U posljednje vrijeme postoji izrazit deficit dobrih vijesti. Vijesti utječu na finansijska tržišta i zato lideri pokušavaju organizirati, distribuirati i manipulirati vijestima na način da pretvore današnje naslove u sutrašnji brzi profit.
Trilioni koje su vlade širom svijeta potrošile od izbijanja krize potrošeni su više na stvaranje pozitivnih naslova nego na uvođenje mjera za zaustavljanje krize. Investitori pozitivno reaguju na svaku državnu pomoć, stvarajući još jedan finansijski balon.
Sadašnje "stabilizacijske mjere" otkrivaju izopačenost ekonomskog sistema čak i više nego sama kriza. U trenutku kada se ekonomska situacija makar malo popravi, finansijski špekulanti uskaču da dobiju dio profita kada berze rastu. Špekulanti ne znaju kako da rade ništa drugo. Oni su u suštini paraziti koji se hrane društvom. Zbog toga je od ključne važnosti da iz temelja redizajniramo postojeći sistem finansijskih tržišta ako se nadamo da ćemo izaći iz krize. Manje modifikacije i "dodatne regulatorne mjere" neće biti dovoljne. Finansijske špekulacije su toliko izmakle kontroli da moramo razmotriti načine da ih eliminišemo.
Činjenica da berzanske kotacije i cijene sirovina rastu ne ukazuje na sistemski napredak u privredi jer su potrošnja i industrijska proizvodnja i dalje u ozbiljnom padu. No, špekulanti koriste svaku "dobru vijest" - najavu da će stečajni postupak biti odgođen zbog najnovijeg bankrota, govor predsjednika SAD-a, pozitivne komentare ekonomiste osmišljene da povrate povjerenje - kao opravdanje za podizanje cijena. Državna sredstva izdvojena za antikrizne programe završavaju na berzi i nikada ne ulaze u realnu ekonomiju. Na kraju, oni koji su najodgovorniji za izazivanje krize nađu način da iz nje ostvare profit.
Paradoks je da je brzi rast finansijskog sektora tokom epohe odgođenog kapitalizma ono što je prvo pokazalo potrebu za radikalnim promjenama. Država je već bila primorana da nacionalizuje banke i osiguravajuća društva i podrži stabilnost finansijskih tržišta. Ali umjesto da preduzmu mjere za okončanje špekulacija, vlade svijeta troše trilione dolara da podrže nezdrav sistem koji bi se odavno urušio da njime nisu manipulisale.
Od početka je bilo očito da nas čeka još jedan val krize, a sada se čini da će šok biti još razorniji od prvog.
Političari koji drže cvjetne govore o svojoj borbi protiv ekonomske krize mogli bi proizvesti nekoliko dobrih zvučnih zalogaja, ali to ima mali utjecaj na krizu. Spremni su da se bore sa krizom, ali im nedostaje snage da je prevaziđu.
Čini se da je nesposobnost političke i poslovne elite da išta nauči iz vlastitih grešaka hronično i neizlječivo stanje. U tom pogledu, ruski lideri nisu ništa bolji ili gori od ostalih. Sada se postavlja pitanje da li će sljedeći veliki šok učiniti društvo sposobnijim da izvuče pouke iz krize.
Boris Kagarlitsky, član Transnacionalnog instituta, direktor je Instituta za globalizaciju i društvene pokrete u Moskvi. Njegova posljednja knjiga je Imperija periferije: Rusija i svjetski sistem (2008).
Moskva Tajms, 28. maj 2009