Uz svu diskusiju o ISIS/ISIL-u, Al Kaidi, itd., čovjek bi pomislio da je jedini teror na ovoj planeti onaj koji proizlazi iz relativno malog broja kriminalnih fašista koji lutaju planetom i tvrde da su muslimani. Ipak, to nije jedina lokacija terora. U zapadnoj Africi, na primjer, milioni žive u teroru dok se užasni virus, ebola, širi, ubijajući više od 3,000 ljudi. U velikoj mjeri zbog devastacije koju su neoliberalne politike izazvale u zdravstvenim sistemima zapadnoafričkih zemalja, ebola se širi neočekivanom brzinom.
Naravno, postoje i drugi oblici terora. Devastacija životne sredine i klimatske promjene, koje kapitalizam izgleda ne može zaustaviti, ali su također odigrale veliku ulogu u napretku, prijete milijardama. Ostrva širom ove planete su ugrožena jer voda zadire u obalne regije. I ne treba biti raketni naučnik da bi znao da će radnička klasa, farmeri i mnogi drugi osiromašeni segmenti društva patiti u razmjerima iznad svega što će pogoditi bogate i moćne.
Međutim, u SAD-u je na djelu jedan oblik terora koji nije imenovan, ali je jednako smrtonosan i destruktivan kao bilo što što ISIL i Al Kaida mogu proizvesti. Ovaj teror je rasni teror, stvarnost koja oblikuje živote miliona obojenih ljudi. Rasni teror pomaže da se objasni skraćeni životni vijek Afroamerikanaca; prevalencija raznih bolesti, ili barem visoka stopa bolesti, kao što su dijabetes i hipertenzija, među obojenim osobama; i trzaj koji svi mi obojeni iskusimo pred rasno nadahnutim uvredama, poniženjima i mikroagresijama.
Većini bijelaca je teško shvatiti rasni teror s kojim žive obojeni ljudi. Postoje određene stvari koje se općenito ne tiču bijelaca. Oni, generalno, ne moraju da brinu o rasi ili etničkoj pripadnosti osobe sa kojom se voze. Rijetko moraju da brinu da će ih policija zaustaviti dok se voze kroz susjedstvo koje nije njihovo.
Često pričam priču o prisustvu prve konferencije Labor Notes u Detroitu, Michigan, 1981. Na kraju konferencije plavuša, Skandinavka je tražila prijevoz do istočne obale. Odvezao sam se u Detroit iz Bostona s još jednim Afroamerikancem. Pitali su nas da li možemo da je vratimo na istočnu obalu. Moj prijatelj i ja smo se pogledali i, otprilike u isto vrijeme, odmahnuli glavama "Ne." Nije bilo lično; Ideja da se dva Afroamerička muškarca voze kroz nekoliko država sa veoma atraktivnom, plavom ženom bila je nešto što je izazvalo sve vrste zvona i zviždaljki. Ipak, ovo je iskustvo koje bi većina bijelaca teško shvatila. U mom umu i oku mog prijatelja, mogli smo zamisliti da nas zaustavi policija ili da nas progone bijelci koji nisu bili posebno uzbuđeni zbog prizora, uključujući stvarnost dvojice crnaca koji voze preko zemlje sa bijelkom.
Ne postoji velika udaljenost između straha od iskustva takvog rasnog terora i stvarnih ubistava Trayvona Martina i Michaela Browna. To su bili slučajevi modernog linča, koji je jedan od glavnih istorijskih oblika rasnog terora u SAD. U oba slučaja, bez obzira na stvarni ili navodni stav žrtava, Martin i Brown su ubijeni iz vatrenog oružja ne zbog bilo kakvog kršenja zakona, već zbog uočene prijetnje koju su predstavljali počiniocu(ima) nasilja... ubistva.
