Prošlo je nešto više od dvije godine otkako je svijet zadivila 'povijesna' pobjeda Baracka Obame na američkim predsjedničkim izborima. Samo nekoliko mjeseci kasnije u Kairu, tijekom jednog od svojih prvih inozemnih putovanja, Obama je dao još jednu 'povijesnu' obvezu ljudima muslimanskog svijeta, naime da će pod njim Sjedinjene Države stajati uz demokratske snage i protiv sadašnjih diktatora koji su povijesno bili podupirao Washington u prošlosti.
Na polovici Obaminog predsjedničkog mandata svijet je svjedok povijesti u nastajanju, prvo u Tunisu, zatim u Egiptu i Jemenu. I očekivano, Bijela kuća je ostala oprezna u svom odgovoru. U međuvremenu se čini da je postignut mali napredak u normalizaciji Iraka i Afganistana, dok društvena polarizacija u toj najvažnijoj američkoj savezničkoj državi, Pakistanu, iz dana u dan jača. Sve u svemu, što se doista promijenilo u politici Washingtona prema muslimanskom svijetu?
Bilo bi, naravno, teško da je Obama prošao puno gore od svog prethodnika. Ali među ljudima diljem muslimanskog svijeta, čini se da se percepcija američke vanjske politike ne mijenja. Doista, moglo bi se reći da ljutnja i frustracija rastu. U određenoj mjeri, masivni val prosvjeda koji je prisilio Zine al-Abidinea Ben Alija da napusti Tunis nakon dva desetljeća na vlasti, i stalna halabuka protiv Hosnija Mubaraka u Egiptu, optužnica su koliko i američkog pokrovitelja diktatora. Sami Ben Ali i Mubarak.
Na prvim crtama američkih okupacijskih ratova u Iraku, Afganistanu i Pakistanu situacija je još gora. Amerikanci i proamerička inteligencija u tim zemljama nastavljaju se pitati: zašto nas mrze? Istina je da desničarske političke snage i segmenti medija raspiruju antiamerikanizam, ali činjenica je da tim reakcionarima svaki dan američki kreatori vanjske politike osiguravaju sirovinu za obavljanje svoje trgovine. Bilo bi neizmjerno poželjno kada bi progresivnije snage imale utjecaj unutar tih društava kako bi se napravila suštinska razlika između Amerikanaca i američke vanjske politike, ali i ovdje vrijedi imati na umu da SAD – i druge zapadne sile – dijele odgovornost za uspon desničarskih snaga unutar muslimanskog svijeta.
Ipak, bilo bi pogrešno prenaglašavati moć desnice unutar muslimanskih društava. Tunižani, Egipćani i Jemenci koji su izašli na ulice posljednjih tjedana nisu kartaški članovi Muslimanskog bratstva, kao što ni Pakistanci koji su protjerali generala Perveza Musharrafa uz američku potporu nakon osam godina na vlasti 2008. nisu bili simpatizeri talibana . Pa čak i u Iraku i Afganistanu, gdje su desničarske snage na čelu pobunjenika, opće je poznato da obični ljudi jedva da dijele želju suprematista da uspostave islamsku teokraciju.
Upravo je zato važno podsjetiti na njegovo 'povijesno' obećanje Baracka Obame ljudima muslimanskog svijeta. Odlukom da ne poduzme principijelnu promjenu strategije u odnosu na muslimanske zemlje, Washington pruža plodno tlo za desničarske snage da zadrže moć i utjecaj. U Afganistanu, otvoreni političar Malalai Joya oštro je tvrdio da postoji simbiotski odnos između takozvane 'koalicije voljnih' i reakcionarnih snaga unutar ratom razorenog afganistanskog društva.
Za one koji nastavljaju vući liniju 'sukoba civilizacija', vrijedi imati na umu da je prošlo više od desetljeća otkako su Sjedinjene Države preusmjerile svoj raison d'etre kao globalna supersila prema 'terorizmu', ali među svojim u najbliže saveznike može ubrojiti režime koji, da se izrazimo Pentagonom, otvoreno 'pomažu i podržavaju terorizam'. Najočitiji takav primjer je Saudijska Arabija, država koja više od tri desetljeća sustavno izvozi džihad. Ipak, interesi Arapsko-američke nafte (ARAMCO) i golemih sekundarnih i tercijarnih gospodarskih igrača koji zarađuju na nafti i plinu jasno su važniji od svake predanosti demokraciji.
Doista, dvije godine nakon Obaminog preuzimanja vlasti, potreba da se razotkrije mit o beskrajnoj konfrontaciji između takozvanih 'slobodnih društava' – navodno izgrađenih na besprijekornim stupovima sekularizma i političke slobode – i 'fundamentalista' koji su sve moćniji u muslimanskim zemljama, akutniji je nego ikada. Ben Ali i Mubarak su sveti 'sekularisti' koji ne odbacuju svoj prijezir prema demokratskim normama – obojica su desetljećima dragocjena imovina Washingtona. Pakistansko inače sekularno vojno vodstvo desetljećima je koristilo islam kao pokretačku snagu institucije i pokroviteljski d'ihada izvođači u skladu s tim – to je još uvijek plavooki dječak Pentagona, usprkos nedavno dokumentiranim napetostima. Da ne zaboravimo, Sadam Husein je nekoć davno bio cijenjeni prijatelj Washingtona: sekularan do srži i voljan i sposoban da krvari Iran, Saddam je pao u nemilost tek kada je postao zaljubljen u zablude o vlastitoj veličini. Njegov sekularizam nije ga spriječio da bude označen najopasnijim teroristom na svijetu.
Na kraju, ne bi bilo nemarno podsjetiti da je prošlo tek 20-ak mjeseci od masovnog vala prosvjeda u Iranu uoči predsjedničkih izbora. U to vrijeme otvorila se značajna podjela unutar progresivnih krugova oko demonstracija i do koje su mjere one istinski odražavale narodnu volju iranskog naroda. Zasad je tek nekolicina glasova koji Ben Alijev bijeg pripisuju dobro dirigiranoj imperijalističkoj zavjeri, iako zabrinjava činjenica da se već naziva 'obojenom revolucijom'.
U svakom slučaju, kao u Iranu prije 20 mjeseci, danas u Tunisu, Egiptu, Jemenu i gdje god drugdje počnu prosvjedi, nema ničeg umjetnog u tome što se događa. Da bi američki vanjskopolitički establišment – pod Obamom ili bilo kim drugim – pokušao manipulirati neočekivanim događajima poput ovih u vlastitu korist, podrazumijeva se. U konačnici će ljudi muslimanskog svijeta biti ti koji moraju zacrtati svoj vlastiti put, bez obzira na spletke Carstva.
U međuvremenu je vrijeme da se definitivno prizna da Sjedinjene Države nastavljaju djelovati kao Carstvo u padu, bez obzira na to tko zauzima Bijelu kuću. Bezosjećajan kod kuće i preziran u inozemstvu, sadašnji režim možda je bolji od Georgea W. Busha, ali uvijek je bilo naivno očekivati suštinsku promjenu od Demokratske stranke koja je u konačnici predana istim vrijednostima i političkim ciljevima kao i republikanci. Kao obojen čovjek, nadali su se da će Obama pomoći u emancipiranju napaćenog nebijelog stanovništva unutar Sjedinjenih Država, te također transformirati odnose Washingtona sa zemljama trećeg svijeta, a posebno onima s muslimanskom većinom. Ipak, učinio je malo da uzdrma duboko ukorijenjeni političko-vojni establišment kod kuće i nije dao nikakve naznake da je zainteresiran za ispravljanje duboko nejednakog globalnog poretka. Nada ne leži u hodnicima moći, već u onima na ulicama Tunisa, Kaira, Sane i Caracasa.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije