Da Hugo Chavez nije preminuo 2013., bivši predsjednik Venezuele napunio bi 61 godinu u srpnju 28. Međutim, iako je Chavez otišao, njegov neizbrisiv trag na političkom krajoliku Venezuele ostaje.
On prosinca 6 Venezuelanci će izaći na birališta po 20. put otkako je Chavez prvi put izabran za predsjednika 1998. Prosinački izbori za nacionalnu skupštinu izgledaju kao još jedna kritična bitka između snaga koje su 15 godina ili podržavale ili su se protivile Chavezu.
Za snage Chavista pobjeda je od vitalnog značaja za obranu i produbljivanje njihove "bolivarske revolucije".
Za oporbu bi uspjeh predstavljao važan korak prema uklanjanju Chavezova nasljednika Nicolasa Madura, bilo putem referenduma o opozivu 2016. ili mogućim korištenjem parlamenta za njegov opoziv.
U većini zemalja, dužnosnici se moraju nositi s prevladavajućim antipolitičkim raspoloženjem koje se odražava u većoj volatilnosti glasača i bržim promjenama u vladi. Čak i relativno mirna Australija doživjela je četiri različite vlade u posljednjem desetljeću.
Štoviše, ako bi se bilo koja vlada morala suočiti s nekim od važnih izazova s kojima se suočava Madurova vlada – poput spiralne inflacije, nestašice osnovnih dobara i visoke stope kriminala – gotovo bi se sigurno kladili da će izgubiti parlamentarnu većinu.
Ipak, lipanjska anketa koju je provela nezavisna tvrtka Hinterlaces sa sjedištem u Caracasu otkrila je da bi 62% Venezuelanaca radije povjerovalo sadašnjoj vladi da ispravi njihove pogreške i riješi neke od ovih problema.
Samo 33% reklo je da bi radije prepustili vlast oporbi i da bi se oni nosili s teškoćama u zemlji.
Dok je prerano reći što će se točno dogoditi on prosinca 6chavizam je nedvojbeno postao trajni element političkog pejzaža Venezuele.
Propast starog dvostranačkog sustava
Chavezov izbor na vlast označio je definitivan kraj dvostranačkog sustava koji se desetljećima činio nepropusnim za promjene.
Tijekom većeg dijela druge polovice dvadesetog stoljeća dvije su glavne političke stranke dominirale političkim sustavom Venezuele: demokršćanska COPEI i socijaldemokratska stranka Demokratska akcija (AD).
Kako bi osigurale svoju kontrolu nad izbornim sustavom, dvije su stranke potpisale pakt prema kojem će, bez obzira tko pobijedi na budućim izborima, obje stranke u biti provoditi isti vladin program i razmotriti uključivanje članova suprotne stranke u vladu.
Sljedećih četrdeset godina siromašna većina Venezuele bila je isključena iz bilo kakve stvarne moći.
Pukotine na ovoj izbornoj fasadi počele su se pojavljivati početkom devedesetih nakon narodnog ustanka 1989. poznatog kao Caracazo, događaja koji mnogi ističu kao polazište Bolivarske revolucije.
Međutim, Chavezova odluka da se kandidira za predsjednika dovela je do rušenja cijele zgrade.
Chavez, koji je stekao nacionalno priznanje zbog svoje uloge u neuspješnoj vojnoj pobuni 1992., započeo je kampanju kao autsajder i uz potporu na brzinu osnovane stranke registrirao se godinu dana prije izbora.
Ipak, do dana izbora, Chavez je vodio u anketama, a COPEI i AD povukli su svoje kandidate. Odlučili su umjesto toga doći iza još jednog autsajderskog kandidata u posljednjoj borbi da poraze Chaveza.
Od tada niti jedna od dviju starih stranaka nije smogla dovoljno snage da kandidira vlastite predsjedničke kandidate, već su radije podržali kandidate za koje su smatrali da bi najviše željeli predstavljati ozbiljan izazov Chavezu.
Zajedno su osvojili manje od 10% zastupničkih mjesta na posljednjim izborima za Narodnu skupštinu i jedva da su ih spomenuli u novijim anketama o stranačkim preferencijama birača.
U većini zemalja bilo bi gotovo nemoguće zamisliti scenarij u kojem bi gotovo preko noći nova stranka osvojila predsjedništvo i potisnula tradicionalne stranke u kategoriju "ostalih" u zbroju glasova.
Čak iu Grčkoj, uz izvanredan uspon Syrize, tradicionalna desničarska stranka Nova demokracija i dalje je najveća oporbena stranka i održava važnu razinu potpore.
Međutim, upravo se to dogodilo u Venezueli, gdje su izbori sada uglavnom polarizirani između pro-Chavezovih stranaka, posebice Ujedinjene socijalističke stranke Venezuele (PSUV) koja je osnovana 2007., i niza uglavnom oporbenih stranaka koje su se okupile nakon 1998. zajedno u Okruglom stolu demokratskog jedinstva (MUD).
Pomak ulijevo
Dok neki kažu da je stari dvostranački sustav zamijenjen novim usredotočenim na PSUV i MUD, to zanemaruje dvije druge važne promjene koje su se dogodile u političkom krajoliku Venezuele.
Prvi je dramatičan pomak ulijevo ukupnog političkog spektra.
Anketa za anketom pokazala je da nakon gotovo dva desetljeća vlade Chavista većina Venezuelanaca daje prednost socijalizmu, a ne kapitalizmu.
Ova promjena se također odražava u podršci politikama koje se općenito smatraju lijevo od centra, kao što je državno vlasništvo nad naftnom industrijom, veća kontrola zajednice nad lokalnim poslovima i besplatno javno obrazovanje i zdravstvena skrb.
To je nedvojbeno rezultat i politike koju je provodio Chavez i njegovog stalnog političkog dijaloga s ljudima o dobrobitima socijalizma.
Kao takav, politički “centar” u zemlji ima malo toga zajedničkog s politikom koju zastupaju stranke centra u drugim zemljama.
Najbolji primjer ovog pomaka je venezuelanska oporba, koja je prepoznala potrebu za rebrandiranjem kako bi se svidjela većini.
Ostavljajući po strani stvarne politike opozicije, niti jedan od njihovih kandidata nije voljan otvoreno se kandidirati na platformama za štednju i neoliberalizam koje su uobičajene diljem Europe ili SAD-a.
Umjesto toga, njihov naglasak je na obećanju da će nastaviti s mnogim politikama iz Chavezove ere kojima su se prethodno protivili, dok će dokinuti "korupciju" i "birokraciju", upravo pitanja koja kritični sektori unutar čavizma postavljaju.
Na predsjedničkim izborima 2012. jedan od glavnih slogana kandidata MUD-a Henriquea Caprilesa bio je “glas lijevo i odozdo”. Iako je slogan bio referenca na poziciju kandidata na glasačkom listiću, bio je to jasan pokušaj da se Capriles predstavi kao neka vrsta ljevičarskog kandidata.
Kad se Capriles kandidirao protiv Madura 2013., pokušao je izbjeći napade na Chaveza i čak je usvojio neke od Chavezovih stilova i diskursa kampanje. Istovremeno, oporba je nastojala povući razliku između Chaveza i Madura kroz slogan "Maduro nije Chavez".
Desni političari čak su prilagodili i svoj izgled.
Malo je vodećih oporbenih ličnosti koji paradiraju uokolo u odijelima. Capriles se umjesto toga redovito pojavljuje na konferencijama za novinare neobrijan i nosi bejzbolsku kapu i gornji dio trenirke s uklesanom venezuelanskom zastavom.
Pod Chavezom se politika pomaknula toliko ulijevo da je čak i izgled ili zvuk poput političara starog stila, a kamoli prihvaćanje njihove politike ili kandidiranje na njihovoj stranačkoj listi, dovoljno da izgubite podršku.
Novi politički akter
Konačna i najvažnija promjena u venezuelanskom političkom krajoliku bila je pojava čavizma kao organizirane političke snage.
Unatoč predviđanjima da će bolivarska revolucija propasti bez Chaveza, dvije godine nakon njegove smrti čavizam je i dalje najvažnija politička snaga u zemlji.
Dokaz za to je da nijedna druga strana sama nije ni blizu mogućnosti da dostigne razinu podrške koju održava PSUV. Upravo je ta stvarnost ono što gorko podijeljenu oporbu drži ujedinjenom jer jedinu nadu za pobjedu na izborima imaju u zajedničkom nastupu.
Objašnjenje ove stalne potpore je da Chavismo nikada nije bio jednostavno projekt zasnovan na jednom čovjeku, koliko god je Chavez bio važan.
Umjesto toga, Chavez je poslužio kao katalizator za isključenu siromašnu većinu Venezuele da izravno intervenira u političku arenu.
Chavezov izbor predstavljao je prelijevanje društvene borbe naroda na političku arenu koja je prije bila ograničena na venezuelansku elitu.
Unatoč svim pokušajima opozicije da svrgne Chaveza, ova politička snaga ukorijenjena u siromašnoj većini Venezuele, mobilizirana unutar države i na ulici za obranu bolivarske revolucije i promicanje njezinih revolucionarnih ciljeva.
Chavezova smrt 2013. očito je bila važan udarac ovom političkom projektu, a mogao bi pretrpjeti i buduće neuspjehe, uključujući gubitak vladine moći.
Međutim, malo je dokaza koji pokazuju da se siromašna većina Venezuele planira povući iz političke arene ili ugasiti svoju bolivarsku revoluciju.
Bez obzira tko je u vladi, morat će se boriti s politiziranom i organiziranom sirotinjom koja se ne želi vratiti u prošlu Venezuelu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Ono što se dogodilo u Venezueli je nevjerojatno, Hugo Chavez, moglo bi se reći, najznačajniji je vođa nakon Drugog svjetskog rata. Da, Venezuela ima ozbiljnih problema, ali promjene koje su se dogodile doista nisu ništa manje revolucionarne i bile su korisne, ne samo za Venezuelu, već i za svijet.
Svi znamo da je lakše srušiti nego izgraditi, a svakako je “clase liderazgo” (voditeljska klasa, uključujući najmoćniju državu na svijetu, SAD) učinila sve što je mogla srušiti Bolivarsku revoluciju.
Jedna od stvari kojima sam se najviše divio kod Chaveza bila je njegova sposobnost i volja da raste i da se suoči s nepravdom, da poboljša živote ljudi. Ovo neće jednostavno nestati.