Moj komšija, prije mnogo godina iz izbjegličkog kampa u Gazi, bio je svetogrdna osoba par excellence. Nezaposlen kao i većina stanovnika kampa, bio je izuzetno siromašan. Njegove porodične obaveze bile su zastrašujuće, ali produženi policijski čas u izraelskoj vojsci onemogućio mu je da nađe posao, a kamoli da se upusti van svoje bedne jednosobne kuće da puše jeftine cigarete, koje je često posuđivao od nekog drugog komšije.
Kada bi život gurnuo Ghassana izvan njegovih mogućnosti da se izbori, otišao bi u dvorište svoje kuće i počeo da viče, vičući najmaštovitije psovke protiv svega svetog. Njegovo urlanje bi se često završavalo prigušenim plačem i suzama, posebno kada bi shvatio da je prešao svaku svetu granicu koju je trebalo prijeći, uključujući i onu koja se odnosi na Boga, Proroke (nitko konkretno) i sve svete knjige.
Ali kada su izraelski vojnici izvukli Ghassana iz njegove kuće i naredili mu da psuje Alaha i da vrijeđa proroka Muhameda - inače bi ga besmisleno tukli - on je tvrdoglavo odbio. Nije da čovjek ne bi napravio kompromis, jer je već hodao četvoronoške, lajao kao pas i nevoljno pljuvao na poster Jasera Arafata. Ali Allah i Poslanik je mjesto gdje je povukao crtu. Ghassan je prepričavao priču mnogo puta, čak i dugo nakon što su mu ožiljci na licu zacijelili i slomljena ruka ponovo bila korisna. I za tren oka je nastavio sa svojim redovnim bogohuljenjem kad god bi ga život natjerao da pređe tu strašnu prijelomnu tačku.
Tokom vojnog policijskog časa, izraelskim vojnicima je često bilo dosadno. Kada su sve izbjeglice bile zaključane, a nikakva djeca koja su bacala kamenje nisu im se rugala u malim uličicama kampa, vojnici bi razvalili nekoliko klimavih vrata i zabavljali se ponižavajući nesretne izbjeglice. Praksa je bila široko rasprostranjena i ponavljana. Muškarci i dječaci su često udovoljavali svakojakim zahtjevima, ali su mnogi ostali nepokolebljivi kada su zahtjevi vojnika stigli do Boga i Poslanika. Mnogo kostiju je bilo slomljeno na taj način, previše da se izbroji.
Duhovne, vjerske ličnosti i simboli često predstavljaju posljednju nadu za koju se siromašni, poniženi i obespravljeni ljudi drže apsolutnom žestinom, jer je ta nada njihova posljednja linija odbrane. Bez toga, sve je izgubljeno.
Palestina često je služio kao mikrokosmos za veću bolest, koju mnogi muslimani vide kao najnižu tačku svog kolektivnog poniženja koje se proteže kroz generacije. Iako je muslimanska solidarnost sa Palestincima često umotana u vjerske simbole i slogane, u stvarnosti ih najviše muči degradacija pojedinca kao reprezentacije Ummeta (nacije).
Palestina, međutim, više nije jedina niska tačka. U posljednje dvije decenije, druge muslimanske nacije pridružile su se rastućoj listi: Afganistan, Irak, Jemen, Sudan, Somalija, Libija, itd.
Uvreda islamskih simbola često predstavlja prelomnu tačku za mnoge muslimane. Fenomen je previše očigledan da bi se propustio. Mnogo prije Salmana Rushdieja Satanic Verses postao je uzrok slavnog među zapadnim vladama i intelektualcima – navodno toliko željnim zaštite slobode govora od hordi osvetoljubivih muslimana – uvrijeđeni muslimani su nekako uspjeli preživjeti sve faze političke korektnosti koje su zapadne zemlje iskusile posljednjih decenija.
Nije bilo iznenađujuće što je najnoviji antiislamski video Nevinost muslimana je režirao pornograf, promovirali su ga desničarski raspirivači mržnje, a zagovarali su ga vrlo samopravedni "intelektualni" elementi koji su pozdravljali svaku američku vojnu avanturu u muslimanskim zemljama. Oni koji koriste film, i mnogo nasilja i bijesa koji je izazvao, da propovijedaju slobodu izražavanja i slično, ili su namjerno neznalice ili ne znaju ništa o političkom kontekstu koji stoji iza svega ovoga.
Slično, to nije bio jedini akt danskih novina Jyllands-Posten objavljivanje uvredljivih Mohamedovih karikatura 2005. ili spaljivanje Časnog Kur'ana od strane pastora Terryja Jonesa 2010. godine, što je razbjesnilo mnoge muslimane. Upravo je identitet počinitelja – zapadnih i američkih – stavio uvrede u ionako nepodnošljiv politički kontekst: seksualno i fizičko zlostavljanje iračkih zatvorenika u Abu Ghraibu, ludilo zatvora Bagram u Afganistanu, mučenje i nezakonito zatvaranje Muslimani zatočenici u Guantanamu, milioni mrtvih, osakaćenih i raseljenih i još hiljadu takvih primjera.
Oni koji insistiraju na postavljanju “muslimanskog bijesa” (naslovna priča nedavnog Newsweek izdanje) u okviru neke uzaludne rasprave o slobodi govora samo zbunjuju pitanje.
Uvredljive karikature usmjerene na proroka Muhameda objavljene su u brojnim zemljama, uključujući novine u Africi, Južnoj Americi, pa čak i u nekim arapskim zemljama. Nije bilo galame. Južne Afrike Mail i Guardian je poznat po pokušaju dolivanja ulja na vatru, očajnički tražeći međunarodnu pažnju. 2010. godine, neposredno prije Svjetskog prvenstva, karikaturista Jonathan Shapiro nadao se da će probiti međunarodnu slavu uvredljivom karikaturom u istim novinama, ali bezuspješno. Reagovale su samo lokalne muslimanske zajednice i to pitanje je manje-više zaboravljeno. Zašto?
Je li to zato što su muslimani tolerantniji prema slobodi govora u Čileu, Estoniji i Peruu, nego u SAD-u, Danskoj i Francuskoj? Ili je to zato što prvi nisu uključeni u ratove koji nastavljaju ponižavati muslimane, gurajući ih do ruba, kao moj stari susjed iz Gaze?
Baš kada su protesti dobijali zamah, u zračnom napadu NATO-a 16. septembra ubijeno je 8 žena u avganistanskoj provinciji Laghman. Hiljade bijesnih Afganistanaca, bespomoćni pred ponavljajućim smrtonosnim udarima, lutale su ulicama u suzama uzvikujući antiameričke slogane, paleći američke zastave i još mnogo toga. Njihov bijes zbog filma bio je naglašen smrtonosnim udarom. Malo se u mejnstrim medijima uopće potrudilo da poveže oba događaja, kao da im je namjera jednostavno da tvrde da su muslimani iracionalni i da njihova pogrešna logika ne zaslužuje nikakvo razmatranje.
Kada sam vidio pakistanske, avganistanske, jemenske, libanonske i druge demonstrante kako se okupljaju protiv stalnih provokacija koje su dolazile iz zapadnih zemalja, nisam mogao a da ne pomislim na Ghassana. Zahtevati od muslimana da postanu tolerantniji jer se skrnave njihovi najsvetiji simboli, dok dim NATO bombi nastavlja da ispunjava afganistansko-pakistanski horizont, nije mnogo drugačije od zahtevanja od nezaposlenog, slomljenog i očajnog čoveka da sedne na sve četiri, laje kao pas i ponavljaju uvrede usmjerene na proroka Muhameda. Koliko god Ghassan bio nepoštovan prema religiji, taj trenutak je odredio samu njegovu ljudskost. Odbio je da posluša vojnike i počelo je premlaćivanje.
Z
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je međunarodno sindicirani kolumnista i urednik PalestineChronicle.com. Njegova najnovija knjiga je Moj otac je bio borac za slobodu: Neispričana priča iz Gaze (Pluton Press, London).