Mnogi od nas – obojeni ljudi – našli su se u okolnostima koje se ne razlikuju ni od Trayvona Martina ni od Michaela Browna. Prije samo nekoliko sedmica ljubazno sam zamolio da mi se jedan bijelac skloni s puta u veoma gužvi. Pitao sam ga tri puta "Izvini", samo da bih morao da se proguram pored njega i čuo kako mi kaže "...Izvini se!" Okrenuo sam se i opsovao ga i nastavio da hodam, ali da li je takvu kletvu on mogao protumačiti kao prijetnju svom životu? Da li je kasnije mogao tvrditi, nakon što me je napao ili ubio, da se osjećao ugroženim mojim prisustvom i da je samo moj jezik bio dovoljan da izazove njegove strahove?
Ovo može zvučati čudno, ali Trayvon Martin je ubijen na putu kući jer je George Zimmerman navodno vjerovao da je Martin na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i, nadalje, da Martin – koji nije bio naoružan – navodno predstavlja opasnost po Zimmermanov život . Zimmerman je imao pištolj; Trayvon nije imao oružje; a Zimmerman se očito osjećao opravdanim što je ubio Martina.
Ono što je toliko ironično u pojmu statuta „Stoj na svome“ i sličnih ovakvih mjera zapravo je pitanje ko, istorijski gledano, ima pravo da se boji koga. Istorija na to pitanje odgovara nedvosmisleno i odlučno. Nije bilo masovnog linča bijelaca u SAD od strane obojenih ljudi; nismo bacali bombe iz vazduha na bele zajednice; crna policija ne divlja, recimo, italijansko-američkim zajednicama koje ubijaju omladinu bezbrižno, tvrdeći da su takve radnje opravdane postojanjem organizovanog kriminala u italijansko-američkim zajednicama, odnosno mafijom.
Rasistički teror koji ljudi obojene boje doživljavaju nije ograničen na polu-slučajne akte nasilja ili takozvano policijsko zlostavljanje. Postoji jak, rasistički, desničarski populistički pokret sa nizom grupa uključujući neonaciste, rasističke skinhedse, neokonfederate, hrišćanski identitet i desničarske milicije koje sebe vide da se pripremaju za nadolazeći rasni rat. Prema Southern Poverty Law Center postoji najmanje 688 takvih grupa, od kojih su mnoge dobro naoružane, a neke od njih učestvuju u terorističkim napadima na obojene osobe, Jevreje, lezbejke/gej/biseksualne/transrodne osobe, levičare, sindikalne organizatore, itd., bilo koga, drugim riječima, ko se ne uklapa u njihov koncept “Amerikanca”.
Ovaj desničarski, rasistički terorizam uzrokovao je više smrti policajaca i više ljudi općenito nego bilo koji navodni islamski teror u SAD-u nakon terorističkih napada Al Kaide 11. septembra 2001. godine. Ipak, takve činjenice se ne izvještavaju u mejnstrim vestima i kada se pokrene bilo šta što se približava takvim optužbama, desničarski oportunisti gotovo odmah odbijaju da tvrde da takve optužbe imaju za cilj podrivanje ustavne garancije slobode govora.
U tom kontekstu je važno razmisliti o argumentu profesorice Smith College Paule Giddings koja je u članku od 28. avgusta 2014. za Agence Global [“Vrijeme za pokret protiv linča 21. stoljeća”] tvrdila da ono što mi Ovo nije samo niz slučajeva policijske brutalnosti ili periodičnih činova nasilja, već nastavak linčovačkog 'pokreta' kojem su Afroamerikanci bili podvrgnuti još od vremena ropstva. Želeo bih da ovaj argument odvedem malo dalje.
Kao odgovor na policijsku brutalnost/zlostavljanje, često postoje protesti i akti ljutnje, ponekad u obliku demonstracija i mini pokreta. Pobuna u Fergusonu u Missouriju je, zapravo, mali izuzetak po tome što su protesti trajali duže nego što se obično očekuje. Generalno, protesti jenjavaju i, dok gorčina ostaje, incident se spušta u skrovište naših sjećanja...do sljedećeg čina. Kada ove zločine predstavimo isključivo u terminima „zlostavljanje policije“ i „policijske brutalnosti“ (što, naravno, jesu), oboje ograničavamo širi kontekst za razumijevanje ove situacije, ali također nailazimo na izazov na nivou mobiliziranje javnosti. Što se tiče mobilizacije, moramo imati na umu da s obzirom na opravdan strah od kriminala u mnogim našim zajednicama, stanovništvo – a ovdje govorim o obojenim ljudima općenito, a posebno o Afroamerikancima – nije nužno spremno na sve u osudi postupanja policije. Na kraju krajeva, oni žele osigurati da su i sami zaštićeni od kriminalnog nasilja. Dakle, postoji ambivalentnost koja postoji u zajednicama obojenih boja u pogledu toga kako pristupiti i kriminalu i policijskom nasilju.
Ubistva koja su izvršili pojedinci, kao u slučaju Zimmermanovog ubistva Trayvona Martina, prepoznata su po onome što jesu, rasističkom nasilju. Ali takva djela su rijetko povezana. Nije nam predstavljen širi kontekst rasnih odnosa (i istorije) u SAD. Češće nam se predstavlja priča koja sugerira da je ovaj pojedinačni slučaj i tragičan i nenormalan, a ne dio šireg scenarija.
Umjesto toga, trebali bismo shvatiti da je kombinacija zlostavljanja policije, pojedinačnih akata nasilja i desničarske populističke agresije odraz suvremenog rasističkog terora, inače poznatog kao duh linča. Ima za cilj suzbijanje neslaganja suzbijanjem Afroamerikanaca. Ona jača rasističku hijerarhiju koja je postojala u SAD-u od prije nego što su bile SAD. To je ocrtavanje ograničenja prostora, prava i djelovanja stanovništva koje se očajnički plaši ne zbog onoga što je učinila, već zbog onoga što joj je učinjeno. Svaki čin rasističkog terora, ili tačnije, demonstracija i održavanje atmosfere rasističkog terora, podsjeća obojene osobe općenito, a posebno Afroamerikance, da nisu prihvaćeni u „bijeli blok“ jer su sumnjiva populacija .
Prof. Giddings je, dakle, u pravu da se nasilje koje doživljavamo mora shvatiti kao linč, i da ono na šta se poziva nije samo pokret protiv policijske brutalnosti ili „Pravda za [poslednju žrtvu rasističkog nasilja]” pokret, već kampanja protiv linča/protiv terorizma. Takva kampanja mora biti kampanja koja nastoji ostvariti nekoliko zadataka. Prvo, kampanja mora ponovo otvoriti istoriju SAD-a kako bi pokazala pozadinu rasističkog nasilja i terora i njegove korijene u sistemu koji su stvorili prvobitni doseljenici. Drugo, kampanja mora voditi borbu za širenje demokratije i demokratskih prava. Ovo uključuje borbu protiv rasnih privilegija i rasnih razlika u tretmanu koji dozvoljavaju trenutnoj većinskoj demografskoj grupi da vjeruje da su akcije poduzete protiv 'sumnjive populacije' na neki način apriorno, opravdano. Treće, kampanja mora braniti pravo istorijski potlačenih grupa na samoodbranu. Istorijski ugnjetavane grupe, bilo da su rasno potlačene ili potlačene od strane patrijarhata, od njih se traži da igraju ulogu vječnih žrtava, uvijek okrećući drugi obraz. Od njih se ne očekuje da se brane i često bivaju kažnjavani za to. Ovo se mora promijeniti u svojim osnovama.
Kroz pokret protiv linča u 21. vijeku možemo zapravo pomaknuti dalje od očaja i žrtve. Kroz pokret protiv linča u 21. vijeku možemo odgovoriti na nasilni oblik 'bijelog odgovora' koji se pojavio 1960-ih i koji se od tada nastavlja kao veliki, na sudovima i na ulicama. Kroz pokret protiv linča u 21. vijeku možemo prevazići ideju da su rasizam i rasističko ugnjetavanje izolirani od pojedinačnih akcija i da su umjesto toga centralni u malteru koji drži na okupu veći sistem. Takvo priznanje je, možda više od svega, ono što elitni, takozvani mainstream, mediji najviše žele izbjeći.
Bill Fletcher, Jr., je domaćin The Global African na Telesur-engleskom. On je aktivista i pisac rasne pravde, rada i globalne pravde. Može se pratiti na Facebooku i na www.billfletcherjr.com.