Nedavna smrt Haidera Abdul-Shafija nije mogla doći u gore vrijeme. Imajući na umu sumorne nedostatke palestinskog vodstva i nedostatak bilo kakvog ozbiljnog pokušaja da se situacija popravi, gubitak ovog jedinstvenog i legendarnog vođe osjeća se još akutnijim.
Ovdje je bio netko tko je uvijek uspijevao nadići frakcionaštvo i religioznost, plemensku politiku i sebične ideologije, održavajući svoja načela kroz sve vanjske poteškoće. Suosnivač je Palestinske oslobodilačke organizacije 1960-ih, a zatim je pokrenuo Palestinsko društvo Crvenog polumjeseca u Gazi 1970-ih. Otporni čovjek vodio je palestinsko izaslanstvo na mirovnim pregovorima u Madridu 1991., a 1993. podnio je ostavku na to mjesto nakon što je sa svog hotelskog radija saznao da je Yasser Arafat postigao tajni sporazum u Oslu bez konzultacija s palestinskim pregovaračima u Španjolskoj. Abdul-Shafi mi je rekao, u prvom intervjuu koji sam imao s njim, da je saznanje o Arafatovom tajnom dogovoru iz medija bio posebno neugodan trenutak za njega.
Â
U istom intervjuu 2002. Abdul-Shafi je također opširno govorio o palestinskom ustanku, pregovorima s Izraelom, unutarnjoj korupciji i podjelama, demokraciji i još mnogo toga. Tada u dobi od 83 godine, Abdul-Shafi je pokazao duh idealističkog mladog borca s nepokolebljivom vizijom, dok je također demonstrirao mudrost proizašlu iz pet desetljeća nesebične borbe i postojanosti. Za njega očaj nikada nije bio opcija. Unutarnje jedinstvo, demokracija, otpor na svim frontama i dijalog na ravnopravnoj osnovi bili su njegovi krajnji ciljevi. Djelovao je neumorno, no narušeno zdravlje postalo mu je najveći neprijatelj jer mu je nekoliko godina kasnije dijagnosticiran rak, a 25. rujna 2007. preminuo je.
Â
Pitam se je li ostarjeli zabrinuti znao za bolne detalje unutarnjeg palestinskog sukoba, sramotnog i uzajamnog slamanja medija i slobode izražavanja na Zapadnoj obali i u Gazi, te podjela na svakom koraku u palestinskom životu. Palestina koju je Abdul-Shafi ostavio nije bila Palestina za koju se borio sa zadivljujućom predanošću.
Â
U svojoj borbi, Abdul-Shafi se nije bojao izraziti svoje mišljenje i kritizirati ono što je poremetilo borbu za palestinsko jedinstvo i istinski suverenitet. Okrivio je Arafata i njegove suradnike za mnoge katastrofe koje su zadesile njegov narod nakon Osla, osuđujući palestinsko vodstvo za kapitulaciju u Oslu, za prihvaćanje daleko manje od onoga što su zahtijevala prava i težnje njegovog naroda. Odbio je sudjelovati u šaradi "demokracije" koja je uspostavila, među ostalim izgovorima, parlament koji nije imao ovlasti, niti prkositi Arafatovoj volji niti Izraelu, čija se represivna okupacija samo intenzivirala nakon potpisivanja "mirovnih sporazuma".
Â
Naravno, nedugo nakon izglasavanja u parlamentu Abdul-Shafi je prvi dao ostavku, dajući podršku Palestinskoj nacionalnoj inicijativi koja je zagovarala nacionalno jedinstvo, demokraciju i čistu vladu. Jasno je vidio da, iako Palestinci možda nisu u stanju kontrolirati akcije Izraela, oni su sigurno bili sposobni koordinirati i ispraviti vlastite posljedice. Ovo je zapravo sve što je tražio.
Â
Nasuprot tome, predsjednik Palestinske uprave Mahmoud Abbas odlučio je iskoristiti izraelski kolonijalni projekt u vlastitu korist. Za razliku od Abdul-Shafija, koji bi izazvao izraelsku dominaciju kolektivnim palestinskim stavom potpune kohezije u zemlji i inozemstvu, Abbas (kojeg su mainstream mediji prozvali "umjerenim" i "pragmatičnim" vođom) odlučio se za smrtonosnu opciju; surađivao je s neprijateljem. Dok su Palestinci u Gazi ubijani po volji, potpuno su opkoljeni i uskraćena su im najosnovnija ljudska prava, čini se da su ga Abbasovi "pragmatični" savjetnici upozorili da se ne sukobljava sa SAD-om i Izraelom. Ovaj pristup previđa činjenicu da defetizam nikada nije pomogao potlačenoj naciji da povrati svoju zemlju, svoja prava i svoju slobodu.
Â
Nažalost, Abdul-Shafi više nije tu da pruža tako pravovremene podsjetnike. Tlo Gaze konačno ga je preuzelo; na isti način na koji je preuzeo tijela mnogih otpornih palestinskih muškaraca i žena, mladih i starih. Možemo se samo nadati da je duh Abdul-Shafija sada slobodan lutati izvan zatvorenih granica, električnih ograda i blokiranih vojnih zona koje su taj jadni komad zemlje pretvorile u zatvor koji se po svojoj izoliranosti može usporediti s onim na otoku Robben gdje su Nelson Mandela i njegovi su drugovi držani dugi niz godina.
Â
Sve dok su Abbas i mnogi u njegovoj stranci Fatah zauzeti smišljanjem planova za slabljenje svojih suparnika u Hamasu, i dok obje stranke planiraju učvrstiti svoje političke pozicije u nečemu što je sigurno najsramotniji medijski cirkus u palestinskoj povijesti, Izrael se više ne suočava s ozbiljnim otpornost. Umjesto toga, izraelski političari sada se suočavaju s drugačijim izazovom - kako povećati jaz između podijeljenih Palestinaca. Prema Avi Issacharoffu u Haaretzu, najnovije pitanje je hoće li oslobađanje vođe Fataha Marwana Barghoutija pomoći ujedinjenju svih redova Fataha, čime će se ojačati Abbas i ubrzati raspad Hamasa.
Â
Za razliku od Abbasa, Abdul-Shafi nije iznevjerio svoj narod, uprkos svim nedaćama koje je morao podnijeti. Učinio je sve ono što čovjek može učiniti sam, i više od toga. Shafijev sprovod u Gazi navodno je ujedinio Palestince svih frakcija. Čovjek je tijekom svog života potrošio mnogo svoje energije na postizanje ovog plemenitog cilja. Barem je njegova smrt donijela prolazan trenutak jedinstva, podsjetnik da je takvo što još uvijek moguće.
Â
U svom govoru na mirovnoj konferenciji u Madridu 31. listopada 1991. Abdul-Shafi je izrecitirao stih Mahmouda Darwisha: “Moja domovina nije kofer, a ja nisam putnik.” U to je vrijeme dom moga oca u izbjegličkom kampu u Gazi bio prepun susjeda koji su došli poslušati televizijski govor i svi su tiho plakali kao odgovor. Siguran sam da su oni od njih koji su još živi ponovno zaplakali, ovaj put zbog odlaska palestinske ikone nade čija će se ostavština, kao i njegov život, uvijek cijeniti.
Â
Â
-Ramzy Baroud (ramzybaroud.net) je autor i urednik stranice PalestineChronicle.com. Njegovi su radovi objavljeni u mnogim novinama i časopisima diljem svijeta. Njegova najnovija knjiga je The Second Palestinian Intifada: A Chronicle of a People's Struggle (Pluto Press, London).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije