Od 9. ožujka kada je pakistanski vojni vladar general Pervez Musharraf otpustio glavnog suca, narodni pokret je u stvaranju. Navodno je vrhovni sudac bio višak u odnosu na generalove zahtjeve jer je donio jednu nepoželjnu odluku previše, ponajprije izdavanje naloga svemoćnim obavještajnim agencijama da izvedu desetke 'nestalih osoba', od kojih je velika većina bila žrtva Zakon o borbi protiv terorizma donesen nakon 11. rujna. Važno je da je glavni sudac položio prisegu prema privremenom ustavnom poretku (PCO) koji je Musharraf uveo nakon preuzimanja vlasti i suspendiranja ustava. Stoga se CJ teško može smatrati principijelnim stjegonošom demokracije. Ipak, u nešto manje od tri mjeseca postao je simbol rastućeg pokreta protiv diktature.
Pokret je predvodilo pravno bratstvo, koje je prosvjedovalo protiv Musharrafovog režima u raznim trenucima tijekom proteklih 8 godina. Odvjetnici su se s entuzijazmom usprotivili Musharrafovom režimu ubrzo nakon državnog udara i povukli se tek kada je savez vjerskih stranaka, Muttahida Majlis-e-Amal (MMA) potpisao paket ustavnih amandmana u prosincu 2003. koji je režimu dao privid formalnog legitimiteta. Ovaj put, međutim, nema petljanja u ustavu koje bi moglo umiriti prosvjede. Doista, zahtjevi za vraćanjem glavnog suca na dužnost polako, ali sigurno evoluiraju u širi pokret koji traži kraj intervencije vojske u političkoj sferi.
Dvije glavne struje sekularne oporbene stranke, Pakistanska narodna stranka (PPP) i Pakistanska muslimanska liga – Nawaz (PML-N), zamrznute su s vlasti gotovo 8 godina koliko je Musharraf bio na vlasti, te su u skladu s tim bile istaknute pristaše odvjetničkog pokreta. Nisu nužno bili voljni ili sposobni proširiti pokret na druge segmente društva, ali su zauzeli progresivno radikalniji stav jer je postalo jasno da je široki dio društva sve više ljut zbog dominacije vojske nad zemljom. politika i gospodarstvo.
MMA je očito patio zbog suučesništva s Musharrafovim režimom, i dok su se neke od stranaka koje su bile sastavnice pokušale projicirati kao dio šireg pokreta, stranka koja ima najviše mjesta u pokrajinskim i nacionalnim skupštinama, Jamia't -e-Ulema-e-Islam (JUI), bio je upadljivo odsutan tijekom većine prosvjeda. Općenito, i vjerske i sekularne mainstream stranke pate od manjka vjerodostojnosti u javnosti, barem djelomično zato što su u prošlosti pristale na politički sustav kojim je dominirala vojska. Također je važno imati na umu da je tijekom 60-godišnje povijesti Pakistana vojska sustavno klevetala političare, pa čak i samu politiku, čiji je otisak vrlo jasan čak i na sadašnjem pokretu koji tek treba izvući obične ljude u vrlo širokim krugovima brojevima.
Nedostatak kredibiliteta glavnih stranaka znači da su se obični ljudi okupili oko glavnog suca umjesto da se pridruže oporbenim strankama. Doista, izljev narodne potpore CJ-u nije bio ništa manje nego nevjerojatan – ponajprije njegova povorka automobila od Islamabada do Lahorea (udaljenost od 280 km) 5. svibnja stigla je na svoje odredište za 26 sati, okupirana odvjetnicima, običnim političkim aktivistima i obični ljudi u svakom malom zaseoku na putu.
Kao što je gore implicirano, sve radikalniji slogani šire se izvan poziva na kraj Musharrafove diktature. Šira javnost sve više shvaća da je 60 godina Pakistan bio podložan hirovima vojno-birokratskog državnog aparata, bilo da je izravno upravljao vladom ili je povlačio konce iza scene. Osim toga, vojska je stvorila golemo ekonomsko carstvo svojom kontrolom nad državnim institucijama, proširujući svoje udjele u mnoštvu industrija, dok je također nastavila stjecati bogato stambeno i poljoprivredno zemljište po uzoru na britanski Raj, koji je doslovno kupovao lojalnost svojih vojnih ljudi izdavanjem zemljišnih darova.
Uz naglasak na političku ulogu vojske, prosvjedi su također usredotočeni na potrebu za neovisnim pravosuđem. Uistinu, vrhovno pravosuđe je odobravalo uzastopna razdoblja vojne vladavine pozivajući se na doktrinu nužnosti, jedan za drugim popustljivim sucima koji su djelovali u skladu s potrebama vojno-birokratskog aparata. Pravno bratstvo, osnaženo neslažućim CJ-om koji se pridružio njegovim redovima, dovelo je u pitanje vjerodostojnost nadređenog pravosuđa bez sumnje, čime je jasno dalo do znanja da neće tolerirati ništa manje od potpune rekonfiguracije dogovora o podjeli moći između sudsku, izvršnu i zakonodavnu vlast u državi.
Sadašnji pokret zauzima novi teritorij na šarenom političkom krajoliku Pakistana utoliko što je 60-godišnje nasljeđe oligarhijske vladavine dovedeno u pitanje. Međutim, važno je držati stvari u perspektivi. Kao što je gore sugerirano, ovo još nipošto nije masovni pokret. Prosvjedi su bili usredotočeni na pokrete CJ-a. Javni skupovi organizirani su prilično redovito, a mediji su agresivno pratili priču. Međutim, neslaganje je i dalje prilično fragmentirano, a političke stranke tek trebaju okupiti sve različite skupine koje, same po sebi, čine da se njihov glas čuje na jednoj ili drugoj razini. Dok prosvjedi još uvijek uzrokuju bol režimu bez sumnje, ako odvjetnici odluče povući ga u bilo kojem trenutku, nema se na što osloniti.
Tu je i pitanje što će se dogoditi ako i kada sadašnja vlada ode, što izgleda sve izglednije. Navodno će izbore održati bilo koja privremena vlada koja bude postavljena, a ako se uzme u obzir sadašnji val politizacije, izbori će biti relativno transparentni. Međutim, ostaje činjenica da postojeće mainstream stranke ostavljaju mnogo toga za poželjeti u smislu njihove organske povezanosti s narodom (ili nedostatka iste), i što je još važnije, njihove prodornosti u državu. Osobito vjerske stranke, koje još uvijek jašu na valu svog neviđenog rezultata na biralištima 2002., ostaju glavni zagovornici paradigme nacionalne sigurnosti koja vojno-birokratskom aparatu daje mandat za vladanje od nastanka zemlje. U četiri godine koliko je MMA bio na vlasti u pokrajini NWFP, nije napravio raskid s neoliberalnom politikom centra, niti je pokušao potkopati postojeće strukture moći koje postoje u pokrajini. MMA je također na vlasti u Balochistanu gdje je savezna vlada pokrenula vojnu operaciju protiv etnonacionalističkih snaga koje polažu prava na resurse pokrajine i zahtijevaju autonomiju zajamčenu ustavom.
U međuvremenu je država slomila organizacijsku okosnicu PPP-a i PML-N-a i tek trebaju ponovno izgraditi biračko tijelo. Skloni su sklapanju dogovora s vojskom, jer su to više puta činili tijekom 1990-ih, a mogli bi to učiniti opet. Unatoč tome, također je istina da su te stranke bile pokuđene svojim iskustvom tijekom 1990-ih i da su se u skladu s tim složile oko Povelje demokracije u kojoj su se otvoreno ispričale za svoja prošla pozivanja vojsci i obećale da će se zajedno boriti za trajni kraj političku ulogu vojske. Sasvim je moguće da će te stranke pod teretom očekivanja javnosti izbjeći daljnje mrljanje svog kredibiliteta sklapanjem još jednog posla s vojskom.
Međutim, ne bi bilo mudro previše se oslanjati na stranke u kojima još uvijek dominiraju vlasničke klase, au slučaju PPP-a, koje su se dugo odrekle bilo kakvog ideološkog opredjeljenja za nejasni model socijaldemokracije. Lijeve stranke ostaju slabe, podijeljene u male skupine zbog međusobnog nepovjerenja. Sadašnji pokret stvorio je prostor ljevici da barem potvrdi svoje postojanje, što je u određenoj mjeri i učinila. U međuvremenu se drugi progresivni džepovi otpora državnoj i korporativnoj moći i dalje pojavljuju kao nužna posljedica neoliberalnog radikalizma i besramnog otimanja prirodnih resursa od strane države. Međutim, progresivne alternative glavnim strankama još uvijek su slabe; iako imaju koristi od trenutnog prostora koji im je na raspolaganju, proći će neko vrijeme dok ne ponude koherentnu političku opciju radnim ljudima.
U svakom slučaju, ako i kada dođu izbori, načelo djelovanja ostat će pokroviteljstvo, a upravo je to politika koja je vojno-birokratskom aparatu omogućila da zadrži vlast koliko god traje. Poput većine postkolonijalnih zemalja, iu Pakistanu je osebujna kombinacija kulturnih dispozicija, ogromne sive ekonomije i države koja je i dalje skladište moći u društvu osigurala da politika ostane krajnje personalizirana. To zapravo znači da je politička borba utrka za pristup državi kako bi se moglo distribuirati pokroviteljstvo.
Naposljetku, ogromna sjena carstva vreba nad pakistanskom politikom. Od 1954. naovamo, SAD je aktivno podržavao pakistansku vojsku i time izravno potkopavao novonastali politički proces. Uvijek iznova Pakistan je postao država na prvoj liniji kako bi se zadovoljile američke imperijalne potrebe, a uzastopna razdoblja vojne vladavine koju podržava Amerika pogoršala su ionako strašnu situaciju. Gotovo slijepa vjera koju je Busheva administracija pokazala u Musharrafovu huntu od 11. rujna 2001. pojačala je ovaj nesretni obrazac.
Svaka neposredna promjena u Pakistanu stoga će nužno biti podložna američkim sankcijama, to je naravno, ako je ta promjena začeta u hodnicima moći, a ne na ulicama. Svi moćnici vjerojatno očekuju da će trenutni val aktivizma nestati prije ili kasnije i smišljaju novi dogovor o podjeli vlasti kada budu sposobni manipulirati bez straha od poticanja pobune. No, ne može se reći hoće li se i kada stvari smiriti, a ako ništa, situacija svakim danom postaje sve nabijenija.
Barem dio razloga za to ima veze s reakcijama same vlade. U više navrata odgovor na prosvjede bila je represija, a najsramotnija takva epizoda dogodila se u Karachiju 12. svibnja kada je blizu 50 ljudi hladnokrvno ustrijeljeno. Nakon toga vlada navodno razmišlja o zabrani televizijskih kanala koji smiju i trebaju smjeti emitirati uživo, a također je počela javno upozoravati da je kritika vojske čin veleizdaje. Sve ove radnje odražavaju slabost, a ne snagu. Suprotno onome u što politički stratezi režima jasno vjeruju, ogorčenost iz dana u dan postaje sve akutnija.
Ono što se događa u Pakistanu nikako se ne može usporediti s narodnim pobunama koje se odvijaju u Latinskoj Americi, ili još bliže kući u Nepalu. Međutim, ni na koji način ne treba podcjenjivati značaj sadašnjeg vala prosvjeda. S obzirom na konfiguraciju moći koja se održala kroz povijest Pakistana i važnost pakistanske vojske za američke imperijalne planove u središnjoj i zapadnoj Aziji, pojava pokreta s ciljem jedne točke za okončanje vojne intervencije i ispravljanje institucionalne neravnoteže unutar država je posvuda poticaj za antiimperijalističke snage.
Međunarodno izvještavanje o prosvjedima također bi trebalo pokazati da su prikazi Pakistana nakon 11. rujna u korporativnim medijima bili iskrivljeni, jer je ovaj pokret, očito najveći izazov s kojim se Musharraf hunta suočila, širok, a vjerske stranke su zapravo se bore da održe korak sa sve radikalnijim zahtjevima odvjetnika, redova političkih stranaka i običnog stanovništva. Pakistan je sve samo ne društvo u kojem prevladavaju hiperreligiozni osjećaji, iako su država i imperijalizam dali sve od sebe da stvore i održe džepove militantnosti u određenim područjima zemlje.
U nadolazećim tjednima i mjesecima, ako se pritisak javnosti održi, pakistanska bi politika mogla doći do povijesnog raskrižja. Sve snage koje ostanu privržene oligarhijskom sustavu vladavine stat će s jedne strane ograde, a sve one koje žele narodnu vladavinu s druge strane. U svakom slučaju, s obzirom na duboku ogorčenost koja postoji u širokom sloju društva, neprikosnovena vojno-birokratska dominacija zasigurno će uskoro biti osuđena na smetlište povijesti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije