[Jezik imperije: Abu Ghraib i američki mediji Lila Rajiva (Njujork, Monthly Review Press, 2005), 224 str. Paper, 14.95 dolara.]
Kada je 2003. počeo rat u Iraku, Lila Rajiva je bila toliko uznemirena time da je napustila svoj posao predavača. Sa sedištem u Baltimoru, autor je pratio medijsko izveštavanje kao veb aktivista i slao antiratne peticije. Krajem aprila 2004. godine, američki TV magazin “60 Minutes II” objavio je fotografije nagih Iračana, seksualno osramoćenih, u pritvoru u zatvoru Abu Ghraib u Bagdadu. Rajiva je napisao seriju web članaka o publikacijama kao što su Disident Voice i Counterpunch. Razmatrali su odsustvo zatvorenih Iračanki na fotografijama mučenja, te kako su mediji pokrivali – i prikrivali – Abu Ghraiba i druge izvještaje o mučenju u ratu protiv terorizma od napada 11. septembra općenito. Web novinarstvo se pojavilo kao popularna štampa tokom živahnih uličnih protesta 1999. u Sijetlu protiv Svetske trgovinske organizacije.
U The Language of Empire, Rajiva proučava faktore i sile iza torture iračkih zatočenika, osvetljavajući korporativno novinarstvo i njegovu ulogu pružaoca usluga drugoj Bushovoj administraciji, koja je lažno i kršeći međunarodno pravo tvrdila da je SAD su morale ući u rat s Irakom, zbog svoje umiješanosti u napade 11. septembra i posjedovanja oružja za masovno uništenje.
Oštrim okom, Rajiva pojašnjava i demistifikuje zvanični narativ američkih snaga (uključujući privatne izvođače), kako bi pokazao kako su, fizički, psihički i seksualno, mučili iračke zatočenike. Za zapisnik, djelimična lista takvog mučenja uključivala je gušenje, stvarno i simulirano utapanje i pogubljenje, silovanje i sodomiju, produženo zatvaranje u trule, malene metalne kaveze u ekstremnim vremenskim prilikama i skrnavljenje Kur'ana. Ona počinje analizom posrednih dokaza iz skandala u Abu Ghraibu, gdje su Iračani također bili mučeni za vrijeme režima Sadama Husseina. I bacila je kritički pogled na kreatore američke civilne i vojne politike, široko definirane kao neokonzervativna frakcija u drugoj Bushovoj administraciji. Pitanja šta su znali i kada su to znali ostaju bez odgovora, pošto je američka okupacija Iraka zvanično okončana u junu 2004.
Jedan od osuđenih, fotografisanih mučitelja rasno brutaliziranih Iračana u Abu Ghraibu bio je Charles Graner, bivši zatvorski čuvar u pensilvanijskom zatvoru s maksimalnom sigurnošću, gdje je crni pisac i novinar Mumia Abu Jamal također godinama osuđen na smrt. Najvažnije je to što Rajiva razmrsava medijske napade zasnovane na klasi na Granera kao na neku vrstu skitnice, izbačenog kao poslovično lošu jabuku u inače netaknutoj bačvi i osuđenog na osam godina za svoje zločine. Ovo uokvirivanje skandala, prema Rajivi, imalo je djelomični učinak oslobađanja američkih kreatora politike pravne i moralne odgovornosti – iako je jedan visoki zvaničnik uključen u odobravanje mučenja iračkih zatočenika bio Michael Chertoff, šef kriminalističkog odjela Ministarstvo pravde SAD-a. Kasnije je unapređen u šefa Državne bezbednosti.
Radživa osuđuje medijski narativ koji briše vitalnu historiju i, zarobljen u političkim i pravnim sitnicama, prije jača nego kritikuje službeni stav o invaziji i okupaciji Iraka kao oslobođenju. Ona jača svoj argument stavljanjem uvodnika i izvještaja iz američke desnice i “mainstream” štampe u istorijski kontekst. Tako će za nju „mediji establišmenta“ (vesti zapadnih medija poput AFP-a i Reutersa, medijskih konglomerata poput CBS-a i Foxa) „nastaviti da brišu kolonijalno nasljeđe modernog svijeta i predstavljaju Abu Ghraiba kao aberaciju, a ipak predstaviti politiku koja stoji iza toga kao na neki način vitalnu za pravedni „rat protiv terorizma“.“ Rajiva sažeto tvrdi da odsustvo ovog kontekstualnog pogleda iz masovnih medija ukazuje na njegovu važnost.
Osim toga, ona objašnjava kako je medijsko izvještavanje tokom saslušanja Senatskog odbora za oružane snage o skandalu oko torture u Iraku poremećeno odrubljivanjem glave u Iraku Nicholasu Bergu, američko-jevrejskom državljaninu i izvođaču radova. Da bi dekonstruirao Bergovu priču (on, operativac GOP-a, navodno je bio u humanitarnoj misiji), Rajiva se okreće mitskoj figuri Prometeja, grčkog titana. Naglasak na individualizmu i optimizmu bio je u srži medijske empatije s Bergom. Ali Rajiva ističe da je to bio “još jedan primjer izuzetno iskrivljene i neadekvatne vijesti koja je američku publiku ostavila bez ikakvog osjećaja za patnju nanesenu Iračanima tokom tekuće pacifikacije njihove zemlje, patnju pored koje se mjeri jedna jedina smrt , koliko god mučno, nema jednak politički značaj.” Berg u Iraku je bio počasna žrtva. Ali desetine hiljada Iračana koji su poginuli tokom i nakon američke invazije (nakon 14 godina trgovinskih sankcija, inspekcija oružja i misija bombardovanja SAD/UK), zapravo su smatrani nedostojnima humanizirajućeg prikaza koji je Berg dobio. U tom procesu, mediji marljivo pomažu da se stvori pogrešan pogled na svijet i mjesto američkih građana u njemu.
U svom posljednjem poglavlju, Rajiva se okreće odnosu između medija i religije. Optužbe da Izrael tlači Palestince su novine poput New York Timesa ocijenile kao dokaz antisemitizma. A američka kršćanska desnica uspješno je pojačala ovo izobličenje geopolitičke stvarnosti. U međuvremenu, kontinuirana krađa palestinske zemlje od strane jevrejske države ima sudbonosne posljedice za sadašnjost. “Upravo ova sekularna historija pruža kontekst za pojavu antiarabizma čije vidljivo lice vidimo na izuzetno ponižavajućim slikama Abu Ghraiba”, piše Rajiva.
Ona nije akademik koji konstruiše teoriju carstva, medija i torture i ostavlja je na tome; umjesto toga, ona zaključuje iskrenim apelom „medijima budućnosti, aktivistima zasnovanim na Internetu, građanima novinarima i ljudima savjesti da otkriju cijelu istinu imperijalnog osvajanja Iraka i otvorenog i skrivenog divljaštva na kojem počiva, za koji je Abu Ghraib najdublji i najistinitiji amblem.”
Seth Sandronsky živi i piše u Sacramentu, CA
[Prvi put objavljeno u Race & Class u januaru 2007.]