Sećam se kako sam se osećao 7. oktobrath i 8th kako su izlazili novinski izvještaji o ubistvima i otmicama od strane Hamasa i Islamskog džihada u današnjem južnom Izraelu. Bio je to užasan osjećaj. Bila bi jedna stvar da su napadi bili isključivo, ili prvenstveno, usmjereni na izraelske vojne baze u tom području. Bilo je to nešto sasvim drugo kada mete nisu bile samo te baze već i 20-ak gradova i, što je najgore, muzički festival koji se održava.
Sumnjao sam da je dio izvještavanja bio iskrivljen i pretjeran, kao što je glasno trubana tvrdnja da su oni koji su probili iz Gaze ubili – implicitno, namjerno – 40 izraelskih beba. Posljednje što sam vidio u vezi te posebno nečuvene tvrdnje bio je izvještaj prije mnogo sedmica da su tri bebe ubijene. Ali 1200 ubijenih i preko 200 kidnapovanih, većina u oba slučaja nevojska, veoma je uznemirujuće.
Razmišljao sam o drugim revolucionarnim organizacijama koje se bore za oslobođenje za koje sam znao tokom svog života, i ne mogu se sjetiti nijedne ko je učinio nešto slično. Tokom kubanske revolucije, kao jedan primjer, 26. julth Pokret je imao politiku tretiranja rana trupa vlade diktatora Batiste s kojima su se upravo borile i oslobađanja. A vijetnamski borci za nezavisnost, koji su učestvovali u ratu više od 30 godina između 1945. i 1975., prvo protiv Francuza, a potom i Amerikanaca, ratovi koji su bili strašno destruktivni, nikada nisu učinili ništa slično onome što se dogodilo 7. oktobra.th.
Od tog dana genocidni rat Izraela protiv Gaze, s najmanje 15,000 ubijenih ljudi, dvije trećine žena i djece, uništenjem gotovo polovine svih zgrada u Gazi, i stotinama hiljada stanovnika Gaze koji očajnički pokušavaju da prežive, stvorio je ogromne ljutnje mnogih ljudi širom svijeta. Krajnje desničarska izraelska vlada pokazala je svijetu koliko malo cijeni živote Palestinaca. Jasno je da namjeravaju, ako im se to izvuče, da zauzmu cijelu istorijsku Palestinu, "od rijeke do mora", raseljavajući milione Palestinaca koji sada žive ili u Gazi ili na Zapadnoj obali.
Cijeneći ovaj kontekst za ono što se dešava decenijama u ovom dijelu svijeta, i posebnu realnost rasističke i antidemokratske Netanyahuove vlade, Hamasovi postupci su razumljivi. Činjenica je da ugnjetavanje rađa otpor, a višedecenijsko brutalno ugnjetavanje gotovo uvijek rađa nasilni otpor.
Šta je sa namjerom Izraela, koju podržava ni manje ni više nego Bernie Sanders, da eliminiše Hamas?
Kako se to može dogoditi bez kontinuiranog genocidnog razaranja Gaze? Umjesto 15,000 mrtvih, možda će to biti duplo više, pa čak i više. Gaza bi mogla postati nenastanjiva, ili barem njena sjeverna polovina, uz velika razaranja i gubitak života u južnoj Gazi. Čak i nakon svega toga, uključujući vjerovatnu smrt mnogih preostalih talaca, kako će ovo na bilo koji način uništiti volju palestinskog naroda da uzvrati?
Prošle sedmice sam rekao svojoj ženi da će se, ako Izrael "eliminira" Hamas, način na koji to pokušavaju na kraju i nesumnjivo višestruko pomnožiti sa brojem mladića spremnih da budu bombaši samoubice ili da rizikuju smrt na neki drugi način uzvratiti njihovim brutalnim, genocidnim tlačiteljima i ubicama.
I, naravno, postoji vrlo realna mogućnost da ovaj trenutni rat eskalira u nešto mnogo veće i raširenije. Da li je “eliminacija” Hamasa toga vrijedna?
Zaista, rat nije rješenje!
Kao što želi većina američkih Amerikanaca i velika većina svjetskih nacija, vrijeme je za definitivni prekid vatre i nastavak pregovora koji su do sada oslobodili desetine Izraelaca i desetine Palestinaca. Ti pregovori, upravo sada i dalje, jedina su – JEDINA – nada za istinski mir sa pravdom za palestinske palestince, kao i Izraelce.
Ted Glick je progresivni aktivista, organizator i pisac od 1968. godine. Autor je nedavno objavljenih knjiga, Provalnik za mir i 21.st Century Revolution. Više informacija možete pronaći na https://tedglick.com.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati