Odnosi između socijaldemokrata i njihovog biračkog tijela u Njemačkoj podsjećaju me na porodice u kojima muževi imaju običaj da povremeno idu u žurku. Svaki put, vraćajući se kući sa ringišpila, izvinjavaju se i obećavaju da se to više nikada neće ponoviti i dobijaju oprost. Nakon nekog vremena priča se ponavlja.
Isto je i sa njemačkim socijaldemokratama. Vlada Gerharda Šredera dok je na vlasti vodi oštru ispravnu politiku. Socijalna država, čiji su temelji bili postavljeni još u Bizmarkovo doba, sistematski se razgrađuje, a prava radničke klase se ukidaju. Nijedna druga desničarska vlada ne usudi se da slijedi neoliberalni kurs tako dosljedno i beskompromisno kao što to čine socijaldemokrata Schroeder u Njemačkoj i njegov kolega Blaire u Engleskoj. Ipak, kada su u pitanju izbori, socijaldemokrate odjednom izlivaju teret ljevičarske retorike na glave zbunjenog biračkog tijela. Srca ljudi se tope, a njihova vjera u kancelara se vraća.
Međutim, ovakvo stanje možda neće trajati vječno. “Frau Njemačka” je vjerna, ali stroga dama. Ovaj put se Schroeder pojavljuje kao muž, iako nije bačen na ulicu, ali mu je zabranjeno da ulazi u krevet. Drugim riječima, u kuću mu nije bilo dozvoljeno dalje od praga.
Demohrišćani i socijaldemokrate su osvojili jednak broj glasova - 35,2 odnosno 34,3 odsto. Djelomično utješno za Angelu Merkel i njene konzervativce mogla bi biti činjenica da njihovi partneri – Slobodni demokrati (liberali) imaju 9,8%, ostavljajući iza sebe savezničku sa Schroeder Zelenom strankom (imali su 8,1%). Ovakvo odlaganje ruke, međutim, neće raditi na formiranju trajne koalicije. Desni blok dobija 225+61 mandat, a levičar 222+51. Razlika od 13 mandata nije dovoljna za formiranje stabilne većine u Vladi.
Jedina stranka koja izgleda kao neosporan pobjednik je stranka ljevice. Njena prethodnica, Partija demokratskog socijalizma, nije uspjela ući u Bundestag, dok je Ljevica dobila 8,7% glasova, odnosno 54 mandata. Dok su sve ostale stranke zastupljene u parlamentu, osim Slobodnih demokrata, stalno gubile svoje birače, broj pristalica Ljevice se značajno povećao (za 4,7%), što je sve ostale političke snage u zemlji udaljilo. iza. Ipak, uspjeh ljevičara je vrlo relativan. Ne samo da nisu uspjeli zadržati 10-12% biračkog tijela, koliko su imali na početku kampanje, nisu uspjeli ni postati prva najveća stranka u istočnoj Njemačkoj. Što je još gore, Ljevica je ustupila slobodnim demokratama i tako postala tek četvrta na ukupnoj listi.
Činjenica da ljevičari nisu mogli preuzeti kontrolu na istoku, koji im je bukvalno izmakao iz ruku, nanijela je više od puke psihološke štete. Stranka je u okrugu izgubila desetak direktnih mandata, koji su prešli u ruke socijaldemokrata. Međutim, nije samo povratak njihovih potencijalnih birača u Schroederovu stranku uzrokovao gubitak poslaničkih mjesta od strane ljevice na istoku, već i odluka velikog broja potencijalnih demokršćana u posljednjem trenutku da promijeni svoje preferencije i opredjeljenje za socijaldemokrate, što je također uticalo na ukupnu ravnotežu.
Zlonamjerni jezici govore da je vodstvo Ljevice zadovoljno upravo ovim rezultatom, jer se plašilo da dobije preveliku, radikalnu, nekontroliranu frakciju u Bundestagu i preveliki politički značaj, koji je trebao biti praćen velikim očekivanjima ljudi i ozbiljnim političkim odgovornost. U određenom smislu, prilično je ugodno biti u opoziciji. U svakom slučaju, mnogi su primijetili da je u predizbornoj kampanji Ljevici nedostajalo energije, a ponekad i profesionalizma, što nikada nije bilo tipično za njihovu prethodnicu PDS.
Na ovaj način Slobodne demokrate mogu sebe smatrati jedinim “pravim” pobjednicima. Ova partija je, međutim, toliko manjkava u samodovoljnosti da je njen uspjeh ostao nezapažen.
Novinari i politički analitičari raspravljaju o budućem obrascu koalicije i predlažu različite opcije. Njihove percepcije se kreću od pretpostavke o saradnji konzervativaca sa socijaldemokratama do spekulacija o „koaliciji Jamajke“ – to jest konzervativaca, liberala i „zelenih“. Svaka stranka ima svoju boju: demokršćani (konzervativci) su crni, slobodni demokrati (liberali) su žuti, a boja Zelene stranke je očigledna. Sve zajedno čine državnu zastavu Jamajke.
Tehnički, formiranje vlade nije velika stvar, jer nema suštinske razlike između stranaka. Čak su i profesionalni analitičari, dok istražuju svoje programe, u stanju da otkriju samo beznačajna neslaganja oko poreskih pitanja između socijaldemokrata i konzervativaca. Jedina stranka koja ima Program, drugačiji (mada ne suštinski) od onih drugih, je stranka Levica. Zato je njeno učešće u bilo kojoj koaliciji nemoguće.
Glavni izazov za vladinu koaliciju je lično rivalstvo lidera stranaka, a ne politička i ideološka trvenja, kojih zapravo nema. Konzervativci i socijaldemokrate mogu savršeno dobro sarađivati, dok Šreder i Merkel nisu. Oni su kao dva medveda, koji ne mogu da se slažu u jednoj jazbini.
U svakom slučaju, ko god da bude na čelu predstojeće koalicije, ovaj drugi će imati posla sa jednim fundamentalnim problemom, koji znači mnogo više od svih vrsta aritmetičkih rasporeda u Bundestagu. Dok se svi političari zalažu za neoliberalni kurs, većina stanovništva – uključujući i one koji podržavaju konzervativce – nerado se drži ove politike.
Za razliku od Engleske i Francuske, u kojima se moderna politika i počeci nacija mogu pratiti sve do prvih buržoaskih revolucija 17. – 18. stoljeća, Njemačka se u procesu industrijalizacije razvila u jedinstvenu nacionalnu državu. Inače, to je razlog zašto je uspjela da postane vojna velesila i opasan rival starim carstvima. Svi dijelovi njegovog aparata bili su namjerno konstruirani i prilagođeni jedan drugom baš kao dijelovi mehanizma, a ne oblikovani u procesu nevođene istorijske evolucije. Vojska, transport, obrazovni sistem takođe su namerno osmišljeni. Industrijska kultura je na kraju postala glavna osnova njemačkog identiteta.
Efikasan industrijski sektor zahtijeva državnu regulativu, ulaganja u „ljudski kapital“ i obrazovanje. Evropska prestonica, međutim, ne želi da stavlja ulog na industrijski razvoj. Opredeljuje se za finansije, trgovinu, međunarodno profiterstvo i jak evro, što je dobro za bankare, ali ne i za Evropljane koji se žale na visoke maloprodajne cene. Ukratko, politika koja se trenutno vodi protivi se ne samo ljevičarskoj ideologiji i interesima najamnih radnika, već i cjelokupnoj njemačkoj kulturnoj i administrativnoj tradiciji. Zbog toga se svaka vlada koja će se formirati može smatrati svjesno osuđenom na propast.
U takvim okolnostima, Ljevica, kao jedina politička snaga koja se bori protiv neoliberalizma, ima dobre perspektive. Pitanje je samo da li će se političari na čelu Partije usuditi da iskoriste ovu prednost.