Postoje dvije zemlje u svijetu koje nemaju zakone koji propisuju plaćeni porodiljni dopust. Jedna je Papua Nova Gvineja. Drugi su Sjedinjene Američke Države.
Ovo je bila jedna od točaka koje je iznio instagram boost Radna skupina UN-a za diskriminaciju žena, koja je nedavno posjetila SAD i izrazila šok svojim otkrićima. Nakon što je uljudno priznao predanost SAD-a slobodi, izvješće je nastavilo s kritikama vlade zbog podbacivanja žena na mnogim razinama, uključujući:
– SAD je na 72. mjestu u svijetu po zastupljenosti žena u zakonodavnom tijelu.
– zaposlene majke čine dvije trećine zarade kućanstva, a ipak žene zarađuju 79 centi za svaki dolar koji zarade muškarci.
– žene obavljaju većinu poslova njege, ali mnoge ne mogu pristupiti obiteljskom medicinskom dopustu, a one koje mogu moraju uzeti dopust bez plaće.
– stopa siromaštva žena porasla je s 12.1 posto na 14.5 posto, a siromaštvo žene izlaže još većem nasilju – kroz beskućništvo i pritisak da ostanu s partnerima koji ih zlostavljaju
Koliko god ova statistika bila šokantna, situacija je mnogo gora za obojene žene i siromašne žene. Unutar Sjedinjenih Država, rasne i klasne nejednakosti stvaraju zemlje unutar zemlje. Možda je ovo ono gdje je izvješće UN-a od najveće pomoći: ono razotkriva načine na koje demografija duboko oblikuje ishode za žene. To je podsjetnik zašto je ključno u našu analizu nejednakosti u SAD-u uvesti rodnu perspektivu i istovremeno rasnu i klasnu perspektivu.
Razmotrimo, na primjer, uglavnom nevidljiv posao koji obavljaju žene u rađanju i odgajanju djece. Unatoč činjenici da su djeca očito društveno dobro – čak i nužnost, pod pretpostavkom da želimo opstanak ljudske rase – američko društvo ne čini mnogo kako bi osiguralo da majke dobiju odgovarajuću potporu kako bi donijele svoje potomke na svijet. Ova posebna marka američkog individualizma (aka: "samo naprijed i rodi dijete ako ga želiš; to je tvoj izbor"), isprepletena sa seksizmom, teksturom rasizma i potkrijepljena ekstremnom nejednakošću, nudi uvid u to koliko su SAD ovisne je na dehumanizaciji ljudi kako bi se racionalizirao način na koji sustav funkcionira.
Ispostavilo se da je za žene prvi posao rađanja preživjeti ga – što je teže učiniti u SAD-u nego u gotovo svim ostalim zemljama OECD-a, ali još je teže ako ste Afroamerikanka, u kojem slučaju imate četiri puta veću vjerojatnost da ćete umrijeti pri porodu ili ako živite u državi s visokom stopom siromaštva, u kojem slučaju imate 77 posto višu stopu smrtnosti majki.
Nakon što preživite porod, morate smisliti kako uzdržavati sebe i bebu. U SAD-u samo žene imaju pristup bilo kojem obliku plaćenog obiteljskog dopusta, ali ova statistika izgleda još gore kada vidite kako je „koncentrirana među bogatima: Više od 20 posto onih koji zarađuju u najvećem kvartilu uživa u tome, dok samo 5 posto u donjem kvartilu učiniti." Dakle, oni kojima je naknada najpotrebnija imaju najmanje pristupa.
Kako se snalaze mame? Posuđuju novac, štede, odgađaju plaćanje računa i traže pomoć. “Možda nije ni čudo da četvrtina 'carolija siromaštva' – epizoda siromaštva koja traje dva mjeseca ili više – počinje rođenjem djeteta.” Druga strategija je dobiti besplatnu pomoć baka i djedova. Trenutačno 4.5 milijuna djece imaju bake i djedovi, za koje je daleko vjerojatnije da su obojeni ljudi koji žive u siromaštvu. Naravno, ova pomoć nije doista besplatna, ali ima zdravstvenu cijenu. Ne čudi da "bake koje se brinu o unucima ili ih odgajaju pate od više stresa i depresije od baka koje ne skrbe."
Prosječni porodiljni dopust traje 10 tjedana, ali 16 posto novih mama uzelo je samo 1-4 tjedna, a 33 posto nije uzelo "uopće formalno slobodno vrijeme, vraćajući se na posao gotovo odmah". Ovo je loše za bebu i loše za mamu. Prema članku Maye Dusenbery, kraći porodiljni dopusti povezani su s višim stopama majčine depresije i nižim stopama imunizacije, kao i s manjim dojenjem. Nije iznenađujuće, kaže ona, “da siromašne majke u SAD-u imaju dvostruko veću stopu postporođajne depresije, da imaju upola manju vjerojatnost da će dojiti tijekom preporučenih šest mjeseci i da imaju više nego dvostruko veću vjerojatnost da će vidjeti da im bebe umru unutar prva godina."
Tko se brine o bebama dok se majke vraćaju na posao? Izvješće UN-a nas podsjeća: “Procjenjuje se da su 2.5 milijuna kućanskih radnika u SAD-u velikom većinom žene, često imigrantkinje od kojih su mnoge bez dokumenata… te su radnice ranjive na verbalno i fizičko zlostavljanje i krađu nadnice.” A tko čuva djecu ovih žena?
Ako nemate dadilju ili kućnu pomoćnicu koja brine o vašoj bebi, možda ćete je ostaviti u vrtiću, gdje je, prema Vox.com, prosječna plaća za radnike koji se bave brigom o djeci (2012.) bila samo 9.38 dolara po satu, znatno manje od njegovatelja životinja koji nisu farme, koji su zarađivali 10.82 dolara i puno manje od srednje plaće za sve radnike, koja je iznosila 16.87 dolara.
Trudnoća i porođaj su suštinski ženski zadaci i od primarne su važnosti za vrstu. Ipak, ovdje u SAD-u, s jednom od najviših stopa dohotka po glavi stanovnika u svijetu, ti se zadaci (i povezani zadaci, poput dojenja i povezivanja u prvim tjednima) ne poštuju čak ni na minimalan način. Naravno, muškarci mogu i trebaju igrati ulogu, au određenoj mjeri i jesu, jer muškarci rade znatno više kućanskih poslova i brige o djeci nego što su to činili u prošlosti. Međutim, šteta je što su muškarci skloni biti kod kuće s djecom jer su bolesna ili invalidna ili zato što traže posao, umjesto da su kod kuće na plaćenom roditeljskom dopustu.
Bogati mogu unajmiti dadilje, ali taj zadatak je toliko podcijenjen da plaćaju više da im se pas opere šamponom. Oni ovise o svojim dadiljama (pretežno ženama i obojenim ženama) u prihvaćanju niske plaće i oskudnog priznanja iako očekuju da otvore svoja srca za bebe o kojima skrbe. Svi znamo da je praktički patološko strpljenje bitno za brigu o našim mladima, a to je nemoguće bez ljubavi, nenadoknađenog srčanog rada za koji se cijelo društvo okreće ženama, ali nas odbija prepoznati ili platiti.
Izvješće UN-a sažima svoja otkrića: "U globalnom kontekstu, žene u SAD-u ne zauzimaju mjesto koje im pripada kao građanke." Doista, jedna od značajnih strukturnih prepreka ženama da zauzmu mjesto koje nam pripada kao građanke jest činjenica da je velik dio posla koji radimo nevidljiv. Bogate žene imaju mogućnost kupiti potporu koja im je potrebna, ali to ne znači "zauzeti pravo mjesto kao građanke". Umjesto toga, to je prijenos nevidljivosti na nekog drugog – a ne pravedno rješenje.
Za većinu – žene s manje ekonomskih resursa i obojene žene – reproduktivni rad kažnjiv je povećanjem siromaštva, pa čak i smrtnošću majki. Dovoljno je teško zauzeti mjesto koje vam pripada kao građanin kada se borite sa siromaštvom. A to je nemoguće kad si mrtav.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije