U osvit novog stoljeća cijenjena republika zapanjena je otkrićem da su njezini neprijatelji prodrli u samo srce njezina društva. Sumnje rastu i neki su građani progonjeni isključivo zbog svog fenotipa, vjere i povijesti useljenika. Dok histerija raste, republika se za sigurnost obraća svojim vođama i institucijama. Iznad svega, svoju vojsku, čije su usluge hvaljene kao branitelji slobode i slobode protiv stranih neprijatelja i njihovih suzavjerenika. Domoljubno rukovodstvo medija izjavljuje da je preispitivanje vojske jednako izdaji, a refren se uvijek iznova ponavlja da se samo snagom vojske može očuvati republika.
Čitateljima može biti oprošteno što misle da je ovo opis Sjedinjenih Država nakon 11. rujnath, 2001. nego Francuska krajem 19th stoljeća. Međutim, ako se paralele čine očiglednima, to je zato što su lako uočljive. Afera Dreyfus, koja je progutala Francusku od 1894. do 1906. godine, dokaz je da se, iako se povijest ne ponavlja, neke priče ponovno stvaraju u sljedećim generacijama. Poznavanje povijesti nam, dakle, pomaže kontekstualizirati događaje našeg vremena. Inače smo poput slijepca koji dodirujući surlu slona proglašava da je crijevo, stablo i noga; svaki put ista stvar shvaćena kao singularnost. To nam pak omogućuje da tražimo nesputani autoritet da prosuđujemo izazove našeg vremena onako kako smatramo prikladnim i bez retrospekcije. Međutim, ako je afera Dreyfus najpoznatija, zato što nam je dala termin "intelektualac", ona je jednako zloglasna jer je dopustila da "tajni dokazi" budu prihvatljivi na sudu. Na ovaj i mnoge druge načine Dreyfus je nagovijestio naše vrijeme.
Afera Dreyfus: A Fin de Siecle tragedija
Godine 1894. Francusku je potreslo otkriće da je jedan časnik u francuskom Glavnom stožeru, ekvivalentan našem Združenom stožeru, odavao tajne Njemačkoj. Generaciju ranije, Njemačka je ponizila Francusku u Francusko-pruskom ratu 1870.-71. i zauzela francuske cijenjene pokrajine Alsace i Lorraine. Temelji francuske Treće republike, koja se pojavila na kraju rata, kolebali su se na upitnom legitimitetu, slično kao i administracija Georgea W. Busha 2001., a vlada se suočila sa stvarnom mogućnošću da je svrgne koalicija reakcionarnih snaga koji je vjerovao da samo carska izvršna vlast može dovesti Francusku do nove slave. Otkriće da je postojao izdajnik koji je njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu prenosio tajne o francuskom naoružanju i vojnim pripremama iz francuske hvaljene časničke kaste bila je vrsta otkrića koja je mogla uzdrmati Treću Republiku do temelja i možda dovesti do njezine propasti. Netko je trebao odvratiti kritike od Treće Republike i njezinih vođa, netko koga bi Francuska prihvatila kao izdajnika. Ulazi Alfred Dreyfus, kapetan u francuskom generalštabu i Židov.
Antisemiti u 19th stoljeća Europa je Židove označila kao parazite, “ubojice Krista”, strance, čarobnjake i optužila ih da su članovi međunarodnog sindikata lišenog nacionalnog patriotizma koji je radio na dominaciji slobodnim svijetom, baš kao što se islam danas prikazuje. Na vojnom sudu, unatoč slabim i posrednim dokazima, Dreyfus je osuđen zahvaljujući dosjeu lažiranih informacija koje su navodno sadržavale državne tajne toliko vrijedne da se nisu mogle objaviti na otvorenom sudu. Dreyfus je osuđen upravo na temelju te obmane, one koja nikad nije bila potvrđena na otvorenom sudu. Potpomognut rasističkim nacionalnim tiskom i vojskom koja se zalaže za očuvanje i potpomognut uvjerenjem da međunarodna židovska zavjera radi na slabljenju Francuske, Dreyfus je osuđen kao izdajica.
General Auguste Mercier, ministar rata u vrijeme Dreyfusove osude, javno je proglasio Dreyfusa krivim čak i nakon što je znao da su dokazi korišteni za osudu Dreyfusa krivotvorini. Na ponovnom suđenju Dreyfusu u gradu Rennesu, Mercier je prezirno pogledao Dreyfusa u oči i rekao: “Da sam i najmanje sumnjao u njegovu krivnju, trebao bih biti prvi koji će doći kapetanu Dreyfusu i reći mu da sam iskreno griješim…ja bih trebao biti prvi koji će se iskupiti za svoju grešku.” Umotavši se u plašt patriotizma, Mercier nije mogao priznati da je dopustio da nedužan čovjek bude obeščašćen i prognan.
S druge strane stajali su oni koji su bili uvjereni da će osudom nevinog čovjeka Francuska izgubiti put, ne samo od nade da će postati prava republika nego i od samih ideala svoje cijenjene revolucije: slobode, jednakosti, bratstva. Te su vrijednosti, tvrdili su, učinile Francusku velikom i predmetom zavisti nacija. Bez njih, sama ideja koja je pomogla pokrenuti demokraciju u Europi bi uvenula i umrla. Bio je to razgovor koji je razdvajao brata od brata i oca od sina. Prijatelji su prestali razgovarati i organizirane su večere uz strogi zahtjev da se o Dreyfusu ne govori.
Potican od strane ljudi od savjesti i časti, slučaj protiv Dreyfusa počeo se rasplitati ubrzo nakon njegova progonstva. Unatoč otkrićima koja su poduprla njegovu nevinost, nacionalistički tisak nastavio ga je osuđivati kao agenta Međunarodnog židovskog sindikata, dok su vojni čelnici inzistirali ad nauseum da informacije koje su dovele do njegove osude ne mogu biti javno objavljene zbog straha od ugrožavanja francuske nacionalne sigurnosti.
Dok su dokazi koji oslobađaju Dreyfusa tako očiti, Pierre Waldeck-Rousseau, novoimenovani francuski premijer, uvjerio je francuski parlament da usvoji prijedlog zakona o amnestiji kojim je Dreyfus pomilovan, ali je također spriječio bilo kakva daljnja kaznena gonjenja povezana s aferom. Dreyfus je nevoljko prihvatio pomilovanje što je navelo Charlesa Péguya, istaknutog Dreyfusarda, na poznatu primjedbu: “Mogli smo umrijeti za Dreyfusa; Dreyfus nije umro za Dreyfusa.”
U vrijeme kad je afera zaključena 1906., poništenjem Dreyfusovih osuda za izdaju od strane francuskog Ujedinjenog prizivnog suda, strasti koje su nekoć zapalile Francusku ohladile su se. Za brojne zločine povezane s Aferom na kraju nitko nije izveden pred lice pravde. Ne pravi izdajica, koji je živio svoj život kao izgnanik u Engleskoj, niti beskrupulozni ljudi koji su pomogli osuditi Dreyfusa unatoč saznanju da je nevin. Zapravo, francuski su sudovi zaključili da je Dreyfus nevin jer su dokazi na temelju kojih je osuđen bili neprihvatljivi. Drugim riječima, iako je bilo zločina, zločinaca nije bilo.
rujna 11th: Tragedija u novom vijeku
Dreyfusov slučaj na mnoge načine podsjeća na hvatanje, mučenje, oslobađanje i suđenje Khaledu el-Masriju. Nakon 11. rujnaog, al-Qaeda je postala razlog korišten za izazivanje masovne histerije i straha. U ime "nacionalne sigurnosti" predsjednik Bush ponovno je izmislio našu vojnu bazu u Guantanamu na Kubi kao zatvor, sličan Vražjem otoku, za takozvane neprijateljske borce; od kojih je većina zadržana bez optužnice ili suđenja. U Guantanamu su Ženevske konvencije i druga pravila ljudske pristojnosti ignorirana u ime borbe protiv terorizma i nakon pet godina, s obzirom da većina zatvorenika u Guantanamu nije optužena ni za kakav zločin, američka vlada i dalje tvrdi da su zatvorenici krivi čak i ako postoje dokazi protiv njih se ne može javno priznati. Sjedinjene Države također su ponovno pokrenule program javno nazvan "izvanredna predaja" u kojem američka vlada koristi izvansudske postupke za otmicu i ispitivanje "osumnjičenika" za terorizam u trećim državama; sve one nemaju zaštitu građanskih sloboda što ih čini idealnim mjestima za mučenje.
Dana 31. prosinca 2003. Khalid el-Masri, njemački državljanin libenskog podrijetla čija je obitelj otišla u Europu bježeći od sektaškog nasilja libenskog građanskog rata, priveden je na putu kući s odmora u Makedoniji od strane makedonskih graničnih službenika; navodno zato što je njegovo ime napisano identično kao ime Khalida al-Masrija, operativca al-Qaide koji se nalazi na popisu najtraženijih terorista FBI-a, te zbog sumnje da je njegova njemačka putovnica krivotvorina. Makedonski dužnosnici kontaktirali su lokalnu postaju CIA-e i ubrzo nakon toga el-Masri je predan američkim protuterorističkim operativcima koji su ga drogirali, vezali i naslijepili prije nego što su ga transportirali u Afganistan kao "izvanrednu predaju". Kada su američki dužnosnici saznali da su oteli pogrešnog čovjeka u travnju 2004., Condeleeza Rice, tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost, naredila je njegovo puštanje. Međutim, tek u svibnju el-Masri je pušten iz pritvora u Afganistanu i to samo pod uvjetom da nikome ne govori o svojoj muci. Dana 28. svibnja 2004. el-Masri je napušten noću na pustoj cesti u Albaniji, bez isprike ili sredstava da se vrati kući, i još uvijek pati od posljedica svog zatvaranja.
El-Masri nije šutio te je 6. prosinca 2005. godine podnio kaznenu prijavu protiv Georgea Tenanta, tadašnjeg direktora CIA-e, i drugih zaposlenika CIA-e zbog njihove uloge u njegovim mukama. El-Masri je prijavio da su ga tukli, sodomizirali i držali u nehigijenskim uvjetima. Kao i njegovi kolege u Guantanamu, el-Masri je optužen za nikakav zločin i držan je u izolaciji, ne mogavši čak ni kontaktirati s njemačkim nacionalnim dužnosnicima.
El-Masri je podnio svoj slučaj u istočnom saveznom okrugu Virginije. Međutim, slučaj je tek počeo kada se umiješala vlada Sjedinjenih Država. Dana 8. ožujka 2006. Sjedinjene Države podnijele su izjavu o interesu i službeni zahtjev za povjerljivošću državnih tajni. Prema sudskim dokumentima, ova privilegija tvrdi da se "el-Masrijeva građanska tužba nije mogla nastaviti jer je predstavljala nerazuman rizik da će povlaštene državne tajne biti otkrivene." Dana 12. svibnja 2006. okružni sud donio je odluku kojom podupire vladinu tvrdnju i odbacuje el-Masrijevu tužbu.
El-Masri se žalio na odluku okružnog suda 4th Okružni prizivni sud koji je potvrdio odluku nižeg suda 2. ožujka 2007. Podržavajući pravo Sjedinjenih Država da "spriječe otkrivanje informacija u sudskom postupku ako 'postoji razumna opasnost' da će takvo otkrivanje 'izložiti vojsku stvari koje se, u interesu nacionalne sigurnosti, ne bi trebale otkrivati” Žalbeni je sud zaključio da, “Ako su državne tajne dovoljno središnje za stvar... [tužitelj] može u potpunosti izgubiti razlog za tužbu... ne svojom krivnjom vlastiti, već zato što je njegov osobni interes u ostvarivanju građanske tužbe podređen kolektivnom interesu nacionalne sigurnosti.”
Kao i kod Dreyfusa, pokušaj nevinog čovjeka da opere svoje ime naišao je na doktrinu "državnih tajni".
Nedavno smo saznali da je CIA kriva za uništavanje video kaseta koje prikazuju mučenje
Ebu Zubejde i još jedan cilj CIA-e "visoke vrijednosti" pod američkim zatvorom. Unatoč kontinuiranom hvalisanju o korisnosti mučenja, vlada je zauzela stav da je postupanje s osobama osumnjičenima za terorizam klasificirano kao pitanje nacionalne sigurnosti. Primjenjuje se ista dreyfusovska logika, oni kojima je povjeren transparentan progon državnih neprijatelja umjesto toga koristili su se nezakonitim postupcima, a zatim namjerno uništili “dokaze” kojima su zatvorenici optuženi za zločin.
Baš kao što je general Mercier skrivao i opstruirao istinu o Dreyfusovoj nevinosti, saznali smo tijekom suđenja I. Lewisu “Scooteru” Libbyju da je potpredsjednik Cheney rasporedio goleme ovlasti svog ureda kako bi izmislio dokaze o iračkom programu naoružanja i povezanosti Saddama Hussiena s Al Qaeda i onda pokopa svoju ulogu. Cheneyjeva prijevara uključivala je diskreditaciju veleposlanika Josepha Wilsona, čija je prijestupka bila to što je javno sumnjao u obrazloženje administracije za rat protiv Iraka; osveta koja je rezultirala otkrivanjem da je Wilsonova supruga Valerie Plame bila agentica CIA-e; djelo koje predstavlja savezni zločin. Dok su lažna opravdanja koja su korištena za početak rata u Iraku bila diskreditirana, uključujući istrage Komisije 9-11 i Iraq Study Group, Cheney je nastavio stajati pri svom javno izjavljujući da postoje veze između Sadama Hussiena i Al Qaide.
Iako manje simpatičan lik od Khalida el-Masrija, Saddam Hussein je ipak bio žrtva pogrešnih i izmišljenih optužbi. Bilo je dokaza, čak i 2002.-2003., koji su bili u suprotnosti s nastajućim mišljenjem da je Sadam neposredna prijetnja, ali baš kao što su Francuzi prihvatili Dreyfusovo židovstvo kao dokaz njegove krivnje, Amerikanci su prihvatili portret krvožednog Arapa željnog uništenja. Sjedinjenih Država.
Dreyfus je na kraju oslobođen. Saddam Hussien, iako oslobođen zločina kojima je svrgnut, ubijen je. Međutim, kao i u aferi Dreyfus, pravi kriminalci koji stoje iza urote da se Saddam uništi nisu procesuirani i iako je nedavna osuda za lažno svjedočenje Lewisa Libbya široko prihvaćena kao surogat osude potpredsjednika, sam Cheney i dalje je na slobodi. Poput Merciera, koji je kasnije izabran u francuski Senat, Cheney je izbjegao bilo kakvu osudu ili kaznu i umjesto toga je dopustio da podređeni koji su pomogli u njegovim prijevarama budu diskreditirani. Nakon presude Libbyju, savezni tužitelj Patrick Fitzgerald je rekao: "Oblak je nad potpredsjednikom", ali kao i s Dreyfusom, iako priznajemo da su zločini počinjeni, nismo voljni prstom uperiti kriminalce.
Afera Dreyfus kao lekcija iz povijesti
Afera Dreyfus nas uči da u trenucima nacionalne histerije našu radoznalost treba izoštriti, a ne dodati kakofoniji koja guši naše bolje instinkte. Tada kao i danas ljudi bez skrupula svirali su melodiju domoljublja našim strastima i usklađivali vlastite poroke s vrlinama nacije. Sigurno ima neprijatelja među nama, ali naš odgovor može biti ili 19th stoljeća Francuzi, ukorijenjeni u ksenofobiji i rasizmu, ili mogu biti dostojni naše 21.st stoljeća društvo. Oslanjajući se na tehnologiju, suradnju među agencijama i dobar policijski rad, možemo spriječiti napade prije nego što se dogode, a da naše građane ne izložimo bezobzirnom Orwellovskom nadzoru. Niti trebamo zatvarati niti mučiti; djela koja ruše naš ugled pred svijetom i ponižavaju osnovne vrijednosti naše velike republike.
Zagovornici predsjednika Busha već su počeli govoriti da će povijest opravdati ovu administraciju za njezine postupke u zemlji i inozemstvu. General Mercier i njegovi ađutanti također su vjerovali da će ih povijest opravdati kao domoljube, ali će se morati pronaći povjesničar koji na Dreyfusovu aferu ne gleda kao na francusku nacionalnu travestiju. Ja na primjer ne sumnjam da su ekscesi propagirani u ime 11. rujnath– Irak, Guantanamo, domaće špijuniranje i rasno profiliranje – ostavit će užasno naslijeđe za Sjedinjene Države u budućim generacijama. Ono što je napisao pjesnik Verhaeren 1898. reći će se za nas: “[C]itava Europa je branila duh Francuske protiv same Francuske... Ali dogodilo se da je taj isti narod prekršio vlastito učenje kao što se može prekršiti zakletva. Svijet se još nije oporavio od iznenađenja…”
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije