Kako bih volio da Ben Bernankea uhvate kako e-poštom šalje fotografije svojih prepona u donjem rublju. U suprotnom nemamo šanse promijeniti gospodarsku politiku ove administracije, koja će biti jednako katastrofalna kao i ona njezine prethodnice.
Doista, dugo očekivane izjave predsjednika Fed-a u utorak vraćaju nas na prezirnu ravnodušnost Herberta Hoovera prema patnji javnosti: Bernanke je odbacio klimavo gospodarstvo s anemičnim rastom od 1.8 posto u prvom tromjesečju kao samo "nešto sporije od očekivanog". Porast nezaposlenosti na 9.1 posto bio je "neki gubitak zamaha".
Problem s Bernankeom je taj što on nema pojma o oštroj boli i strahu koje podnosi 50 milijuna Amerikanaca koji su iskusili ili se suočavaju s mogućnošću gubitka svojih domova. Njegove su primjedbe odražavale izoliranost elite vladajuće moći koja je veličanstveno otporna na štetu koju je Bernankeova politika u sadašnjoj i prošloj administraciji pomogla nanijeti štetu onome što se nekada nazivalo američkim načinom života. To je čovjek koji nas je uvjeravao da nema stambene krize, dok je njegova politika u Fed-u poticala hipotekarne sekuritizacije prijevare koje su uzrokovale kolaps gospodarstva.
Njegova cjelovita izjava predstavlja klasičan primjer ograničenja ekonomskog jezika kao moralno deskriptivnog: "Sve u svemu, čini se da se ekonomski oporavak nastavlja umjerenim tempom, iako stopom koja je nejednaka po sektorima i frustrirajuće spora iz perspektive milijuni nezaposlenih i nedovoljno zaposlenih radnika." Frustrirajuće sporo – što kažete na to da poludite od straha da nećete moći platiti hipoteku i izgubiti dom? Recite to radnicima koji se moraju boriti sa stagnirajućim stopama plaća i naglim porastom troškova plina i hrane dok se bolja radna mjesta, a time i potražnja potrošača, sele u inozemstvo. Bernanke uzima niske plaće kao ohrabrujuću vijest o onome što on vidi kao najvažniji front inflacije: "prigušeni jedinični troškovi rada trebali bi ostati ograničavajući utjecaj na inflaciju."
Kod kuće doživljavamo društveni tsunami s nestankom radne snage srednje klase dionika koje su različiti promatrači poput Thomasa Jeffersona i Alexisa de Tocquevillea smatrali temeljem američkog eksperimenta slobode. Mnogi koji imaju posao očajnički se bore da prežive dok prosječni radni tjedan i platne ljestvice padaju, a bezbrojni se radnici zadovoljavaju nagradama znatno ispod svojih vještina. Nezaposlenima su uskraćeni čak i ti mali prihodi. Bernanke priznaje: "Posebno je zabrinjavajuća vrlo visoka razina dugotrajne nezaposlenosti – gotovo polovica nezaposlenih bez posla je dulje od šest mjeseci."
Radna mjesta koja su otvorile naše velike multinacionalne korporacije, poput spašenog GE-a, primarno su izvan zemlje, kao što je priznao Bernanke: "Mnoge američke tvrtke, osobito u proizvodnji, ali i u uslugama, imale su koristi od snažnog rasta potražnje na stranim tržištima." Ti inozemni dobici, potaknuti daleko uspješnijim antirecesijskim politikama u Kini, Brazilu i Njemačkoj, potaknuli su potražnju i cijene u inozemstvu u područjima nafte, hrane i ključnih građevinskih proizvoda.
Bernanke je, govoreći na monetarnoj konferenciji u Atlanti, priznao da je "depresivno stanje stanovanja u Sjedinjenim Državama veliki razlog zašto je trenutni oporavak manje snažan nego što bismo željeli", te da se "američko gospodarstvo oporavlja i od najgora financijska kriza i najteži krah nekretnina od Velike depresije."
Ali nije ponudio ni riječi o tome kako bi se teški učinci te propasti stambenog prostora mogli ublažiti. Ni riječi o pomoći ljudima da ostanu u svojim domovima. Ipak, ustvrdio je da je olakšanje koje je Fed pružio bankarima otkupom više od 1.2 trilijuna dolara toksičnih hipoteka koje su ti bankari stvorili "postignuto, moram napomenuti, bez ikakvih neto troškova za savezni proračun ili porezne obveznike SAD-a ."
Ovo je tehnika velike laži na djelu, koju koristi golemi bankarski lobi koji naglašava izravne troškove TARP programa, dok zanemaruje druge programe koji se neće vratiti, kao i dodatni trošak od 5 trilijuna dolara na državni dug koji pravilna politika Feda mogla izbjeći.
Do sada je neizbrisivo jasno da se ekonomski pristupi kojima su težili George W. Bush i Barack Obama, s Bernankeom koji igra ključnu ulogu u obje administracije, mogu najtočnije sažeti kao politika vlade bankara, bankara, i za bankare.
Osiguranje stabilnosti financijskim tržištima, što znači sposobnost tvrtki da posuđuju državna sredstva po gotovo nultoj kamatnoj stopi bez vraćanja javnosti u obliku hipotekarnih olakšica ili otvaranja radnih mjesta, bio je glavni cilj. Ali čak i po tom standardu, kao što potvrđuju najnovije statistike o otvaranju novih radnih mjesta i započetoj gradnji, vladini napori ne funkcioniraju. Stavljanje bankara na prvo mjesto predstavljalo je guranje na uzici, što Paul Volcker osuđuje kao "zamku likvidnosti", situaciju u kojoj je novac poreznih obveznika stavljen na raspolaganje velikim korporacijama koje ulažu u otvaranje novih radnih mjesta od čega dobrobit imaju stranci umjesto američkih radnika. To je opscenost zbog koje bismo se trebali zabrinuti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije