja suočava s rizikom potpunog sloma, te da je na pomolu scenarij u Somaliji ili Afganistanu. Tada bi se malo tko uopće htio sjetiti izvornih razloga zašto je rat uopće počeo, jer bi nekoliko generacija sirijskih izbjeglica bilo osuđeno na istu sudbinu kao i beskrajno palestinsko izbjegličko iskustvo.
Međutim, postoji tračak nade. Nedavno potpisani značajan sporazum između Irana i šest drugih zemalja – Sjedinjenih Država, Rusije, Kine, Francuske, Britanije i Njemačke – mogao bi zapravo otvoriti barem puku mogućnost pribjegavanja dijalogu u rješavanju krize u Siriji. Istina, dogovor je bio vezan za iranski nuklearni program, ali budući da su sve ove zemlje aktivni učesnici sirijskog rata, s velikim utjecajem na zaraćene strane, njihov pristanak bi bio neophodan da bi budući dijalog Damaska i opozicije urodio plodom.
Glavno pitanje će se, međutim, i dalje pojavljivati: čak i ako sekularna sirijska opozicija pristane na budući aranžman sa trenutnim sirijskim režimom Bashara al-Assada, hoće li to imati ikakvog utjecaja na druge ekstremističke snage koje se bore za vlastitu stvar? Čak i uz najoptimističnije procjene, malo je vjerovatno da će sirijski sukob biti riješen 2014. godine.
Ista procjena je relevantna iu slučaju Egipta. 2013. godine sukob u Egiptu je dobio drugu dimenziju, iako je većina medija (arapskih i međunarodnih) toliko zasićena poluistinama i/ili namjernim dezinformacijama. Gotovo je nemoguće postići razumno razumijevanje onoga što se događa u najnaseljenijoj arapskoj zemlji.
Jedan od glavnih razloga za zabunu je taj što je izvještavanje o revoluciji 25. januara 2011. bilo previše sentimentalno i pojednostavljeno. U nekim aspektima, scenario loših momaka protiv dobrih momaka nastavlja da definiše egipatska previranja. Egipatski mediji su odličan primjer za to. Pošto je dobro orkestriran Juni 29 protesta, nakon čega je uslijedio vojni udar Juli 03, neke sekularne snage povezane s revolucijom postrojile su se za podršku upravo snagama koje su povezane sa svrgnutim Mubarakovim režimom. Oba tabora su se ujedinila u opoziciji prema vladi povezanoj s Muslimanskom braćom (MB) – koja je i sama bila povezana s revolucijom. I dalje postaje zamršenije, budući da Islamska Salafistička al-Nour stranka nema problema da se prikloni vojsci, u podršci svom novonacrtanom ustavu, iako je al-Nour neumorno lobirao za šerijatski ustav pod vodstvom svrgnutih Predsjednik Mohammed Morsi. Bio je to takav pritisak koji je mnoge sekularističke stranke udaljio od komiteta koji je pokušao da izradi nacrt ranijeg ustava, ostavljajući UO u izolaciji. Al-Nour i sekularističke stranke sada stoje u istom političkom taboru.
'Prljava politika' čak i ne počinje da opisuje šta je zadesilo Egipat, jer je nasilna dimenzija ovog politikanstva nepoznata u modernoj istoriji zemlje. Gotovo 20,000 Egipćana sada je osuđeno ili suočeno sa suđenjem zbog pripadnosti ili podrške "pogrešnom" političkom kampu. Vlada koju podržava vojska sada pokreće 'pravni napad', oslobađajući one koji su bili povezani s Mubarakovim režimom i zatvarajući one koji su povezani s MB. Dana 21. decembra, egipatsko tužilaštvo uputilo je svrgnutog predsjednika Morsija na treće krivično suđenje po "optužbama za organiziranje bjekstva iz zatvora tokom pobune 2011. godine, širenje haosa i otmicu policajaca u saradnji sa stranim militantima", izvještava Associated Press.
Advokat Bratstva Mohammed el-Damati opisao je svrhu svega ovoga kao pokušaj da se porazi svako pojedinačno dostignuće Januarske revolucije. „Idu preko 25. januara 2011. gumicom“, rekao je. Ali hoće li uspjeti?
Dok vojska ima veliki uticaj na svaki aspekt moći u Egiptu, egipatski narod više nije pasivan učesnik. Preokretanje ostvarenja revolucije neće nužno uticati na kolektivni način razmišljanja koji je egipatskom narodu dao onu vrstu žara koji ih je naveo da se zalažu za svoja prava. Nikakvi vojni diktati ili pravno manevrisanje to ne mogu izbrisati. 2014. će vjerovatno biti godina u kojoj se priroda sukoba u Egiptu mijenja od sukoba vojske protiv MB, u neelitistički sukob koji nadmašuje sve ovo u nešto drugo, možda borbu koja će povratiti duh prva revolucija.
Ramzy Baroud je međunarodno sindikovani kolumnista, medijski konsultant i urednik časopisa PalestineChronicle.com. Njegova posljednja knjiga je “Moj otac je bio borac za slobodu: neispričana priča Gaze” (Pluto Press, London).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati