U većem dijelu zapadnog svijeta progresivne političke i društvene snage okupile su se u obranu muslimanskih imigrantskih zajednica koje se suočavaju sa sustavnom diskriminacijom nakon pokretanja ‘rata protiv terorizma’. U antiratnom pokretu u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, na primjer, muslimanske udruge blisko su surađivale sa sekularnim skupinama koje se uglavnom povezuju s političkom ljevicom. Čini se da je ovaj intrigantni raspored snaga logičan i odmjeren odgovor na šovinizam mnogih zapadnih vlada, kao i na popratne sumnje i uznemiravanja koja su postala uobičajena u širem društvu.
Važno je biti jasno da se u većini slučajeva ljevica udružuje s društvenim i kulturnim skupinama koje su povezane s muslimanskom zajednicom, za razliku od otvoreno političkih entiteta koji bi se mogli kategorizirati kao 'islamistički'. Međutim, učinkoviti rezultat ove politike svrstavanja progresivnih skupina u Europi i Sjevernoj Americi je poboljšana interakcija, pa čak i suradnja s političkim snagama koje su trenutno na čelu otpora imperijalističkim invazijama u Iraku i Afganistanu, i tekućoj brutalnoj okupaciji Palestine.
U konačnoj analizi, ovaj otpor predvode stranke i pokreti koji ne odbacuju svoju predanost islamu kao vodećoj ideologiji svoje politike. Drugim riječima, takve skupine ne samo da nastoje braniti prava muslimana od strane agresije, već također potvrđuju svoje uvjerenje u potrebu za transformativnim projektom koji će kulminirati u društveno-političkom sustavu vođenom načelima Šerijata, ili islamskog prava.
Kao što su mnogi komentatori muslimanskog svijeta s pravom istaknuli u novije vrijeme, 'Islamisti' na čelu otpora carstvu i njegovim slugama u muslimanskom svijetu imaju vrlo mračnu prošlost. U mnogim slučajevima islamisti su bili klijenti američkog imperijalizma tijekom hladnog rata kada je 'bezbožni' komunizam bio zajednički neprijatelj. U drugim slučajevima, islamske skupine su kultivirane kako bi potkopale utjecaj sekularnih lijevih snaga koje su bile dobro utemeljene u većem dijelu muslimanskog svijeta do prije dva desetljeća. Općenito, snage vjerske desnice u muslimanskom svijetu imale su izravne koristi od sustavne represije kojoj su sekularne lijeve snage bile podvrgnute tijekom vrlo dugog vremenskog razdoblja.
Da se vjerska desnica u muslimanskom svijetu sada pojavila kao prijetnja 'slobodnom svijetu' je u najmanju ruku ironično. Ovakav razvoj događaja ne iznenađuje utoliko što su islamisti jedini organski politički subjekti koji su uopće u poziciji mobilizirati se protiv vanjske agresije. Ali činjenica o pojavi desnice u posljednjih nekoliko desetljeća iscrpno se raspravlja od početka rata protiv terorizma. Ono što je manje jasno je kako islamizam kao politička ideologija – iako vrlo kontradiktorna i fragmentarna – polako postaje još više ukorijenjena u javnoj mašti u širem muslimanskom svijetu.
Istinski progresivne snage sada postoje na političkim marginama u velikom dijelu muslimanskog svijeta. Dok su nevladine organizacije koje zagovaraju liberalizam proliferirale u velikom broju u zemljama kao što su Pakistan, Indonezija i Egipat, postoji nedostatak radikalnih lijevih grupa koje imaju održive programe za transformativne promjene u tim društvima. Uistinu, može se tvrditi da su nevladine organizacije više dodale nego ublažile problem jer ne poduzimaju strukturne analize niti propagiraju strukturalne odgovore na glavne probleme u muslimanskim zemljama, uključujući ogroman jaz između potreba i težnji države i naroda, i brzog prodora kapitala u sve sfere života. U međuvremenu organizirane političke snage nisu bile u stanju povratiti društveni prostor koji su okupirale 1960-ih i 1970-ih, uglavnom zato što je vrlo malo zemalja u kojima su progresivne političke snage uopće ostale organizirane i koherentne nakon desetljeća državne represije.
Za usporedbu, islamizam je kao politička ideologija imao velike koristi od rata protiv terorizma. U vrijeme kada su u SAD-u i Velikoj Britaniji na vlasti nevjerojatno reakcionarni režimi, samoproglašeni lideri ‘slobodnog svijeta’, islamisti su jedina snaga u mnogim muslimanskim zemljama koja, barem na retoričkoj razini , osudili su golu agresiju zapadnih vlada. Nadalje, nakon pada progresivnih ideologija u muslimanskim društvima i razdoblja u kojem je cinična pokroviteljska politika postala uobičajena, vatrene ideje društvenog i političkog prevrata u ime islama imaju barem neku privlačnost.
Ono što mnogi ljudi ne znaju o suvremenoj politici muslimanskog svijeta je stalno pokroviteljstvo islamista od strane mnogih muslimanskih vlada. U Pakistanu, na primjer, usprkos svim tvrdnjama o suprotnom, vojna hunta i stranke vjerske desnice i dalje dijele zajedničke interese. Kako se militantnost povećava u Pakistanu i na granici s Afganistanom, raste utjecaj desnice, dok Musharrafova vlada nastavlja naklapati o prijetnji militantnosti i proglašava se jedinom silom u zemlji (i što se toga tiče regiji) koja se može nositi s prijetnja.
Uz to, proturječja vjerske desnice također su vrlo očigledna, osobito u zemljama poput Alžira i Pakistana gdje je zapravo uspjela steći udio u državnoj moći. U takvim slučajevima, nesposobnost desnice da artikulira suštinu istinski transformativnog projekta, bez obzira na to je li izražen jezikom religije, prije nego kasnije biva razotkrivena. Unatoč tome, zbog 'trajnog rata' koji Sjedinjene Države vode protiv 'sila zla', desnica je i dalje relevantna za politiku u muslimanskom svijetu, a posebno u svojoj privlačnosti za sve više frustrirane i depolitizirane mladeži koja formalnu političku sferu ni u kom slučaju ne gleda kao potencijalno rješenje za društvenu krizu.
Pouka priče je da progresivne snage u zapadnom svijetu koje sklapaju strateške saveze s vjerskim grupama moraju prepoznati veću odgovornost koju imaju za regeneraciju progresivne politike u muslimanskom svijetu. Ovo ne znači da je svrstavanje ljevice u Europi ili Sjevernoj Americi uz muslimanske skupine greška, već samo da treba razmotriti šire implikacije ovog svrstavanja. Štoviše, ako se žele obnoviti progresivne snage izvan Europe i Latinske Amerike, potrebno je ozbiljno razmotriti značajan izazov vjerske desnice u muslimanskom svijetu.
Intrigantno, u zapadnom svijetu, pa čak iu zemljama poput Indije gdje je muslimanska politika na marginama, čini se da islamske skupine imaju daleko progresivniji orijentir nego u samom muslimanskom svijetu. Može se pretpostaviti da je to zbog toga što su muslimanske skupine u zemljama s nemuslimanskom većinom često na socio-ekonomskim marginama, a politički zahtjevi muslimanskih skupina povezani su sa svjetovnom zabrinutošću zbog socijalne i ekonomske uskraćenosti prve ili druge generacije imigranata. Za usporedbu, etablirane islamske stranke i pokreti u velikom dijelu muslimanskog svijeta i dalje nisu voljni baviti se temeljnim pitanjima o konfiguraciji moći i većim strukturama svojih društava, i umjesto toga provode mnogo više vremena retorikom o 'heretičkom' imperijalizmu i prijetnju koju predstavlja islamu.
Zapanjujući i odlučujući poraz Izraela od otpora predvođenog Hezbollahom u Libanonu, uključujući Libanonsku komunističku partiju, trebao bi ponovno pokrenuti raspravu o mogućnosti progresivne struje unutar političkih i društvenih pokreta koji se povezuju s islamom. Vrijeme će pokazati hoće li Hezbollah artikulirati progresivnu politiku koja doista dovodi u pitanje status quo. U svakom slučaju, ne može se očekivati da američko carstvo i njegovi poslušnici prestanu terorizirati muslimansko stanovništvo u skoroj budućnosti, i stoga je na progresivnim snagama diljem svijeta da ozbiljno shvate pitanje kako regenerirati ljevicu u muslimanskom svijetu usred val antiimperijalističkih osjećaja. Zapanjujuće uskrsnuće ljevice u Latinskoj Americi dovoljan je dokaz da je treći svijet spreman postaviti još jedan odlučujući izazov kapitalističkom imperijalizmu, i nema sumnje da radni ljudi u muslimanskom svijetu imaju ključnu ulogu u nadolazećim borbama. .
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije