Izvor: The Guardian
Tamo negdje, označena na karti, ali primamljivo blizu, nalazi se obećana zemlja zvana Normal, u koju se jednog dana možemo vratiti. To je čarobna geografija koju nas uče političari, poput Borisa Johnsona sa svojim “značajan povratak u normalu”. To je priča koju pričamo sami sebi, čak i ako joj proturječimo već sljedećom mišlju.
Postoje praktični razlozi za vjerovanje da je Normal bajkovita zemlja u koju se više nikada ne možemo vratiti. Virus nije nestao i vjerojatno će se nastaviti ponavljati u valovima. Ali usredotočimo se na drugo pitanje. Kad bi takva zemlja postojala, bismo li željeli tamo živjeti?
Ankete dosljedno pokazuju da ne bismo. A istraživanje BritainThinksa prije dva tjedna pokazalo je da samo 12% ljudi želi da život bude “točno onakav kakav je bio prije”. A anketa krajem lipnja, koju je naručio pružatelj usluga vrtića Bright Horizons, sugerira da se samo 13% ljudi želi vratiti na posao kao prije karantene. A YouGov studija u istom tjednu otkrilo je da samo 6% nas želi istu vrstu ekonomije kakvu smo imali prije pandemije. Još jedna anketa isti anketari u travnju pokazali su da samo 9% ispitanika želi povratak u "normalu". Rijetkost je vidjeti tako snažne i dosljedne rezultate u bilo kojem većem pitanju.
Naravno, svi bismo htjeli ostaviti iza sebe pandemiju, s njezinim razornim učincima na fizičko i mentalno zdravlje, pogoršanjem usamljenosti, nedostatkom školovanja i kolapsom zapošljavanja. Ali to ne znači da se želimo vratiti u bizaran i zastrašujući svijet koji vlada definira normalnim. Naša nije zemlja izgubljenog sadržaja, već mjesto u kojem su se skupljale smrtonosne krize davno prije nego što je izbila pandemija. Uz naše brojne političke i ekonomske disfunkcije, normalnost je značila ubrzanje najčudnije i najdublje nevolje s kojom se čovječanstvo ikada suočilo: kolaps naših sustava za održavanje života.
Prošlog mjeseca, zatvoreni u svojim domovima, gledali smo stupove dima kako se uzdižu s Arktika, gdje su temperature dosegle vrlo abnormalnih 38°C. Takve apokaliptične slike postaju pozadina naših života. Listamo slike požara koji gutaju Australiju, Kaliforniju, Brazil, Indoneziju, nenamjerno ih normalizirajući. U briljantan esej početkom ove godine pisac Mark O'Connell opisao je ovaj proces kao “polako atrofiranje naše moralne imaginacije”. Privikavamo se na našu egzistencijalnu krizu.
Kad se posao nastavi kao i obično, nastavlja se i zagađenje zraka ubija više ljudi svake godine nego što je Covid-19 dosad učinio, i pogoršava utjecaje virusa. Klimatski kvar i onečišćenje zraka dva su aspekta šire disbioze. Disbioza znači raspad ekosustava. Termin koriste liječnici za opisivanje kolapsa naših crijevnih bioma. Ali jednako je primjenjiv na sve žive sustave: prašume, koraljne grebene, rijeke, tlo. Oni se oslobađaju šokantnom brzinom, zbog kumulativnih učinaka normalnosti, što znači neprestano širenje potrošnje.
Ovog smo mjeseca saznali da su plemeniti metali, poput zlata i platine, vrijedni 10 milijardi dolara bačen na deponiju svake godine, ugrađen u desetke milijuna tona nižih materijala, u obliku elektroničkog otpada. Svjetska proizvodnja e-otpada raste za 4% godišnje. Pokreće ga još jedna čudna norma: planirano zastarijevanje. Naši su uređaji dizajnirani da se pokvare i namjerno su projektirani da se ne popravljaju. To je jedan od razloga zašto prosječni pametni telefon, koji sadrži dragocjene materijale ekstrahirane uz velike ekološke troškove, traje između dvije i tri godine, dok prosječni stolni pisač ispisuje ukupno pet sati i četiri minute prije nego što se odbaci.
Živi svijet i ljudi koje on uzdržava ne mogu podnijeti ovu razinu potrošnje, ali o njenom ponovnom uspostavljanju ovisi normalan život. Složeni, kaskadni učinci disbioze guraju nas prema onome što neki znanstvenici upozoravaju da bi moglo biti globalni kolaps sustava.
Ankete su i po ovom pitanju jasne: ne želimo se vraćati u ovo ludilo. A Anketa YouGov sugerira da 8 od 10 ljudi želi da vlada da prednost zdravlju i dobrobiti ispred gospodarskog rasta tijekom pandemije, a 6 od 10 bi željelo da tako ostane i kada (ako) virus nestane. A istraživanje Ipsosa daje sličan rezultat: 58% Britanaca želi zeleni ekonomski oporavak, dok se 31% ne slaže. Kao u sve takve ankete, Britanija se nalazi blizu dna raspona. Općenito gledano, što je nacija siromašnija, to njeni ljudi veću težinu pridaju ekološkim pitanjima. U Kini, u istom istraživanju, omjeri su 80% i 16%, au Indiji 81% i 13%. Što više konzumiramo, to više atrofira naša moralna imaginacija.
Ali Westminsterska vlada odlučna je gurnuti nas natrag u hipernormalnost, bez obzira na naše želje. Ovaj tjedan, ministar za okoliš, George Eustice, signalizirao je da on namjerava poderati naš sustav ekoloških procjena. Besplatne luke koje je predložila vlada, u kojima su obustavljeni porezi i propisi, neće samo pogoršati prijevare i pranje novca ali i izložiti okolna močvarna i muljevita područja, te bogat životinjski i životinjski svijet u kojem žive, uništavanje i onečišćenje. Trgovinski sporazum koji namjerava sklopiti sa SAD-om mogao bi nadjačati parlamentarni suverenitet i uništavaju naše ekološke standarde, bez javnog pristanka.
Kao što nikad nije postojao normalan čovjek, tako nikada nije postojalo ni normalno vrijeme. Normalnost je koncept koji se koristi za ograničavanje naše moralne imaginacije. Ne postoji normalno u koje se možemo vratiti, ili bismo se željeli vratiti. Živimo u nenormalnim vremenima. Oni zahtijevaju nenormalan odgovor.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije